Broj: Revr 358/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. N. iz S., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici I. R., V. G. K. i B. I., odvjetnici u S., protiv tuženika S. G. - S. b. d.d., S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u S., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-160/15 od 10. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. Pr-345/13 od 16. travnja 2015., u sjednici održanoj 8. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tuženika i preinačuju presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž R-160/15 od 10. rujna 2015. i presuda Općinskog suda u Splitu br. Pr-345/13 od 16. travnja 2015., te se sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 10. travnja 2013. godine nezakonita, da je otkaz ugovora o radu nedopušten i da tužiteljici nije prestao radni odnos, pa se nalaže tuženiku, da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužiteljicu vrati na rad, sukladno ranije sklopljenom ugovoru o radu.

 

2. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici naknadu plaće, koju bi ostvarila da joj nije otkazan ugovor o radu, za razdoblje od 19.11.2013. pa do 30. studenog 2014.g. u iznosu od 92.086,94 kune, sa zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a koja teče:

 

-          na iznos od 4.757,94 kuna od 19. studenoga 2013. pa do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. prosinca 2013. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. siječnja 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. veljače 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. ožujka 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. travnja 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. svibnja 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. lipnja 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. srpnja 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. kolovoza 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. rujna 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. listopada 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. studenoga 2014. do isplate,

-          na iznos od 7.939,00 kuna od 10. prosinca 2014. do isplate.“

 

Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 11.322,50 kn, u roku od 8 dana.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 10. travnja 2013. nije zakonita, da je otkaz nedopušten, da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika, te je naloženo da tuženik tužiteljicu vrati natrag na rad, sukladno sklopljenom ugovoru o radu (toč. I. 1.). Nadalje je tuženik obvezan tužiteljici isplatiti na ime naknade plaće za razdoblje od 19. studenoga 2013. do 30. studenoga 2014. ukupan iznos od 92.086,94 kn, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u toč. I. 2. izreke prvostupanjske presude. Tuženik je isto tako obvezan tužiteljici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 10.625,00 kn (toč. II.).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije zahtjev tužiteljice, podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica poriče sve navode tuženika i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, pa je obzirom na tu činjenicu revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovlašten ispitivati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet konkretnog parničnog postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nezakonitim (nedopuštenim) odluka o otkazu ugovora o radu od 10. travnja 2013.

 

Tuženik je tužiteljici dao redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja i to zbog toga što je ista u razdoblju od studenoga 2010. do travnja 2013., osim u razdoblju od pet mjeseci, redovito skidala blokadu svoje kartice, koja je bila posljedica naplate kartice s odgodom plaćanja i povećavala dnevni limit, kako bi navedenim transakcijama dovela svoj račun u dopušteno prekoračenje.

 

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 73/13 - dalje: ZR) poslodavac je ovlašten otkazati ugovor o radu u slučaju kad radnik krši obveze iz radnog odnosa.

 

U konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik tužiteljicu upozorio na obveze iz radnog odnosa - upozorenje iz veljače 2000., pa takvo upozorenje, makar datiralo iz razdoblja od prije desetak godina, predstavlja valjano upozorenje u smislu odredbe čl. 111. ZR. Isto tako ispunjena je i druga obveza tuženika, a to je omogućavanje obrane tužiteljici, te da se poslodavac prije donošenja odluke o otkazu savjetovao s radničkim vijećem, koje se suglasilo s namjeravanom odlukom o otkazu ugovora o radu.

 

Nižestupanjski sudovi smatraju pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu nezakonitom i to iz razloga što su i ostali referenti tuženika, koji su radili na šalterskim poslovima, postupali na isti način, što je tuženik takvo postupanje svojih zaposlenika tolerirao, sve dok nije na navedenu nepravilnost upozoren revizorskim izvješćem od 27. ožujka 2013. Osim toga, drugostupanjski sud navodi da je došlo do izmjene Procedure za privremenu promjenu dnevnog limita koja je stupila na snagu 1. srpnja 2013., dakle nakon donošenja pobijane odluke, kao i da povisivanjem dnevnog limita tuženiku nije počinjena nikakva šteta.

 

Navedeni razlozi zbog kojih su nižestupanjski sudovi utvrdili da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, nisu prihvatljivi za revizijski sud.

 

Naime, pravilno tuženik u reviziji navodi da je tužiteljica, radeći kao radnik tuženika, zloupotrijebila svoja ovlaštenja na način da je odobravanjem većeg limita na svojoj kartici zaobišla blokadu koja bi nastupila, uzimajući na bankomatu gotovinske iznose i njima pokrivala minuse na svojem tekućem računu.

 

Pri tome je tužiteljica postupala suprotno propisanim procedurama još iz 2006. godine, koja je propisivala zabranu da djelatnik banke vrši transakcije po vlastitom računu, pri čemu toj činjenici nižestupanjski sudovi ne pridaju važnost. Osim toga, prvostupanjski sud konstatira da je tužiteljica nesporno više puta mijenjala dnevni limit po svome računu kako njen račun ne bi dospio u nedozvoljeno prekoračenje, koje promjene je, iako je bila obvezna, samo dva puta evidentirala na intranetu. Isto tako iz iskaza svjedoka S. K., I. D. i J. R. nedvojbeno proizlazi da zaposlenici nisu smjeli mijenjati limit bez podmirenja računa i da je time tužiteljica sebe stavila u povoljniji položaj u odnosu na ostale klijente banke.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda, a vodeći računa da se radi o bankarskoj službenici koja je postupala protivno uputama poslodavca, takvo postupanje tužiteljice u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja skrivljeno ponašanje koje opravdava redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja u smislu odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR. Kod toga je tuženik u cijelosti poštivao odredbe ZR u smislu davanja upozorenja i prava radnika na iznošenje obrane (čl. 111. ZR). Prema shvaćanju revizijskog suda obzirom na postupanje tužiteljice na strani tuženika je došlo do opravdanog gubitka povjerenja.

 

Sama činjenica da je tuženik tolerirao postupanje ostalim radnicima koji su postupali na sličan način, ali u manjem obimu od tužiteljice, ne znači da otkaz ugovora o radu tužiteljici nije dopušten, odnosno da bi isti radi toga bio nezakonit.

 

Stoga je valjalo prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Ujedno je valjalo dosuditi tuženiku troškove postupka koje je isti zatražio na kraju prvostupanjskog postupka, pri čemu se odluka suda u tom dijelu temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP. Dosuđeni troškovi odnose se na troškove zastupanja tuženika na ročištima održanim 16. siječnja 2014., 3. srpnja 2014., 27. listopada 2014., 8. prosinca 2014., 17. veljače 2015., 4. ožujka 2015., za svako ročište po 100 bodova, zatim za zastupanje na ročištu za objavu ukupno 50 bodova, za sastav odgovora na tužbu 100 bodova, te podneska od 13. veljače 2015. 100 bodova, što sveukupno s PDV-om daje iznos od 10.687,50 kn. Tom iznosu valja pribrojiti i troškove sudske pristojbe na odgovor na tužbu od 635,00 kn, što sveukupno daje iznos od 11.322,50 kn. Ostale troškove sud tuženiku nije priznao, budući da tuženik nije određeno tražio naknadu troškova žalbenog i revizijskog postupka.

 

Obzirom na odluku o glavnoj stvari valjalo je tužiteljicu odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, budući je ista u cijelosti odbijena s tužbenim zahtjevom.

 

Zagreb, 8. ožujka 2017.