Broj: Revr 1326/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz V., koga zastupa punomoćnica R. M., odvjetnica iz G. K., protiv tuženika C. d.d. V. kao pravnog sljednika C. E. d.d. V., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž-4125/14-2 od 1. travnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, br. P-1469/11-36 od 22. veljače 2012., u sjednici održanoj 31. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđen je nedopuštenim otkaz te je poništena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu i naloženo tuženiku da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta „voditelj radova – suradnika“ (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 2.450,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno preinačiti drugostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da nije obrazložio njegov prigovor da je odluka o otkazu donijeta protekom roka od petnaest dana i da nije proveden zakonom propisan postupak savjetovanja.

 

Navedeni prigovor nije osnovan jer je drugostupanjski sud prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda navodeći da je prvostupanjski sud za svoja utvrđenja dao dostatne razloge, pa tako i u odnosu na navedene prigovore, koje je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da je odluka o otkazu dana u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji (da je iz ispisa sustava M. i iskaza direktora utvrdio da je ovlaštena osoba za način korištenja automobila saznala tek 3. svibnja 2010. a odluka o izvanrednom otkazu je donijeta 3. svibnja 2010.).

 

Također, sudovi su obrazložili da tuženik nije imao obvezu savjetovanja prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu jer kod njega nije utemeljeno radničko vijeće niti je djelovao sindikalni povjerenik (tuženiku je obavijest o sindikalnom povjereniku dostavljena tek 29. lipnja 2010., dakle dva mjeseca nakon donošenja odluke o otkazu).

 

Budući da drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama to nije osnovan prigovor da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu uz utvrđenje da radni odnos nije prestao i vraćanje rad.

 

Tuženik je izvanrednim otkazom otkazao ugovor o radu tužitelju jer je u razdoblju od 3. kolovoza 2009. pa do 31. kolovoza 2009. Službenim vozilom … ostvario neopravdanu kilometražu od 6.300 kilometara uz terećenje da je pojedinih dana na gradilištu u T., kud je bio upućen kao voditelj gradnje, boravio svega po osam minuta.

 

Prvostupanjski je sud zaključio da prijeđena kilometraža nije neopravdano visoka jer je tužitelj u tom razdoblju napravio kilometražu od 5.755,60 km (a u razdoblju od 31.8.2009. do 4.9.2009. još 2270 km) pa budući da tužitelju nije bilo zabranjeno odlaziti vikendom kući u V. (što u četiri vikenda iznosi 3.200 kilometara) proizlazi da je kao voditelj radilišta prešao kilometražu od 2.500 km vozeći se iz mjesta boravka do mjesta radilišta, zatim na okolna mjesta na ručak (B.), razvažanje nadzornih inženjera (Z., S.) i nabavka određenih materijala. Utvrdivši i da nije točan navod da je tužitelj bio samo po osam minuta dnevno na gradilištu, prvostupanjski je sud zaključio da je otkaz nedopušten.

 

Drugostupanjski je sud prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da nije točno da bi tužitelj dnevno na gradilištu proveo po osam minuta već da je dolazio na gradilište u nekoliko navrata dnevno i zadržao bi se po osam minuta (primjerice 18. kolovoza 2009. dolazio je četiri puta i boravio po osam minuta, 20. kolovoza 2009. dolazio je šest puta i isto tako boravio na gradilištu).

 

Međutim, u odnosu na prijeđenu kilometražu, drugostupanjski je sud zaključio da je tuženik tužitelju dao na uporabu službeni automobil za potrebe obavljanja posla na koji je bio upućen kao voditelj gradilišta u T., koji automobil tužitelj nije koristio isključivo za potrebe obavljanja posla već i za vlastite potrebe, pa da takvo postupanje ima značaj kršenja obveza iz radnog odnosa. To tim više kad se u obzir uzme da uz prijeđenu kilometražu tužitelj na teret tuženika plaćao gorivo i cestarinu karticama tuženika.

 

Uzevši u obzir da tužitelj nije imao dozvolu da službeni automobil tuženika koristi za vlastite potrebe, to je s navedenim shvaćanjem drugostupanjskog o neopravdano napravljenoj kilometraži suglasan i ovaj revizijski sud.

 

Tužitelj u reviziji prigovara da je tuženik imao mogućnost prije 3. svibnja 2010. (kad je sačinjen ispis o kretanju vozila) utvrditi na koji je on način koristio vozilo i prijeđenu kilometražu. Međutim, za procjenu je li odluka o izvanrednom otkazu dana u roku koji propisuje čl. 108. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR) nije relevantna činjenica kad je poslodavac bio u mogućnosti saznati za povredu obveze iz radnog odnosa, već kad je saznao za tu činjenicu.

 

Budući da je tuženiku kao novom trgovačkom društvu u sastavu grupe C. obavijest o sindikalnom povjereniku dostavljena tek 29. lipnja 2010., odnosno dva mjeseca nakon donošenja odluke o otkazu, to tuženik nije postupio protivno čl. 149. st. 1. ZR kad nije proveo postupak savjetovanja jer ga nije imao s kim ni provesti. Činjenica da je sindikalni povjerenik djelovao u ostalim društvima te grupe, ne obvezuje tuženika na savjetovanje pa neosnovano tužitelj ističe prigovor da je tuženik propustio provesti savjetovanje prije donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Prigovor tužitelja da mu je drugostupanjski sud neosnovano uzeo u obzir boravak u V. tijekom vikenda jer tad nije imao troškove smještaja ni prehrane koje bi poslodavac bio tužan podmiriti, nije osnovan budući da je sud zaključio kako je tužitelj samovoljno i bez dozvole koristio tuženikov automobil za odlaske kući vikendom i zbog toga napravio veliku kilometražu (pri čemu kad se u obzir i uzme povoljnija varijanta za tužitelja koju je utvrdio prvostupanjski sud, a to je da je tužitelj u navedenom razdoblju napravio kilometražu od 5.755,60 km a tek potom da je u narednih 5 dana napravio još 2.270 km – ne umanjuje težinu povrede koja se tužitelju stavlja na teret a to je neopravdano velika kilometraža prijeđena poslodavčevim automobilom).

 

Budući da je drugostupanjski sud ispravno zaključio da je tužiteljevim postupkom ispunjen uvjet iz čl. 108. st. 1. ZR-a, to ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je valjalo na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Zagreb, 31. siječnja 2017.