Broj: Revr 538/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. A. iz S., OIB: ..., zastupan po punomoćnici D. T., dipl. iur u HUS, protiv tuženika B. d.d. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Z. R., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-321/13 od 20. listopada 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-829/12 od 30. rujna 2013., u sjednici održanoj 1. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od tuženika s osnova neisplaćenih božićnica, uskrsnica te s osnova razlike plaće isplatu iznosa 1.200,00 kn, zatim isplatu iznosa 600,00 kn te isplatu iznosa 43.294,22 kn, sve sa pripadajućim kamatama od dospijeća do isplate.

 

Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tužitelja te je preinačena presuda prvog stupnja na način da je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju s osnova božićnice, uskrsnice i razlike plaće iznose kako je zatraženo u tužbi.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) ističući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok iz sadržaja revizije proizlazi da revident istu podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka kao i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se žalba tužitelja u cijelosti odbije i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem sadržajno predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjska odluka je donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP, radi čega je u ovom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. Stoga bez obzira na činjenicu što je revident naveo da podnosi reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, ista revizija će se primjenom odredaba čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP razmatrati kao redovna revizija.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a koju sadržajno ističe u reviziji. To stoga što su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Navodi revizije u kojima tuženik u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da sud drugog stupnja izvodi pogrešan zaključak o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u KU, odnosno da se taj KU više nije mogao pravno valjano otkazati zapravo su usmjereni na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ne na bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih uskrsnica za 2010., 2011. i 2012. godinu u iznosima od po 400,00 kn za svaku godinu, zatim neisplaćenog dijela božićnica za 2009., 2010. i 2011. godinu u iznosima od po 200,00 kn te isplatu razlike između plaće koja je tužitelju isplaćena i one koja mu je trebala biti isplaćena prema tuženikovu Kolektivnom ugovoru (Kolektivni ugovor za B. d.d. od 17. ožujka 2008. - dalje: KU) u razdoblju od 10. prosinca 2009. do 13. listopada 2012. godine.

 

Pošavši od utvrđenja da su tuženik kao poslodavac i sindikati koji djeluju kod tuženika sklopili KU 17. ožujka 2008., da je KU sklopljen na određeno vrijeme od jedne godine, a primjenjuje se od prvog dana narednog mjeseca, da je odredbom čl. 99. KU bilo ugovoreno da su stranke suglasne kako će se sve odredbe KU primjenjivati nakon isteka vremena na koji je KU sklopljen do sklapanja novog KU, da je odredbom čl. 93. KU ugovoreno da svaka strana može otkazati ugovor nakon isteka razdoblja od šest mjeseci njegove primjene, a otkazni rok da traje 30 dana, da je poslodavac dopisom od 15. travnja 2009. otkazao KU, te da naknadno nije potpisan novi KU, prvostupanjski sud je zaključio kako su stranke odredbom čl. 99. KU propisale da se sve odredbe KU primjenjuju i nakon isteka vremena na koje je KU sklopljen, a što znači da se i nakon isteka vremena na koje je KU sklopljen mogao otkazivati KU, jer je čl. 93. KU bila predviđena mogućnost otkaza KU.

 

Međutim, drugostupanjski sud je u pobijanoj odluci preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, zauzimajući shvaćanje da tužiteljima pripada pravo na isplatu navedenih iznosa, jer smatra da su stranke odredbom čl. 99. KU u predmetni KU ugradile produženu primjenu pravnih pravila sadržanih u KU, pa da se taj KU više nije mogao pravno valjano otkazati nakon isteka roka na koji je sklopljen, sve u skladu s odredbama čl. 195. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 (pročišćeni tekst) i 68/05 - dalje: ZR/95) i čl. 262. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR/09), koje ne omogućavaju otkazivanje produžene primjene pravnih pravila, s obzirom da su stranke ukoliko su to htjele trebale u KU izričito otkloniti primjenu pravnih pravila do sklapanja novog KU.

 

Naime, odredbom čl. 195. ZR/95 i čl. 262. ZR/09 propisano je da ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novog kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda u skladu je sa shvaćanjem revizijskog suda prema kojem se odredbe Kolektivnog ugovora primjenjuju kao pravna pravila na temelju čl. 195. ZR/95, neovisno o tome što je tuženik nakon isteka roka važenja KU otkazao taj ugovor, slijedom čega se nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, taj ugovor više nije mogao pravno valjano otkazati, jer je prestao istekom roka na koji je sklopljen (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gzz-49/05 od 23. studenoga 2005., Gzz-69/04 od 23. prosinca 2004. i drugim odlukama).

 

Zbog navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 1. ožujka 2017.