Broj: Revr 1920/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice U. B. (OIB:…), iz S. B., koju zastupa punomoćnik D. B. iz S. B., mag. iur, protiv tuženika M. g. Z., (OIB: …), Z., kojega zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, poništenja ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-616/15-2 od 5. svibnja 2015. kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4192/14-16 od 22. siječnja 2015., u sjednici održanoj 7. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-616/15-2 od 5. svibnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4192/14-16 od 22. siječnja 2015. u dijelu kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica u radnom odnosu na neodređeno vrijeme od 7. siječnja 2009., u dijelu kojim je odbijen zahtjev za poništenje ugovora i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

I.              Revizija tužiteljice protiv iste presude u dijelu odluke o troškovima postupka, odbacuje se kao nedopuštena.

 

              II.              Revizija protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-616/15-2 od 5. svibnja 2015., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4192/14-16 od 22. siječnja 2015., odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica u radnom odnosu na neodređeno vrijeme od 7. siječnja 2009., zahtjev za poništenje ugovora o radu od 1. ožujka 2012. i od 1. prosinca 2013., zahtjev za isplatu razlike plaće, neplaćenog godišnjeg odmora, regresa za godišnji odmor, troškova prijevoza i božićnice za razdoblja i u iznosima koji su pobliže navedeni u izreci presude te je odbijen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Ujedno je tužiteljica obvezana tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 20.000,00 kn.

 

              Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba sa zahtjevom za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu  od 12. lipnja 2014. i za vraćanje na rad.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđeni su prvostupanjski presuda i rješenje.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11- pročišćen tekst, 25/13 i 28/13 dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava,  zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i nižestupanjske presude preinači u korist tužiteljice.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

              U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (392.a. st. 1. ZPP).

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Člankom 400. stavak 1. ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP). U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primijeniti odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude (čl. 400. st. 3. ZPP).

 

U odnosu na reviziju protiv rješenja.

 

Pošavši od utvrđenja da tužiteljica protiv odluke o otkazu ugovora o radu od 12. lipnja 2014. nije zahtijevala zaštitu kod poslodavca, prvostupanjski sud je tužbu kao nedopuštenu odbacio na temelju odredbe čl. 129. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR/09). Pošavši od daljnjeg utvrđenja da je tužiteljica podnijela tužbu neposredno sudu po proteku roka od petnaest dana po saznanju za povredu, sud je na temelju odredbe čl. 129. st. 4. ZR/09 ocijenio, u svakom slučaju, nepravovremenom.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 129. st. 3. ZR/09, kada su zaključili da tužba sa zahtjevom za utvrđenje nedopuštenosti otkaza nije dopuštena budući da se prije podnošenja tužbe tužiteljice prethodno nije obratila poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava. Smatra da u konkretnoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 129. st. 4. ZR/09, prema kojoj odredbi, iznimno, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, i bez prethodnog obraćanja poslodavcu, u roku od petnaest dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, može zatražiti radnik koji ima sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, radnik koji je na temelju ugovora o radu upućen na rad u inozemstvo i radnik na kojega se ne primjenjuje niti jedan kolektivni ugovor. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je za povredu saznala 12. lipnja 2014., pa da je tužba podnesena sudu 3. srpnja 2014., podnesena izvan roka iz čl. 129. st. 4. ZR/09.

 

Osnovna teza tužiteljice iznesena u tužbi i tijekom postupka je da je kod tuženika u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. Stoga činjenica da tužiteljica, zahtijevajući utvrđenje nedopuštenosti otkaza ujedno zahtijeva i vraćanje na rad, iako bi prema sadržaju ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. prosinca 2013. taj ugovor trebao prestati istekom vremena (19. lipnja 2014.) ili u slučaju povratka radnice M. P. K. s rodiljnog dopusta i ranije, potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica zahtijeva utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu na neodređeno vrijeme, u kojem slučaju ima obvezu prethodnog obraćanja poslodavcu u smislu čl. 129. st. 3. ZR/09.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da bi, i kad bi tužiteljica zahtijevala zaštitu povrijeđenog prava zbog otkaza ugovora o radu na određeno vrijeme, tužba bila nepravovremena.

 

Utvrđenje je nižestupanjskih sudova, temeljeno na činjeničnoj osnovi tužbe i iskazu same tužiteljice, da je još 12. lipnja 2014., tužiteljica saznala za povredu prava zaštitu kojeg zahtijeva. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da je tužba od 3. srpnja 2014. podnesena izvan propisanog roka od petnaest dana od saznanja za povredu (čl. 129. st. 4. ZR/09).

 

Slijedom iznesenog, budući da nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tužiteljice protiv rješenja na temelju odredbe čl. 393. u vezi čl. 400. st. 3. ZPP odbiti kao neosnovanu.

 

U odnosu na reviziju protiv presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme:

 

Uz obrazloženje

 

- da je tužiteljica kod tuženika od siječnja 2009.  do 1. ožujka 2012. radila preko tuđeg studentskog ugovora na poslovima prijepisa inventara u digitalnu bazu podataka, uz ugovorenu cijenu radnog sata od 25,00 kn, dakle, da je radila na temelju ugovora o djelu;

 

- da između tužiteljice i ravnatelja tuženika nije bilo govora o sklapanju ugovora o radu, dakle, da isti nije ni usmeno sklopljen;

 

- da je tužiteljica kod tuženika radila na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme u razdoblju od 1. ožujka 2012. do 30. studenoga 2013. (zamjena odsutne radnice I. Č.) i u razdoblju od 1. prosinca 2013. do 12. lipnja 2014. (zamjena odsutne radnice M. P. K.)

 

nižestupanjski sudovi zaključuju da u razdoblju od siječnja 2009. do 1. ožujka 2012. nije postojala suglasnost volja ugovornih stranaka za sklapanje ugovora o radu u smislu čl. 10. Zakona o radu ("Narodne novine" 137/04 - dalje: ZR/04), već da je tužiteljica rad kod tuženika obavljala u izvršavanju ugovora o djelu, stoga da nema mjesta primjeni odredbi čl. 16. st. 4. i čl. 13. st. 2. ZR/04 (sada 12. st. 4. i 8. st. 2. ZR/09)  o presumiranom sklapanju ugovora o radu.

 

Pretežnim revizijskim navodima tužiteljica, dajući svoju ocjenu izvedenih dokaza, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ti revizijski razlozi kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da stranke za obavljanje poslova digitalizacije nisu sklopile ugovor o radu, već su sklopile ugovor o djelu.

 

Naime, odredbom čl. 8. st. 2. ZR/09 (ranije čl. 13. st. 2. ZR/04) propisano je da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje poslova koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja rada koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac dokaže suprotno. Dakle, jedna od pretpostavki za presumirano zasnivanje radnog odnosa na temelju citirane zakonske odredbe je postojanje radnog mjesta u opisu kojeg se obavljaju konkretni poslovi. Tužiteljica je s ravnateljem tuženika sklopila ugovor za obavljanje poslova digitalizacije. Iz iskaza svjedoka V. I. i Ž. K. proizlazi da poslovi digitalizacije, kao manje složeni, predstavljaju tek jedan manji dio poslova koje obavljaju kustosi. Iz iskaza ravnatelja tuženika, koji je s tužiteljicom ugovorio obavljanje poslova digitalizacije, kao ispomoć Ž. K., a koje poslove je tužiteljica obavljala preko tuđeg studentskog ugovora, uz ugovorenu cijenu sata od 25,00 kn, proizlazi da za obavljanje poslova digitalizacije kod tuženika nije postojalo slobodno radno mjesto, niti se je ono moglo otvoriti bez odobrenja Gradskog ureda za kulturu.

 

Ocjenu nižestupanjskih sudova da stranke 2009. nisu sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme opravdava i činjenica nastavnog sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme, kao i činjenica da sama tužiteljica obrazlažući zahtjev za poništenje tih ugovora ističe da je te ugovore potpisala u bitnoj zabludi jer nije bila svjesna da je od ranije s tuženikom u radnom odnosu na neodređeno vrijeme.

 

 

Nije stoga osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, nije drugostupanjski sud, time što, ocijenivši neodlučnim neke dokaze (popis radnika M., predstavljanje tužiteljice u emisiji "…" kao kustosice i zapisnike sa sjednice stručnog vijeća), nije prihvatio žalbene tvrdnje o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, i sam počinio tu povredu. Naime, kako to pravilno navodi drugostupanjski sud, činjenica da je na nekom neformalnom dokumentu tužiteljica navedena kao radnica tuženika, da je u emisiji "…" predstavljena kao kustosica M., odnosno da je prisustvovala sjednici stručnog vijeća, uz ostale izvedene dokaze nužno ne dovodi do zaključka o tome da su stranke sklopile ugovor o radu.

 

Nije stoga pred drugostupanjskim sudom učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi čl. 8.  ZPP.

 

U odnosu na reviziju protiv presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za poništenje ugovora i o zahtjevu za isplatu plaće:

 

U reviziji protiv dijela presude kojom je odbijen zahtjev za poništenje dva ugovora o radu na određeno vrijeme ( od 1. ožujka 2012. i 1. prosinca 2013.) te u odnosu na dio presude kojim je posljedično zaključku o nepostojanju  ugovora o radu na neodređeno vrijeme odbijen zahtjev za isplatu razlike plaće i dr. tužiteljica nije određeno navela ni obrazložila razloge zbog kojih je podnosi, a što je bila dužna prema izričitoj odredbi čl. 386. ZPP.

 

Stoga ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP ovaj sud nije našao postojanje revizijskih razloga na koje se revidentica uvodno poziva.

 

Slijedom iznesenog valjalo je reviziju tužiteljice protiv dijela presude kojim je odlučeno o glavnoj stvari na temelju čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

 

Protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u pobijanoj presudi tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i iz 354. st. 1. u vezi čl. 37. ZPP.

 

Člankom 400. stavak 1. ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP).

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Slijedom navedenog valjalo je kao nedopuštenu, primjenom odredbe iz članka čl. 392. st. 1. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. ZPP, odbaciti reviziju protiv pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

 

Zagreb, 7. veljače 2017.