Broj: Revr 377/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. N. iz F., (OIB: …), zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku iz P., protiv tuženika A. d.o.o. iz P., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici A. K., odvjetnici iz P., radi utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim - te sudskog raskida ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2028/14-2 od 9. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-1371/12-23 od 20. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje da je nedopuštena odluka od 26. lipnja 2012. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom, izvanrednim otkazom Ugovora, te da je ta odluka ništavna,

 

- da se isti Ugovor o radu, sklopljen između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca 28. studenoga 2005., s Aneksom Ugovora o radu od 1. ožujka 2007. i Aneksom Ugovora o radu od 1. travnja 2007., sudski raskine s 10. travnja 2014.,

- na obvezivanje tuženika priznati tužiteljici sva prava iz radnog odnosa počevši od 26. lipnja 2012. te da joj do 4. travnja 2013. pa potom od 1. rujna 2013. do 10. travnja 2014. upiše u radnu knjižicu radni staž, odnosno da joj do toga dana prizna radni staž i na odgovarajući ga način evidentira u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje,

 

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici za razdoblje od 26. lipnja 2012. do 4. travnja 2013. pa potom od 1. rujna 2013. do 10. travnja 2014. naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 73.482,55 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa,

 

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici na ime naknade štete 43.953,40 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od presuđenja do isplate - te naknadom troška postupka od 2.500,00 kn,

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužiteljici troškove Zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa od 14. srpnja 2012. od 625,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od presuđenja,

 

dok je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda (u svezi s prihvaćenim sadržajem prvostupanjske) sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju revidentica ukazuje.

 

Navodi kojima revidentica dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda njezinog ponašanja i tvrdi da se iz provedenih dokaza (pa uvažavajući i činjenice da je "bila dugogodišnji i dobar radnik tuženika"..."dobra konobarica...i da je podigla razinu kvalitete usluge tuženika") nije moglo utvrditi da je počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa (da se "objektivno ima smatrati da je bila alkoholizirana...i da je njezinim ponašanjem "narušeno povjerenje tuženika u tužiteljicu"), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i koju sugerira prihvatiti, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenim zahtjevima (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), ovaj sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njezine zahtjeve (jer da je trebalo povjerovati samo njoj i prihvatiti da je u stvari tuženik postupio šikanozno, odnosno da ona nije počinila povredu koja joj se stavlja na teret - sve i obzirom da se samo iz činjenice da je odbila alkotestiranje nije moglo zaključiti da je bila pod utjecajem alkohola), nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je za utvrđenje nedopuštenom Odluke od 26. lipnja 2012. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen 28. studenoga 2005. s tužiteljicom - i to izvanrednim otkazom toga Ugovora, kumuliran s zahtjevom na sudski raskid toga Ugovora (s njegovim aneksima) s 10. travnja 2014., ali i zahtjevima na obvezivanje tuženika priznati tužiteljici sva prava iz radnog odnosa počevši od 26. lipnja 2012. te isplatiti joj na ime naknade plaće 73.482,55 kn te naknade štete 43.953,40 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je tužiteljica radila kod tuženika na poslovima konobarice, i to na temelju Ugovora o radu sklopljenog s njime 28. studenoga 2005. na neodređeno vrijeme,

 

- da je 26. lipnja 2012., a nakon što je radnik i ujedno zakonski zastupnik tuženika i tužiteljici "neposredno nadređeni" zaključio da je tužiteljica "u vidno alkoholiziranom stanju" i "posumnjao" da je pod utjecajem alkohola, tužiteljica pozvana da se podvrgne alkotestiranju - ali je to odbila učiniti,

 

- da je Odlukom od 26. lipnja 2012. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom - bez prava tužiteljice na otkazni rok i otpremninu, i to izvanrednim otkazom toga Ugovora, a jer da je (prema obrazloženju Odluke) onim što je utvrđeno 26. lipnja 2012. ali i time što je "svojevoljno i bez znanja svoga poslodavca ostavila gajbu piva u rashladnu komoru za hlađenje mesa iako je znala da je to nedopušteno i protivno sanitarnim propisima" počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa - koja taj otkaz opravdava,

 

- da je tužiteljica protiv Odluke tuženika pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava, s kojim nije uspjela - i (potom) zatražila u zakonom propisanom roku i sudsku zaštitu.

 

Sporno je u revizijskom stupnju je li tužiteljica počinila ono što joj je poslodavac stavio na teret - osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa  koja opravdava dani joj otkaz.

 

Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je ovdje prijeporne tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje da opisano (utvrđeno) ponašanje tužiteljice, posljedično vezano uz odbijanje zahtjeva poslodavca da se podvrgne alkotestiranju, predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa koja je dovela do gubitka povjerenja tuženika u tužiteljicu kao radnika, pa da, slijedom toga, uz uvažavanje svih okolnosti, nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika više nije moguć.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Drugostupanjski sud je o zahtjevima tužiteljice pravilno odlučio primjenom:

 

a) Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 16/11 i 82/12 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredaba čl. 108., prema kojima: (stavak 1.) „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.“, (stavak 2.) „Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.“,

 

- odredbe čl. 131. st. 3., prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac.

 

b) Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04 86/08, 116/08 i 75/09 - dalje: ZZR-a), kojim je propisano:

 

- odredbama čl. 64., (stavak 1.) „Zabranjeno je uzimanje alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti prije i tijekom rada i njihovo unošenje u radne prostorije i prostore.“, (stavak 2.) „Poslodavac je dužan prikladnim mjerama provoditi zabranu uzimanja alkoholnih pića i sprječavati zlouporabu sredstava ovisnosti na radnom mjestu.“,

 

- odredbama čl. 65., (stavak 1.) „Poslodavac je dužan privremeno udaljiti s mjesta rada radnika koji je na radu pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti.“, (stavak 2.) „Utvrđivanje da li je radnik pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti obavlja se alkometrom ili drugim pogodnim aparatom ili postupkom.“, (stavak 3.) "Ako radnik odbije pristupiti provjeri smatra se, da je pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti."

 

Prema shvaćanju revizijskog suda, a polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, u ovome slučaju upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom: da postoje okolnosti koje ukazuju da nastavak radnog odnosa s tužiteljicom, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

 

Sukladno odredbi čl. 6. st. 1. ZR-a: “U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.".

 

Kod ocjene postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja imati na umu:

 

- ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati,

 

- da svaki poslodavac ima pravo od svih svojih djelatnika očekivati i zahtijevati da se savjesno služe svojim pravima, da savjesno ispunjavaju sve svoje obveze (u okvir kojih već i po prirodi stvari spada i obveza da poslove radnog mjesta radnik ima obavljati trijezan: gledajući u svijetlu i načelnog shvaćanja da u alkoholiziranom stanju radnik ima smanjenu koncentraciju i psihofizičke sposobnosti; da u tome stanju može ugroziti sebe i druge osobe u njegovoj blizini; da mu je umanjena kvaliteta rada - ali i da s takvim stanjem dovodi u pitanje svoj radni učinak i izvršavanje obveza i pojačava rizik nastanka štete za poslodavca) - a s time i da se ponašaju disciplinirano i profesionalno, odnosno da dosljedno poštuju propisani proces rada te vode brigu o ugledu poslodavca i njegove djelatnosti te stjecanju i zadržavanju povjerenja svih u njegovo poslovanje - ali i (što je za ovaj slučaj posebno relevantno) o svome zdravlju i stanju u kojemu obavljaju zadane im poslove.

 

Revizijski sud kod toga pravilnim nalazi shvaćanje iz osporene presude da ono što je tužiteljica učinila - odbila podvrći se alkotestiranju kada je na njega bila pozvana i (time) stvorila presumpciju svoje alkoholiziranosti, u sadašnjim uvjetima u gospodarstvu - s brojnim nezaposlenim osobama i gdje se svaki poslodavac bori za povjerenje i opstanak na tržištu, ali i gdje i svaki radnik mora osjećati ozbiljnost trenutka i odgovornost prema radu i poslodavcu (onome koji u već i opće poznatim teškim i neizvjesnim uvjetima poslovanja pokušava povjereni mu posao obaviti pravilno - ali i zadržati povjerenje svih u svoj rad, a što može jedino uz povjerenje u svoje radnike), ne može pripadati takvom (primjerenom ili pravilnom i jedino prihvatljivom) standardu ponašanja.

 

Konkretno, shvaćanje je i revizijskog suda da je ponašanje tužiteljice moglo i moralo biti bitno drugačije, odnosno da je postupila izvan razumnih granica u kojima se mogla kretati - te već i tim postupkom (odbijanjem podvrći se alkotestiranju i time stvaranjem presumpcije svoje alkoholiziranosti) počinila ipak ozbiljnu povredu (i) radne obveze, ali i da je u svezi toga pravilno za zaključiti da nastavak njezinog radnog odnosa kod tuženika, prema odnosima koje je postupanjem stvorila i uz uvažavanje svih utvrđenih okolnosti i interesa tužiteljice i tuženika, u konkretnim prilikama ne bi bio moguć.

 

Revizijski sud pritom upućuje i da se težina postupka kojeg je tuženik stavio tužiteljici na teret ne očituje u tome je li tuženiku ili drugima već i tim postupkom tužiteljice nanesena i šteta.

 

Ovdje nije riječ o povredi te vrijednosti i osporena odluka tuženika se suštinski niti ne temelji na konstrukciji o i njezinom određenom postojanju - već na navedenim činjeničnim utvrđenjima o postupku tužiteljice: onome koji ne dolikuje korektnom ili primjerenom i odgovornom radniku - kakva je tužiteljica trebala biti.

 

Konačno, ovdje je za prihvatiti i da je u prijepornom slučaju, kada se izvanredni otkaz ugovora o radu temeljio na više povreda radnih obveza, za opravdanost takvog otkaza dovoljno da i samo jedna od tih povreda daje osnovu za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu - a ovdje prijeporna (očitovana u stvaranju presumpcije alkoholiziranosti) tu osnovu i daje.

 

Sukladno tome tužiteljica pogrešno smatra da se pozivom na njezin postupak - težinu kojeg nastoji relativizirati (pa i tvrdnjom da je tuženik i ranije jednom provjerio njezinu alkoholiziranost na radnome mjestu - ali da tada nije utvrđeno da je bila alkoholizirana, odnosno da je u prijepornom slučaju odbila podvrći se provjeri alkoholiziranosti obzirom da je držala da je tuženik i time šikanira - i čini nešto "ispod dostojanstva svakog čovjeka i nešto najprimitivnije što se može zamisliti"), a zbog kojeg je (to je pravilno za zaključiti) izgubila povjerenje tuženika bitno za nastavak njezina rada, njoj nije mogao otkazati ugovor o radu.

 

Tužiteljica, uostalom, u odnosu na takvo shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje - glede sadržaja i težine njezinog postupka, a iz kojeg razloga se revizija s uspjehom ne može izjaviti (u smislu već navedenih odredaba čl. 385. ZPP-a).

 

Budući da nije osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu s njome sklopljenog Ugovora o radu, nisu osnovani niti zahtjevi (koje tužiteljica temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za sudski raskid ugovora o radu i za obvezivanje tuženika naknaditi joj plaću i štetu u svezi raskida ugovora.

 

Stoga, a kako je i osporena presuda utemeljena na takvome shvaćanju - pa ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 21. ožujka 2017.