Broj: Revr 1249/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz T. B., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika B. L. d.o.o. iz T., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici R. M., odvjetnici u G. K., ... T., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-250/2016-2 od 20. travnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-40/15-12 od 11. veljače 2016., u sjednici održanoj 28. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se prihvaća, preinačava se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-250/2016-2 od 20. travnja 2016. i presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-40/15-12 od 11. veljače 2016. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i sudi:

 

1. Zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje nedopuštenom tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice od 20. travnja 2015.; za određivanje sudskog raskida ugovora o radu tužiteljici kod tuženika sa 31. listopada 2015.; za isplatu iznosa 9.715,23 kn na ime naknade štete tužiteljici s pripadajućim zateznim kamatama, te za isplatu iznosa 5.937,50 kn sa zateznim kamatama na ime parničnih troškova se odbija kao neosnovan.

 

2. Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku na ime parničnih troškova iznos 8.553,12 kn u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-40/15-12 od 11. veljače 2016. utvrđen je nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 20. travnja 2015., određen sudski raskid ugovora o radu tužiteljici kod tuženika sa danom 31. listopada 2015., te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 9.715,23 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 13. studenoga 2015. do isplate na ime naknade štete, dok je za daljnjih 21.380,40 kn s tog osnova tužbeni zahtjev odbijen, te je ujedno naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 5.937,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 11. veljače 2016. do isplate na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-250/2016-2 od 20. travnja 2016. potvrđena je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu, dok je djelomično preinačena u odluci o parničnim troškovima nalaganjem tuženiku s tog osnova isplatiti tužiteljici iznos 4.687,50 kn, a za daljnjih 1.250,00 kn s tog osnova tužbeni zahtjev je odbijen.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno njezino preinačenje odbijanjem zahtjeva tužiteljice uz naknadu mu parničnih troškova.

 

Tužiteljica je odgovorila na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje kao neosnovane.

 

Revizija je osnovana.

 

Postupajući na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da su razlozi iz nižestupanjskih presuda nejasni i međusobno proturječni, a zbog čega da su presude nerazumljive, jer suprotno tome, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koje se odnose na utvrđeno postupanje tužiteljice vezano za saznanje da će raditi u subotu koja prethodi Uskrsu te na sam Uskrs, pri čemu ocjena takvog postupanja tužiteljice od strane nižestupanjskih sudova, u pravcu da isto nema značaj osobito teške povrede i da nije razlogom za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici je pitanje pravilnosti primijenjenog materijalnog prava, o čemu će pak biti riječi u nastavku ove presude.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg joj je tuženik dao odlukom od 20. travnja 2015., te za određivanje sudskog raskida ugovora o radu sa danom 31. listopada 2015. i za naknadu štete tužiteljici.

 

Nižestupanjski sudovi su polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica i baš:

 

- da je 3. travnja 2015. (petak) tužiteljica saznala da će i u subotu 4. travnja 2015. te na Uskrs 5. travnja 2015. trebati raditi u popodnevnoj smjeni,

 

- da je svoje nezadovoljstvo činjenicom da je tuženik rad u četiri smjene predvidio i tijekom uskršnjih blagdana iskazala javno objavljenim početnim statusom na facebooku koji je bio dostupan svima, a ne samo "prijateljima", nakon čega

 

- da se razvila diskusija putem facebooka o pitanju rada kod tuženika u kojoj da su 99% sudionika bili radnici tuženika,

 

- da je sadržaj inicijalnog statusa na facebooku tužiteljice: "tražim zainteresiranu žensku osobu tijekom ovog vikenda, dakle Velike subote i samog Uskrsa za obavljanje svih poslova u kući i što uključuje i odlazak na misu na Uskrs s mojom obitelji pošto radim u B. subotu i nedjelju popodne. Ipak si s tom plaćom mogu to priuštiti" javno objavljen, od 129 osoba označen kao "sviđa mi se", te podijeljen 11 puta, uz izazvane raznorazne negativne komentare koji su se odnosili na tuženika i njegov odnos prema radnicima te njegovu organizaciju rada, te

 

- da je tužiteljica potaknuta ostvarenom diskusijom nadalje dopisala: "svakako katastrofa! mi pojedinci očito nismo ljudi nego mašine" te "debilana na kvadrat",

 

- da je tuženik o raspravi o organiziranju njegovog rada potaknutoj od tužiteljice putem facebooka saznao od pojedinih radnika koji su se osjetili pogođenim takvim postupanjem tužiteljice i komentarima koji su se pojavili u toj raspravi, nakon čega

 

- da je tuženik pozvao tužiteljicu na iznošenje obrane, te

 

- da je tuženik dobio suglasnost radničkog vijeća za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici zbog takvog njezinog postupanja, nakon čega

 

- da je odlukom od 20. travnja 2015. tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu tužiteljici ocijenivši da pokrenutom raspravom o tuženiku na facebooku je tužiteljica narušila ugled i dostojanstvo tuženika kao poslodavca što je ocijenjeno osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa,

 

prihvatili zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu izrazivši pravno shvaćanje da postupak tužiteljice objektivno nema značaj povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog koje njezin nastavak rada kod tuženika ne bi bio moguć, ocjenjujući da je sadržajem inicijalnog statusa na svom facebook profilu tužiteljica samo iskazala svoje nezadovoljstvo činjenicom da preko uskršnjih blagdana treba raditi, pri čemu da ona nije mogla utjecati na komunikaciju ostalih sudionika koji su se nadovezali na njezinu izjavu. Ocjenjuju da je obzirom na težinu povrede bilo dovoljno tužiteljici izreći opomenu.

 

Prema odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Odredbom čl. 53. st. 1. Pravilnika o radu tuženika (dalje: Pravilnik) primjerice su navedene povrede obveze iz radnog odnosa koje se smatraju osobito teškim.

 

Polazeći od odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a te dovodeći je u vezu s odredbom čl. 53. st. 1. Pravilnika nameće se zaključak kako se ocjena je li neka povreda obveze iz radnog odnosa koju počini radnik ima značaj osobito teške povrede ima ocjenjivati u okolnostima svakog pojedinog slučaja, sagledavajući prilike u kojima je takva povreda počinjena ali i učinke koje je ona imala za poslodavca.

 

U konkretnom slučaju povreda obveze iz radnog odnosa zbog koje je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici je učinjena putem moćnog medija kao što je facebook, pri čemu javno objavljeni početni status je dostupan svima, dakle ne samo tzv. facebook primateljima tužiteljice, s mogućnošću dakle daljnje podjele tog statusa, a što je u konkretnom slučaju učinjeno 11 puta, a u diskusiji o temi koju je tužiteljica inicirala na facebooku o načinu rada tuženika se uključile 129 osoba, od čega su 99% bili radnici tuženika, kako je to sama tužiteljica iskazala.

 

Javno objavljeni početni status tužiteljice bez daljnjeg je bio cinično intoniran, te je očito izražavao nezadovoljstvo tužiteljice činjenicom da treba raditi preko uskršnjeg vikenda.

 

Pravo je tužiteljice biti nezadovoljna činjenicom da treba raditi preko blagdana kada većina ljudi ne radi. No svoje nezadovoljstvo takvom organizacijom rada tužiteljica je eventualno mogla rješavati na način koji je zakonom predviđen putem predstavničkog tijela radnika kod poslodavca kao što je radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik (ako su radnici tuženika sindikalno organizirani), a ne putem facebooka pokrenuti raspravu o načinu rada tuženika kao poslodavca. Posljedica takvog postupanja tužiteljice je bila ta da se o započetoj temi razvila doista neprimjerena rasprava u kojoj tužiteljica je i dalje nastavila aktivno sudjelovati izražavajući se o tuženiku kao poslodavcu krajnje neprimjerenim i omalovažavajućim riječima ("debilana na kvadrat"). Stoga se ne može prihvatiti navod tužiteljice da ona nije imala namjeru "blatiti tuženika" jer je rasprava koju je ona inicirala na svom facebooku profilu 3. travnja 2015. u 9,42 sati potrajala čitav dan do 23,00 sata.

 

Obzirom na to da je sadržaj inicijalnog statusa tužiteljice bio javno objavljen te dostupan svima baš kao i daljnja rasprava koju je on izazvao, a koja je bila uvredljiva i neprimjereno intonirana isključivo u odnosu na tuženika, te je izazvala negativne reakcije dijela radnika tuženika koji su na to upozorili tuženika, onda se ne može prihvatiti ocjena nižestupanjskih sudova da takvo postupanje tužiteljice nije imalo značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Naprotiv ocjena je ovog suda da su se takvim postupanjem tužiteljice upravo ostvarile pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu jer je svojim nesmotrenim i neprimjerenim postupanjem tužiteljica pokušala omalovažiti integritet tuženika kao poslodavca. S tim u vezi treba podsjetiti da je autonomno pravo svakog poslodavca pa tako i tuženika, da pridržavajući se zakonom propisanih okvira, samostalno odlučuje o tome kako će i na koji način organizirati obavljanje poslova kojim se bavi, uključujući i raspored radnog vremena, naravno poštujući pritom zakonom zaštićena prava radnika. Pa ako je poslodavac (u ovom slučaju tuženik) ocijenio da je u interesu njegovog poslovanja organizirati rad u četiri smjene, a radi neprekidanja odvijanja procesa rada (pritom poštujući zakonom propisana prava radnika) onda tužiteljica kao radnica tuženika nije ovlaštena odluku tuženika o radnom vremenu problematizirati, posebno ne na način kako je to učinila, a što je imalo za posljedice da je odluka tuženika o radnom vremenu preko uskršnjih blagdana izložena poruzi u javno objavljenoj raspravi vođenoj između više od 120 osoba.

 

U takvim okolnostima izvjesno je da zbog takvog postupka tužiteljice, a koji obzirom na način kako je počinjen i dimenzije koje je imao jest osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, zbog koje, u okolnostima konkretnog slučaja i interesa obiju stranaka nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika doista više nije bio moguć, zbog čega se jesu ostvarile sve zakonske pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici, sve u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a.

 

Polazeći od toga, neosnovan je i zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu kojeg je zatražila, a u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZR-a, a time je neosnovan i njezin zahtjev za naknadu joj štete postavljen u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZR-a.

 

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvaćanjem revizije tuženika je nižestupanjske presude trebalo preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a obzirom da je tužiteljica u cijelosti izgubila ovaj spor.

 

Zagreb, 28. ožujka 2017.