Baza je ažurirana 21.10.2024.
zaključno sa NN 102/24
EU 2024/2679
Broj: Revr 1432/15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz S., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M.&p. j.t.d. iz S., protiv tuženika A. d.d. S., zastupanog po T. L., odvjetniku u S., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-19/15 od 23. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-308/11 od 20. siječnja 2015., u sjednici održanoj 21. veljače 2017.,
p r e s u d i o j e
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora dan tužitelju odlukom tuženika od 26. travnja 2011. i da radni odnos tužitelja na radnom mjestu rukovoditelja čelične konstrukcije u Sektoru čelične konstrukcije nije preostao te zahtjev za sudski raskid ugovora o radu sklopljen između stranaka 22. 11. 2012. i da se raskine ugovor o radu sklopljen između stranaka 1. 5. 2010. s danom 22. 11. 2012. i naloži tuženiku isplatiti tužitelju 56.002,03 kn na ime razlike plaće između radnog mjesta rukovoditelja Sektora čelične konstrukcije i radnog mjesta inženjera za tehničko-projektnu podršku u poslovnoj jedinici Sektora čelične konstrukcije za razdoblje od 2. 5. 2011. do dana sudskog raskida ugovora o radu sa zateznom kamatom, te iznos od 3.361,73 kn na ime razlike neisplaćene plaće za razdoblje od 1. 5. 2010. do 30. 4. 2011. i iznos od 117.919,18 kn na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, s kamatama od 27. 4. 2011. do isplate, a rješenjem je odbijen kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere kojom će se naložiti tuženiku da do okončanja spora tužitelja vrati na rad, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 33.637,50 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda, a rješenjem drugostupanjskog suda u toč. I. izreke žalba tužitelja je odbijena te je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, a u toč. II. izreke uz uvažavanje žalbe tuženika rješenje o troškovima postupka je preinačeno na način da je tuženiku dosuđen daljnji trošak u iznosu od 3.950,00 kn.
Protiv te drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je neosnovana.
Pobijana presuda ispitana je samo u dijelu kojim se pobija revizijom i u granicama razloga zbog kojih je revizija izjavljena, sukladno odredbe čl. 392a. st. 1. ZPP-a.
Revizijski navodi kojima se obrazlažu istaknuti revizijski razlozi odnose se samo na dio nižestupanjskih presuda kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora danog tužitelju odlukom tuženika od 26. travnja 2011.
Odlučujući o tom zahtjevu prvostupanjski sud je na temelju nespornih činjenica da su tužitelj i tuženik 22. rujna 2008. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta voditelja projekta u poslovnoj jedinici MOK-a, da su 1. svibnja 2010. stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme na temelju kojeg je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu rukovoditelja Sektora čelične konstrukcije, da je pobijanom odlukom o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora tuženik ponudio tužitelju izmijenjeni ugovor za obavljanje poslova radnog mjesta inženjera za tehničko-projektnu podršku koju ponudu je tužitelj prihvatio, te da se u odluci o otkazu navodi da se tužitelju otkazuje ugovor o radu sklopljen 1. svibnja 2010. zbog trajno poremećenih odnosa s tuženikom jer da tuženik nije zadovoljan načinom vođenja sektora, ophođenja s kupcima, kao i nepoštivanja odluka tuženika, a zbog učestalih intervencija tuženika da je odnos s tužiteljem došao u stupanj velike netrpeljivosti i nepovjerenja i prekida komunikacije, te da nastavak suradnje na radnom mjestu rukovoditelja više nije moguć i činjeničnog utvrđenja da tužitelj radeći na radnom mjestu rukovoditelja Sektora čelične konstrukcije nije postupao onako kako to zahtijeva proces poslovanja tuženika kao njegovog poslodavca jer da se isti nekorektno odnosio prema podređenim i nadređenim mu radnicima tuženika, te poslovnim partnerima tuženika, da se zbog takvog postupanja tuženika pojavila netrpeljivost i nepovjerenje između njega i ovlaštenih osoba tuženika, prekid suradnje i opći nedostatak komunikacije, prvostupanjski sud je zaključio da je opisanim postupanjem tužitelj kao svoju trajnu osobinu pokazao da se ne želi ponašati onako kako to zahtijeva proces poslovanja pa imajući u vidu takvo ponašanje tužitelja i okolnost da je tužitelj bio upozoren na kršenje obveza iz radnog odnosa u studenom 2010., da su se ostvarili opravdani razlozi za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu i da se stoga otkaz ukazuje opravdanim.
Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude drugostupanjski sud je žalbu ocijenio neosnovanom te se umjesto posebno obrazloženja pozvao na razloge prvostupanjske presude na temelju odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a.
Obrazlažući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a revident ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer da su razlozi presude nejasni i proturječni, te da u odlučnim činjenicama postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
Glede utvrđenja odlučnih činjenica koje je utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude iznio jasne, iscrpne i neproturječne razloge, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a budući da je drugostupanjski sud prihvatio razloge prvostupanjske presude, takovih nedostataka nema niti pobijana drugostupanjska presuda.
Stoga ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP-a.
Ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.
Ta bitna povreda postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
U reviziji se ne navodi koju odredbu sud nije primijenio ili nepravilno primijenio pa taj razlog nije obrazložen, a prema odredbi čl. 386. ZPP-a u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, te da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.
U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji se navodi da je tužitelju dan otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora zbog trajno poremećenih odnosa pa da stoga nije riječ o otkazu iz čl. 107. st. 1. toč. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 – dalje: ZR) danog prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR-a, a da je u takvoj situaciji postojala obveza tuženika pisano upozoriti tužitelja na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju povrede radne obveze kao i omogućiti mu iznošenje obrane, sukladno odredbi čl. 111. ZR-a, pa da nisu ispunjene pretpostavke ni za osobno uvjetovani otkaz ni za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.
Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 2. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).
Prema odredbi st. 2. navedenog članka poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.
Budući da je mogao ponovno zaposliti tužitelja na drugim poslovima, tuženik je poštivajući navedenu odredbu donio odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, sukladno odredbi čl. 115. st. 1. ZR-a.
Neosnovana je revizijska tvrdnja da se s obzirom na okolnost da je u odluci o otkazu navedeno da se tužitelju otkazuje ugovor o radu zbog trajno poremećenih odnosa treba smatrati da je riječ o otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika, a ne o osobno uvjetovanom otkazu jer se otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika daje iz razloga ako radnik "krši obveze iz radnog odnosa", a ne iz razloga trajne poremećenosti odnosa.
Osim toga, trajna poremećenost odnosa može biti posljedica kako skrivljenog ponašanja radnika tako i ponašanja koje je posljedica određenih trajnih osobina kao što je ovdje slučaj.
S obzirom na utvrđenje da se tužitelj radeći na radnom mjestu rukovoditelja Sektora čelične konstrukcije nekorektno odnosio prema podređenim i nadređenim mu radnicima tuženika te poslovnim partnerima tuženika, a što je između njega i ovlaštenih osoba tuženika izazvalo netrpeljivost i opći nedostatak komunikacije, sudovi su osnovano zaključili da je tužitelj takvim ponašanjem kao svoju trajnu osobinu pokazao da nije sposoban postupati onako kako to zahtijeva proces poslovanja tuženika.
Za uspješno obavljanje rukovoditeljskih poslova, osim tehničkog i stručnog znanja, radnik mora imati i organizacijske sposobnosti koje podrazumijevaju sposobnost prenošenja pozitivnih stavova u svom okružju i stvaranja dobrih međuljudskih odnosa.
Iz tužiteljevog ponašanja u komunikaciji sa sebi podređenim i nadređenim radnicima, a i poslovnim partnerima tuženika, iznesenog u obrazloženju prvostupanjske presude nedvojbeno proizlazi da takove osobine tužitelj nije imao, a što predstavlja opravdani razlog za donošenje odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.
Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 21. veljače 2017.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.