Broj: Revr 726/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. R. iz O., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. D. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Z.&Partneri u Z., protiv tuženika O.-K. d.d. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3605/2014-2 od 20. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-866/2013-9 od 23. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice T. R. iz O., OIB: … koji glasi:

 

„I/ Utvrđuje se da je Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 21. listopada 2013. tuženika O.-K. d.d. iz O., OIB: … nezakonita i nedopuštena, te da prema tome radni odnos tužiteljice T. R. iz O., OIB: …, kod tuženika nije prestao.

 

II/ Nalaže se tuženiku O.-K. d.d. iz O., OIB: … da tužiteljicu T. R. iz O., OIB: … vrati na poslove referenta građevinske mehanizacije odnosno na druge odgovarajuće poslove kao i da joj utvrdi kontinuitet radnog odnosa i prizna joj sva prava iz radnog odnosa, isplati plaće i naknade koje bi tužiteljica ostvarila u skladu s otkazanim joj ugovorom o radu, sve uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do isplate, tekuću od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

III/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u roku od 8 dana.“

 

Nalaže se tužiteljici da tuženiku isplati trošak parničnog postupka u iznosu 5.000,00 kuna, sve u roku od osam dana."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revidentica obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu postojanja uspoređivanja i bodovanja administrativnih radnika kod tuženika, te glede toga da su tužiteljica i V. T. obavljali iste poslove kod tuženika) od one koju su izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

 

              Obzirom da je sud prvog stupnja savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze izvedene u postupku i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, to tužiteljica neosnovano prigovara i da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 8. ZPP.

 

              Nadalje, navodi revizije u kojima podnositeljica revizije u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženjima tih odluka predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 21. listopada 2013. kojom je tuženik otkazao tužiteljici Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, vraćanje tužiteljice na rad i isplatu naknade plaće. Tuženik je zbog poslovnih poteškoća utvrdio kolektivni višak radnika i otkazao 134 ugovora o radu.

 

              U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. veljače 2006. na radnom mjestu referenta građevinske mehanizacije u odjelu transporta i građevinske mehanizacije unutar sektora za građevinske operacije (tehnički sektor)

- da je tuženik zbog ekonomskih teškoća morao reorganizirati poslovanje i smanjiti broj radnika,

- da se tuženik s Radničkim vijećem savjetovao o poslovno uvjetovanim otkazima radnicima tuženika,

- da je tuženik sačinio Program zbrinjavanja viška radnika (134 radnika) za koje je dobio suglasnost Radničkog vijeća,

- da je tuženik prilikom utvrđivanja viška radnika uspoređivao radnike istih radnih mjesta,

- da je tužiteljica utvrđena viškom radnika kod tuženika jer je njeno radno mjesto ukinuto Odlukom o ukidanju radnog mjesta referenta građevinske mehanizacije od 12. rujna 2013.,

- da je tuženik tužiteljici 21. listopada 2013. otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga,

- da tužiteljica i V. T. nisu radili na istim radnim mjestima, niti iste poslove,

- da su poslove tužiteljice preuzeli radnici radnih mjesta administratora i poslovođe građevinske mehanizacije (Z. K. T. i T. P.), a ne V. T.,

- da je poslodavac prilikom otkazivanja vodio računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. Zakona o radu.

 

              Na temelju utvrđenih činjenica sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su odbili tužbeni zahtjev, zaključujući da je postupak otkazivanja tuženik zakonito proveo, kao i da je tuženik dokazao opravdanost razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici u smislu odredbe čl. 107. st. 1. t. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR. Zaključili su i da je tuženik dokazao da uspoređivanje po kriteriju za utvrđivanjem viška radnika između tužiteljice i V. T. nije moguće s obzirom da oni nisu radili na istim radnim mjestima, niti iste poslove, te s obzirom da su poslove tužiteljice preuzeli radnici radnih mjesta administratora i poslovođe građevinske mehanizacije, a ne V. T.

 

              Neosnovano tužiteljica ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Naime, odredbom čl. 107. st. 1. t. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, odnosno ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

              Prema odredbi čl. 107. st. 3. ZR pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a prema odredbi čl. 107. st. 4. ZR poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

              Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je zbog ekonomskih teškoća kod tuženika došlo do smanjenja obima poslova i pada poslova u odnosu na prethodno razdoblje, zbog čega je tuženik morao reorganizirati poslovanje i smanjiti broj radnika (što revidentica ne osporava), to sama činjenica prestanka potrebe za obavljanjem poslova određenog radnog mjesta zbog postojanja gospodarskih poteškoća poslodavca predstavlja opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu radniku.

 

              Neosnovano tužiteljica u reviziji prigovara da je prilikom odlučivanja o višku radnika tuženik trebao u smislu čl. 107. st. 3. ZR uspoređivati tužiteljicu i radnika V. T., tvrdeći da su oni radili iste poslove, pa da je tuženik trebao zadržati tužiteljicu na radu, a ne radnika V. T. koji da je preuzeo njene poslove. To stoga što iz utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji proizlazi da tužiteljica i V. T. nisu radili iste poslove, te da poslove njenog radnog mjesta koje je ukinuto Odlukom tuženika od 12. rujna 2013., nije preuzeo V. T., već radnici tuženika Z. K. T. i T. P., slijedom čega navedeni prigovor tužiteljice nije doveo u pitanje zakonitost provedenog postupka utvrđivanja viška radnika kao i otkazivanja ugovora o radu tužiteljici.

 

              Prema tome, ne može se prihvatiti stajalište tužiteljice da prilikom otkazivanja ugovora o radu tužiteljici sud nije uzeo u obzir odredbe čl. 107. ZR, s obzirom na utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji da je zbog ekonomskih teškoća tuženik morao reorganizirati poslovanje i smanjiti broj radnika, te s obzirom da je autonomno pravo poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta, uključujući i pravo na osnivanje ali i ukidanje pojedinih radnih mjesta za koje ocijeni da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe. Stoga, kako je zbog gospodarskih razloga došlo do prestanka potrebe za obavljanjem poslova na kojima je tužiteljica radila, to je tuženik imao opravdani razlog otkazati ugovor o radu tužiteljici na temelju odredbe čl. 107. st. 1. t. 1. ZR.

 

              Osim toga valja reći da prema odredbi čl. 131. st. 1. ZR u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drugačije uređeno. U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, ako je ugovor otkazao poslodavac, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu (čl. 131. st. 3. ZR). To konkretno kod poslovno uvjetovanog otkaza znači da poslodavac treba dokazati da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga, dok činjenicu postupanja poslodavca suprotno odredbi čl. 107. st. 3. i 4. ZR, neovisno o sadržaju obrazloženja odluke o otkazu treba dokazati radnik, što tužiteljica u ovom slučaju nije dokazala.

 

              Dakle, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo te stoga nije ostvaren niti ovaj revizijski navod.

 

              Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 22. veljače 2017.