Broj: Revr 1797/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz D. S., kojeg zastupa punomoćnik G. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ustanova …, Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R - 905/15-2 od 9. lipnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr - 8604/14-9 od 25. veljače 2015., u sjednici održanoj 14. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju odlukom od 26. lipnja 2014., te tako i zahtjev tužitelja za povratak na posao.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 26. lipnja 2014., te tim osnovom i zahtjev tužitelja za povratak na posao.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja nakon što su u provedenom postupku utvrdili:

 

- da je tužitelj osnovom sklopljenog ugovora o radu bio zaposlen kod tuženika na poslovima naplate parkiranja na neodređeno vrijeme,

 

- da je tužitelj prilikom zapošljavanja kod tuženika, a da bi dokazao kako udovoljava uvjetima radnog mjesta propisane Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženika, priložio nevjerodostojnu svjedodžbu o završenoj Trgovačkoj školi u Z., čime je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

- da je tuženik u roku od petnaest dana od dana saznanja da tužitelj nije završio Trgovačku školu (dopis Trgovačke škole u Z. od 6. lipnja 2014.), dakle da nije istinita svjedodžba na koju se pozvao prilikom zapošljavanja, zbog ove činjenice izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju pozivom na odredbu čl. 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12 - u daljnjem tekstu: ZR),

 

- da je prije donošenja odluke tuženik je omogućio tužitelju da iznese svoju obranu, te

 

- da je tužitelj povodom odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu zahtijevao ostvarenje svojih prava iz radnog odnosa od poslodavca, kao i sudsku zaštitu tih prava, u rokovima predviđenim odredbom čl. 129. st. 1. i 2. ZR-a.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 108. st. 1. i 2. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom zapošljavanja kod tuženika, a da bi dokazao kako udovoljava uvjetima radnog mjesta propisane Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženika, priložio nevjerodostojnu svjedodžbu o završenoj Trgovačkoj školi u Z., čime je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Ova povreda, a kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, za posljedicu je imala gubitak povjerenja poslodavca u radnika i zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć, pa tako predstavlja opravdani razlog za otkaz u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a.

 

Osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, odnosno postojanje neke druge osobito važne činjenice zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak rada nije moguć, razlog je izvanrednog otkazivanja ugovora o radu i prema odredbi čl. 132. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu G. Z. (u daljnjem tekstu: TKU). Tužitelj je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja za posljedicu ima gubitak povjerenja poslodavca u radnika i zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak rada nije moguć, pa se tuženik neosnovano poziva na pretpostavke iz odredbe čl. 123. TKU u kojima dolazi do redovitog otkaza ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. t. 3. ZR-a.

 

Kako je do izvanrednog otkazivanja ugovora u radu došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz (otkaz poslodavca je dopušten), to je pobijanom odlukom osnovano odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, kao i daljnji zahtjev tužitelja koji svoju osnovu ima u nedopuštenosti otkaza.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 14. veljače 2017.