Broj: Revr 347/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S. iz K., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnicima M. R.-F. i D. R., odvjetnicima u K., protiv tuženice P. prehrambena industrija d.d. K., (OIB: ...), zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva R. i partneri u Z., radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-4788/14-2 od 18. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-923/13-12 od 25. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 1. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

              Trošak odgovora na reviziju tuženiku se ne dosuđuje.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja u pobijanju odluke o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "I.              Nije pravno dopuštena Odluka tužene P. prehrambena industrija d.d. K. iz K., o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu br. ... od 30. srpnja 2013.g.

 

              II.              Nalaže se tuženoj P. prehrambena industrija d.d. K. iz K., da tužitelju Ž. S. iz K., vrati na radno mjesto ... na kojem je radio prije pravno nedopuštenog prestanka radnog odnosa u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

 

              III.              Nalaže se tuženoj P. prehrambena industrija d.d. K. iz K., da tužitelju Ž. S. iz K., isplati plaću za mjesec lipanj 2014.g. u iznosu od 9.066,54 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. srpnja 2014.g. pa do isplate po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8% poena."

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

 

              I.              Tužba se smatra povučenom u dijelu točke III. kojom se nalaže tuženoj P. prehrambena industrija d.d. K. iz K., da tužitelju Ž. S. iz K., naknadi plaću za razdoblje od 30. srpnja 2013.g. do 30. svibnja 2014.g. i to za mjesec kolovoz 2013.g. iznos od 9.066,54 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. rujna 2013.g., pa do isplate, za mjesec rujan 2013.g. u iznosu od 9.066,54 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. listopada 2013.g., pa do isplate, za listopad 2013.g. u iznosu od 9.066,54 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. studenog 2013.g., pa do isplate, te za svaki sljedeći mjesec iznos od 9.066,54 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje koje na pojedine navedene mjesečne iznose teku od 16. u mjesecu, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8% poena u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

              II.              Tužitelj Ž. S. iz K., dužan je naknaditi tuženoj P. prehrambena industrija d.d. K. iz K., trošak parničnog postupka u iznosu od 4.122,50 kn u roku od 8 dana."

 

              Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u toč. I., II. i III. izreke presude, kao što je potvrđena i u toč. II. izreke rješenja.

 

              U nepobijanom dijelu iz toč. I. izreke prvostupanjsko rješenje ostalo je neizmijenjeno.

 

              Ujedno tuženici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj, zajedno s dopunom revizije, pa se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev ili pak da se ona ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži i troškove revizije.

 

              U odgovoru na reviziju, tuženik se usprotivio reviziji smatrajući ju neosnovanom pa je predložio da se revizija, zajedno s dopunom revizije, odbije kao neosnovana. Traži i troškove odgovora na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, a nedopuštena je u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka.

 

              Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao što nije ni pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelj s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim odbijen.

 

              U odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka valja navesti da se drugostupanjski sud očitovao u pobijanoj presudi na ove žalbene razloge, a budući da ih tužitelj ponavlja i u reviziji, ne nalazi se potrebnim ponavljati ono što je već o tome rekao drugostupanjski sud.

 

              Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da se odluka tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju, zbog poslovno uvjetovanih razloga, utvrdi nedopuštenom te da se tužitelja vrati na ranije radno mjesto koje je obavljao prije otkaza i da mu tužena naknadi plaću za mjesec lipanj 2014.

 

              Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, a takvu je odluku prihvatio i drugostupanjski sud, smatrajući odluku tuženika zakonitom, jer da je autonomno pravo tuženika kao poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta, što uključuje i pravo na ukidanje pojedinih radnih mjesta za koja ocijeni da organizacijski nisu više opravdana i da za radom na tim radnim mjestima nema više objektivne potrebe, jer je došlo i do objedinjenja poslova više radnih mjesta u jednome. Utoliko je zaključeno da su postojali razlozi iz čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje ZR) da se tužitelju otkaže Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga.

 

Ovaj revizijski sud u svemu prihvaća razloge iz pobijane presude, zbog čega se ovaj sud u svemu poziva na razloge iz pobijane presude, kako se oni ne bi ponavljali.

 

Obzirom na izneseno, uz ovu presudu revizijskog suda na internetskim će se stranicama objaviti presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-4788/14-2 na koju se revizijski sud poziva.

 

              Revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, kao niti navodima iz dopune revizije, jer je na te razloge u svemu u pobijanoj presudi odgovorio i drugostupanjski sud. U onom dijelu gdje se revizijom osporava utvrđeno činjenično stanje valja reći da to nije dopušten revizijski razlog, sukladno odredbi iz čl. 385. ZPP.

 

              Iz navedenih je razloga valjalo u svemu odbiti reviziju kao neosnovanu i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Revizija tužitelja u osporavanju odluke drugostupanjskog suda o trošku postupka nije dopuštena.

 

              Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

              Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) i o njima se ne raspravlja. Zato odluka kojom se odlučuje o parničnim troškovima nema značaj rješenja kojim se završava postupak, u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

             

              S obzirom na navedeno valjalo je reviziju na trošak odbaciti kao nedopuštenu i tako odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

              Trošak odgovora na reviziju tuženiku nije dosuđen, jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155., u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP, da ovaj trošak nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije.

 

Zagreb, 1. veljače 2017.