Broj: Revr 602/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. Š. M. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica S. L., dipl. pravnica u sindikatu, protiv tuženika H.-H. p. d.d. iz Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1986/14-2 od 9. prosinca 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-12872/13-17 od 11. srpnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 1. listopada 2013., koju je donio tuženik nije dopuštena, zatim da je nedopuštena Odluka tuženika o zahtjevu za zaštitu prava broj …-07/2-023451/13 od 29. listopada 2013. i da radni odnos tužiteljice nije prestao (točka I/I. izreke), zatim da se naložiti tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na poslove radnog mjesta operatera I (točka I/II. izreke), te da se naloži tuženiku da tužiteljici za razdoblje od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao isplati naknadu plaće zajedno sa zateznim kamatama (točka I/III. izreke).

 

Prvostupanjskom presudom je odbijen i protutužbeni zahtjev kojim je tuženik-protutužitelj tražio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice u cijelosti (točka II/I. izreke), te da se naloži tužiteljici-protutuženici da tuženiku-protutužitelju isplati bruto iznos 382.822,99 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci prvostupanjske presude (točka II/II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužiteljice-protutuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice (točka I/I., II. i III. izreke).

 

Drugostupanjskim rješenjem je pod stavkom I. izreke ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev (točka II/I. i II. izreke), dok je pod stavkom II. izreke odlučeno da će se o troškovima nastalim povodom žalbe odlučiti u konačnoj odluci.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinači pobijana presuda.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se revizija tužiteljice odbije kao neosnovana.

 

              Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Također na temelju odredbe iz čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

              Stoga, s obzirom da podnositeljica revizije nije određeno navela i obrazložila razloge koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, već je samo navela da reviziju podnosi zbog svih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP, to ovi razlozi nisu uzeti u obzir.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu od 1. listopada 2013. zbog skrivljenog ponašanja radnika, da njezin radni odnos nije prestao, kao i zahtjev za vraćanje na rad na poslove radnog mjesta operatera I, te zahtjev za isplatu naknade plaće.

 

              U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu operatera I u D. M.,

- da je tužiteljici ugovor o radu otkazan Odlukom o redovitom otkazu zbog skrivljenog ponašanja od 1. listopada 2013. zbog toga što je tužiteljica izostala s posla u razdoblju od 2. srpnja 2010. do 31. srpnja 2013.,

- da je tužiteljica izostala s posla u razdoblju od 2. srpnja 2010. do 31. srpnja 2013.,

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3031/09 od 24. veljače 2011., pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je ista tražila da se utvrdi nedopuštenost Odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora od 30. rujna 2009.,

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6413/10 od 22. studenoga 2012., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2295/13-2 od 28. svibnja 2013., pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila utvrđenje da joj je odlukom o otkazu s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu od 30. rujna 2009., povrijeđeno pravo na jednako postupanje, te da je ista navedenim postupcima dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na druge radnike, da se tuženiku zabrani svako postupanje kojim se krši tužiteljičino pravo na jednako postupanje, da se naloži tuženiku da presudu o svom trošku objavi u dnevnom tisku i u svojem službenom glasilu, te da tužiteljici isplati neimovinsku štetu,

- da je tužiteljica u toj tužbi navela da joj je otkazan ugovor o radu za radno mjesto novinar, uz istodobnu ponudu sklapanja ugovora o radu za radno mjesto operater I u D. m., da je tu ponudu prihvatila i ugovor potpisala, da je na temelju potpisanog ugovora o radu tužiteljica bila upućena na rad u poštanski ured u … ulici, pa da je time bila šikanirana kao osoba i stručnjak, te diskriminirana na osnovi bračnog i obiteljskog statusa i to kao supruga bivšeg člana uprave tuženika,

- da se tužiteljica u toj tužbi požalila samo na općenitu diskriminaciju u smislu čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 58/08 i 112/12 – dalje: ZSD), a da u toj tužbi nije niti tvrdila, niti dokazivala, da su iz njezine neposredne radne sredine dolazile bilo kakve uvrede, provokacije, prijetnje, ili bilo kakvo drugo faktično postupanje, koje bi se moglo smatrati uznemiravanjem u smislu čl. 3. ZSD, a koje bi činilo njezin boravak na radnom mjestu tegobnim ili degradirajućim,

- da je sud u toj parnici utvrdio da tužiteljica nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike u usporedivoj situaciji.

 

              Slijedom utvrđenih odlučnih činjenica sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su ocijenili da je izostanak tužiteljice u razdoblju od 2. srpnja 2010. do 31. srpnja 2013. bio neopravdan, s obzirom da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja i zabrane diskriminacije, čime su otpale zakonske pretpostavke za pravo na prekid rada iz čl. 130. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR), u vezi s odredbama ZSD, koje omogućuju pravo na prekid rada, a da su se ostvarile zakonske pretpostavke iz čl. 107. st. 1. t. 3. ZR, slijedom čega su odbili tužbeni zahtjev zaključujući da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici, jer je tužiteljica zbog neopravdanog izostanka s posla u tom razdoblju počinila povredu svoje radne obveze.

 

              Sporno je u revizijskom stupnju postupka predstavlja li izostanak s posla tužiteljice u razdoblju od 2. srpnja 2010. do 31. srpnja 2013., u kojem je ista prekinula rad i pokrenula tužbu radi utvrđenja i zabrane diskriminacije, opravdani ili neopravdani izostanak s posla, odnosno je li to opravdan razlog za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja.

 

              Prema odredbi čl. 107. st. 1. t. 3. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

              U rješenju spora treba poći od toga da se radni odnos između poslodavca i radnika zasniva i temelji na ugovoru o radu (čl. 8. ZR), pa je dakle osnova svih prava i obveza iz radnog odnosa ugovor, koji mora osigurati radniku minimum prava propisanih prisilnim odredbama ZR.

 

              Naime, temeljna je obveza radnika iz ugovora o radu osobno obavljati preuzeti posao prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, a obveza je poslodavca radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, time da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika. Poslodavac je također dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonom. (čl. 5. ZR), te je dužan poduzeti sve potrebne mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ako utvrdi da ono postoji (čl. 130. st. 3. ZR).

 

              Iznimno radnik ima pravo prekinuti rad dok traje ugovor o radu zbog opravdanih razloga određenih zakonom.

 

              Naime, odredbom čl. 130. st. 4. ZR propisano je da ako poslodavac u roku iz stavka 3. tog članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja, ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.

 

              Dakle, ZR propisuje sudsku zaštitu radnika u slučaju kada poslodavac nije poduzeo mjere kako bi spriječio uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ili su poduzete mjere očito neprimjerene, pa nastavak rada u takvom radnom okruženju za radnika nije prihvatljiv. U tom slučaju, radnik ostvaruje pravo prekinuti rad na način propisan Zakonom. Radi se dakle o situaciji kada je poslodavac teško povrijedio svoju obvezu iz ugovora o radu kršeći zakonsku obvezu zaštite dostojanstva radnika.

 

              Međutim, treba imati na umu da prekidom rada radnik preuzima na sebe rizik da se u sudskom postupku utvrdi da poslodavac nije povrijedio obvezu zaštite dostojanstva radnika, te da je prekid rada bio neopravdan. Naime, kao što poslodavac kada otkazuje ugovor o radu zbog radnikove povrede radnih obveza, preuzima rizik da će morati ispuniti ugovor na način da će radnika vratiti na rad i isplatiti mu naknadu plaće, ako se u sudskom postupku dokaže da je odluka o otkazu nedopuštena, tako i radnik preuzima rizik da će se, u situaciji kada se radnik odluči koristiti svojim pravom na prekid rada tvrdeći da je diskriminiran ili da je uznemiravan na radnom mjestu, njegov izostanak s posla zbog prekida rada smatrati neopravdanim izostankom s posla, za slučaj da se u sudskom postupku dokaže da mu poslodavac nije povrijedio dostojanstvo.

 

              Stoga, protivno navodima revidentice, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 107. st. 1. t. 3. ZR kada su odbili tužbeni zahtjev.

 

              Na navode revidentice da je prekid rada tužiteljice u spornom razdoblju bio osnovan i utemeljen na odredbi čl. 130. ZR, valja reći da subjektivna procjena tužiteljice o postojanju razloga za prekid rada u smislu čl. 130. ZR, koji se vežu uz zaštitu dostojanstva radnika od uznemiravanja zbog diskriminatornih razloga propisanih odredbama ZSD, a koji nemaju realne objektivne podloge u postupanju tuženika, ne opravdava prekid rada tužiteljice u naprijed navedenom razdoblju, a osobito imajući na umu da je u konkretnom slučaju pravomoćno odbijen zahtjev tužiteljice radi utvrđenja i zabrane diskriminacije.

 

              Zbog navedenog, a imajući na umu utvrđenje da tužiteljica nije dolazila na posao u razdoblju od 2. srpnja 2010. do 31. srpnja 2013., sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno su zaključili da je izostanak tužiteljice s posla u navedenom razdoblju bio neopravdan, kao i da je tužiteljica na takav način počinila povredu obveze iz radnog odnosa,  slijedom čega je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

 

              Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

              Navodi revidentice po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, međutim, revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani (čl. 385. ZPP).

 

              Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 22. veljače 2017.