Broj: Revr 1567/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz O., kojeg zastupa punomoćnik L. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika „H. “ d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik E. H., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R - 2363/14-2 od 12. svibnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr - 2586/12-34 od 17. listopada 2014., u sjednici održanoj 25. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten i nezakonit otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 21. lipnja 2012., te tako i zahtjev tužitelja za povratak na posao. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 2.500,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno istu ukine.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13  – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze sud prosuđuje prema svom uvjerenju, dok pobijana presuda sadrži uvjerljive i logične razloge kojima se može provjeriti ima li takvo uvjerenje osnovu u provedenim dokazima u postupku. Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revident. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući relevantna činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 21. lipnja 2012., te tim osnovom i zahtjev tužitelja za povratak na rad.

 

Pobijanom odlukom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenom činjeničnom osnovu:

 

- da je tužitelj temeljem sklopljenog ugovora o radu od 20. ožujka 2008. bio zaposlen kod tuženika na poslovima voditelja održavanja u Sektoru za održavanje, Tehnička jedinica B., na neodređeno vrijeme,

 

- da je tužitelj kao voditelj tehničke jedinice održavanja kod tuženika bio odgovoran za redovitu kontrolu 40. – 80. kilometra autoceste, da je bio rukovoditelj 50. – 80. radnika i da je većinu svog radnog vremena provodio na terenu, slijedom čega mu je na korištenje dodijeljeno službeno vozilo,

 

- da je tužitelj 18. ožujka 2010. i 16. lipnja 2011. za vrijeme dok je bio zadužen za radne obveze zatečen (od strane MUP-a) u upravljanju službenim vozilom pod utjecajem alkohola,

 

- da navedeno postupanje tužitelja u opisanim okolnostima predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa (povrede predviđene Pravilnikom o radu tuženika),

 

- da je odlukom tuženika (donijetom između ostalog s obrazloženjem upravljanja službenim vozilom pod utjecajem alkohola) od 21. lipnja 2012. otkazan ugovor o radu tužitelju zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa koje predstavljaju opravdan razlog za otkaz ugovor o radu tužitelju,

 

- da je tuženik prije odluke o otkazu pozvao tužitelja da iznese svoju obranu, koju je tužitelj iznio 6. lipnja 2012., dok od tuženika (kod okolnosti da izvršavanje radnih obveza tužitelja uključuje upravljanje motornim vozilom) nije bilo opravdano očekivati da upozorava tužitelja kako na radu ne smije konzumirati alkohol,

 

- da se tuženik prije donošenja odluke o otkazu savjetovao s radničkim vijećem, te

 

- da je tužitelj povodom odluke tuženika o otkazu ugovora o radu zahtijevao ostvarenje svojih prava iz radnog odnosa od poslodavca, kao i sudsku zaštitu tih prava, u rokovima predviđenim odredbom čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 – u daljnjem tekstu: ZR).

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, shodno odredbi čl. 107. st. 1. t. 3. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju kada radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Otkaz prema ovom osnovu predstavlja specifičnu sankciju radnog prava za neispunjavanje obveza iz ugovora o radu. ZR-a posebno ne propisuje što se smatra kršenjem obveze iz radnog odnosa, pa se dopuštenost ovog otkaza procjenjuje prema okolnostima pojedinog slučaja. Međutim, prema shvaćanju ovog suda, a kako to pravilno cijene i nižestupanjski sudovi, okolnost da je radnik čije izvršavanje radnih obveza uključuje upravljanje motornim vozilom opetovano zatečen u upravljanju službenim vozilom pod utjecajem alkohola za vrijeme dok je bio zadužen za radne obveze, a kako je to utvrđeno u konkretnom slučaju, predstavlja opravdan razlog za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika. 

 

U konkretnom slučaju poslodavac je omogućio radniku da iznese svoju obranu (čl. 111. st. 2. ZR-a), proveo je savjetovanje s radničkim vijećem (čl. 149. ZR-a), dok je utvrđeno da su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radnika pisano upozori na obvezu iz radnog odnosa, odnosno mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede obveza iz radnog odnosa (čl. 111. st. 1. ZR-a). Isto tako, suprotno revizijskim navodima tužitelja, nije riječ o izvanrednom otkazu (u smislu odredbe čl. 108. ZR-a) pa kod mogućnosti davanja poslodavac nije ograničen rokom od saznanja za činjenice na kojima se takav otkaz temelji, čime je tuženik dao otkaz tužitelju u zakonito provedenom postupku.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 25. siječnja 2017.