Broj: Gž 2/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Skupina radnika, preko 25% radnika zaposlenih u H. C. d.o.o. Z., koje zastupa T. K., a on po punomoćniku M. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. i partneri u Z., protiv tuženika Glavnog radničkog vijeća H. C. d.o.o., Z., radi raspuštanja Glavnog radničkog vijeća, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 71 P-2/17-6 od 27. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 71 P-2/17-6 od 27. siječnja 2017. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev  da se raspusti Glavno radničko vijeće H. C., konstituirano 26. svibnja 2015. te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu 8.600,00 kn.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložio da se pobijanu presudu preinači uz naknadu troškova cjelokupnog postupka.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

              Predmet spora u žalbenom stupnju postupka je zahtjev za raspuštanje Glavnog radničkog vijeća – tuženika zbog toga što pri izboru tog Vijeća nije osigurana razmjerna zastupljenost suglasno čl. 142. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR).

 

              Navedenom odredbom propisano je da je pri predlaganju članova radničkog vijeća potrebno voditi računa o ravnomjernoj zastupljenosti svih organizacijskih jedinica i skupina zaposlenih radnika (po spolu, dobi, stručnoj spremi, poslovima na kojima rade i sl.).

 

              Tužitelji posebice navode da je kod njihovog poslodavca zaposleno 1931 radnika, od kojih 463 radnika rade na poslovima strojovođe i 59 na poslovima pomoćnika strojovođe, koji u Glavnom radničkom vijeću nisu zastupljeni nijednim članom te da je to protivno odredbi čl. 142. st. 3. ZR.

 

              Zbog toga pozivom na odredbu čl. 162. st. 3. ZR traže raspuštanje Glavnog radničkog vijeća, prema kojoj odredbi je propisano da ako pri izboru članova radničkog vijeća nije osigurana primjena odredbe čl. 142. st. 3. ZR, raspuštanje radničkog vijeća može tražiti najmanje 25% svih radnika zaposlenih kod poslodavca, a u predmetnoj tužbi raspuštanje je tražilo 694 radnika zaposlenih u H. C. d.o.o., što čini 35,9% svih radnika poslodavca tužitelja.

 

              Prvostupanjski sud je nakon glavne rasprave održane u odsutnosti tuženika samo na osnovu uvida u Odluku o Radničkom vijeću u organizacijskim jedinicama i Glavnom radničkom vijeću od 30. rujna 2016., zatim izvoda iz zapisnika održanog sastanka 26. svibnja 2015., kada je održana konstituirajuća sjednica Glavnog radničkog vijeća odbio tužbeni zahtjev.

 

              Pritom je prvostupanjski sud pošao od shvaćanja da iz Odluke o Radničkom vijeću u organizacijskim jedinicama i Glavnom radničkom vijeću od 30. rujna 2016. proizlazi da su radnička vijeća utemeljena u svim organizacijskim jedinicama, a da je Glavno radničko vijeće sastavljeno od izabranih predstavnika radničkih vijeća svih organizacijskih jedinica, zbog čega da prilikom sastavljanja Glavnog radničkog vijeća, ako i nije ispoštovana ravnomjerna zastupljenost prema poslovima na kojima rade, to ne može biti razlogom za njegovo raspuštanje.

 

              U pojašnjavanju takvog zaključka još prvostupanjski sud navodi da se obveza ravnomjerne zastupljenosti može odnositi samo na postupak predlaganja članova radničkih vijeća u postupku izbora članova radničkih vijeća organizacijskih jedinica, a da je nakon provedenih izbora i utvrđivanja rezultata izbora u smislu čl. 146. i 147. ZR prilikom organiziranja Glavnog radničkog vijeća samo bitno utvrditi jesu li u Glavnom radničkom vijeću zastupljeni predstavnici izabranih radničkih vijeća u svim organizacijskim jedinicama, dok zakonom nije propisano na koji će način pojedina radnička vijeća odrediti između sebe člana koji će ga predstavljati u Glavnom radničkom vijeću.

 

              U žalbi tužitelji osporavaju izloženo shvaćanje ističući da odredba čl. 162. ZR kojom je propisan postupak poništenja izbora i raspuštanja radničkih vijeća ne pravi razliku između mogućnosti raspuštanja radničkih vijeća zavisno od razine na kojoj je ono organizirano te da nijednom odredbom nije isključena mogućnost raspuštanja Glavnog radničkog vijeća ako su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke.

 

              Još se navodi i to da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su kod poslodavca tužitelja radnička vijeća utemeljena u svim organizacijskim jedinicama, u prilog čega se pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-7/16-2 od 30. ožujka 2016.

 

              Prema shvaćanju žalbenog suda smisao odredaba čl. 142. st. 3. u vezi čl. 162. st. 3. ZR o osiguranju ravnomjerne zastupljenosti je u tome da je pri izboru članova radničkih vijeća neovisno o njihovoj razini potrebno voditi računa o ravnomjernoj zastupljenosti svih organizacijskih jedinica i skupina radnika (po spolu, dobi, stručnoj spremi, poslovima koje rade i sl.), s obzirom na to da radničko vijeće kao oblik predstavljanja radnika mora zbog svrsishodnosti u najvećoj mogućoj mjeri održavati sastav radnika zaposlenih kod poslodavca.

 

              To sve da bi bio ostvaren prikladan mehanizam predstavljanja i štićenja prava i interesa, odnosno da bi se moglo reprezentativno predstavljati radnike u postupku odlučivanja poslodavca.

 

              Struktura i odnos Glavnog radničkog vijeća i radničkih vijeća organizacijskih jedinica trebalo bi nastojati usuglasiti s osobitostima organizacijske strukture poslodavca.

 

              Ne može se, dakle, braniti shvaćanje da bi ravnomjerna zastupljenost trebala biti primarno poštivana samo u radničkim vijećima organizacijskih jedinica, a da ne treba, odnosno ne može postojati mehanizam zaštite ravnomjerne zastupljenosti na razini Glavnog radničkog vijeća.

 

              Naime, logičnim se nameće zaključivanje obzirom da broj članova radničkih vijeća ovisi o broju zaposlenih radnika kod određenog poslodavca, da će veća potreba, a i mogućnost uspostave načela ravnomjerne zastupljenosti postojati kod onih poslodavaca koji zapošljavaju veći broj radnika, odnosno tamo gdje postoji više organizacijskih jedinica.

 

              Drugo je pitanje u kojoj mjeri je osiguranje ravnomjerne zastupljenosti regulirano samim ZR-om, a što je pobliže trebalo biti uređeno u smislu čl. 161. st. 2. ZR sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom ili Pravilnikom.

 

              Dakle, po shvaćanju drugostupanjskog suda, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije naveo jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama je li u Glavnom radničkom vijeću vođeno računa o ravnomjernoj zastupljenosti svih organizacijskih jedinica, kao i o radnicima koji su obzirom na njihovu brojnost zaposleni na poslovima strojovođa i pomoćnika strojovođa te u čemu se radno mjesto vlakovođe razlikuje od radnog mjesta strojovođe budući da se Odlukom o Radničkom vijeću u organizacijskim jedinicama i Glavnom radničkom vijeću spominju samo vlakovođe.

 

              Zbog toga je osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

              Na osnovu svega izloženog valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u kojem će nakon raspravljanja svih spornih pitanja i pregleda odgovarajućih pravnih izvora moći donijeti zakonitu i pravilnu presudu.

 

              Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 22. veljače 2017.