Broj: Revr 249/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. V. iz M. V., OIB: ..., zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. R., M. R., H. K. i K. K. u Z., protiv tuženika L. H. d.o.o. k.d., V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. j.t.d. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-26/14-2 od 9. travnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-3/12-20 od 31. listopada 2013., u sjednici održanoj 14. veljače 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-26/14-2 od 9. travnja 2014. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-3/12-20 od 31. listopada 2013. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 671.368,43 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime bruto plaće za prekovremeni rad u razdoblju kolovoz 2008. – listopad 2011., te je ujedno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 44.803,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 31. listopada 2013. do isplate na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-26/14-2 od 9. travnja 2014. preinačena je prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu mu utuženih iznosa 671.368,43 kn i ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos 57.039,75 kn na ime parničnih troškova tuženika.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija je osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Kako osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a tužitelj u reviziji nije određeno naveo razloge u čemu bi se sastojala ta povreda, to nema ni zakonskih pretpostavki na temelju kojih bi se ovaj sud na takav revizijski razlog i mogao osvrtati.

 

Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na kojeg se upire u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu utuženog iznosa na ime neisplaćenih bruto plaća za prekovremeni rad kojeg je tužitelj kao radnik tuženika navodno ostvario u razdoblju kolovoz 2008. – listopad 2011.

 

Pobijanom presudom drugostupanjski sud je odbio takav zahtjev tužitelja izrazivši pravno shvaćanje:

 

- da se na predmet spora, a obzirom na utuženo razdoblje za koje se potražuje isplata bruto plaće za prekovremeni rad imaju primijeniti kako odredbe Zakona o radu/04 („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 – dalje: ZR/04) tako i odredbe Zakona o radu/11 („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR/11), te obzirom

 

- da prema odredbama ZR/04 nije postojala obveza poslodavca voditi evidenciju o zaposlenim radnicima i radnom vremenu, a da je prema odredbi čl. 4. ZR/11 postojala obveza poslodavca voditi evidenciju o zaposlenim radnicima i podatku o radnom vremenu, zbog čega

 

- da nije bilo pretpostavki za primjenu odredbe čl. 297. ZR/11 u smislu primjene tzv. povoljnijeg prava za radnika, a kad takvo pravo radnika odnosno obveza poslodavca u smislu vođenja evidencije o radnicima i radnom vremenu u određenom promatranom razdoblju i nije postojala za tuženika kao poslodavca, zbog čega i

 

- da nema mogućnosti primjene odredbe čl. 131. u vezi sa čl. 4. ZR/11 o teretu dokazivanja o radnom vremenu na strani tuženika kao poslodavca, zbog čega

 

- da teret dokazivanja o odrađenim prekovremenim radnim satima je na tužitelju, a koji da to ponuđenim dokazima u postupku nije dokazao.

 

Nesporno je da utuženi novčani iznos koji tužitelj potražuje s osnova navodno odrađenih prekovremenih radnih sati kod tuženika u razdoblju kolovoz 2008. – listopad 2011. je postavljen u tužbi podnesenoj 2. siječnja 2012.

 

Točno je da se utužena tražbina odnosi dakle na vremensko razdoblje u kojem je bio na snazi ZR/04 – do 31. prosinca 2009., odnosno ZR/09 i ZR/11 od 1. siječnja 2010. nadalje.

 

Odredbom čl. 297. ZR/09 i ZR/11 propisano je da postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika započeti prije stupanja na snagu tog Zakona (stupio je na snagu 1. siječnja 2010.) će se dovršiti po odredbama ZR/04, ako ZR/09 i ZR/11 određeno pravo za rad nikad nije povoljnije uređeno.

 

U situaciji kao što je konkretna, a kada je ovaj postupak ostvarivanja i zaštite prava tužitelja kao radnika tuženika započet 2. siječnja 2012., dakle nakon stupanja na snagu ZR/09 i ZR/11 (stupio je na snagu 1. siječnja 2010.) onda je jasno da se polazeći od odredbe čl. 297. ZR/09 i ZR/11, ovaj postupak ima rješavati primjenom odredbi ZR/09 i ZR/11.

 

Odredbom čl. 4. st. 1. i 2. ZR/09 i ZR/11 propisana je dužnost poslodavca voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu.

 

Takva obveza poslodavca do stupanja na snagu ZR/09 i ZR/11 (1. siječnja 2010.) bila je uređena odredbama Zakona o evidencijama u oblasti rada, preuzetog kao Zakon Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 34/91 i 26/93), a čije odredbe su bile na snazi do 31. svibnja 2010., sve na temelju odredbe čl. 300. st. 2. ZR/11.

 

Stoga je pogrešno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da u razdoblju do 1. siječnja 2010. tj. do stupanja na snagu ZR/09 i ZR/11 nije postojala obveza poslodavca vođenja evidencije o radnicima i radnom vremenu.

 

Prema odredbi čl. 131. st. 1. ZR/09 i ZR/11 u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno (kao što je to uređeno st. 2. i 3. tog članka ZR/09 i ZR/11). Prema odredbi st. 4. čl. 131. ZR/11 u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1. tog Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

 

Obzirom na predmet ovog spora, a polazeći od citiranih odredbi, odlučno za ovaj spor čini se pitanje je li tuženik u spornom razdoblju (kolovoz 2008. – listopad 2011.) na propisani način vodio evidenciju o radnom vremenu uključujući i onom prekovremenom svojih radnika, te ovisno o tome, a polazeći od odredbe čl. 131. st. 1. i 4. ZR/09 i ZR/11 ocijeniti na kome je od stranaka u ovom sporu teret dokazivanja o navodnom prekovremenom radu tužitelja u tom razdoblju.

 

Kako je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi za ovaj spor odlučne činjenice, a bez kojih nije moguće za sada ocijeniti osnovanost ili ne tužbenog zahtjeva, to je, a na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

 

Zagreb, 14. veljače 2017.