Broj: Revr 452/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz T., OIB: …, zastupanog po I. K., odvjetnici u O., protiv tuženika M. H. d.o.o. O., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K., radi otkaza ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4816/2014-2 od 15. listopada 2015., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-204/2014-27 od 11. studenoga 2014., u sjednici održanoj 28. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopuštena odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 12. prosinca 2012. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te je ugovor o radu raskinut s danom 11. studenoga 2014., a tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog raskida ugovora o radu 120.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom i naknaditi mu troškove postupka u iznosu 11.875,00 kn. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.

 

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana, dok je žalba tuženika uvažena i prvostupanjska presuda je preinačena na način da su tužbeni zahtjevi odbijeni, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 19.231,25 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je samo u granicama razloga zbog kojih je revizija izjavljena (bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava), sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a.

 

Suprotno revizijskim navodima u obrazloženju pobijane presude ne postoje proturječnosti i drugi nedostaci zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati, pa navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena.

 

Odlučujući o zahtjevu tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika danog tužitelju odlukom tuženika od 12.12.2012., prvostupanjski sud je taj zahtjev ocijenio osnovanim navodeći da je tužitelj dobio otkaz zbog povrede radne dužnosti i to iz razloga što je napustio radno mjesto u noćnoj smjeni 11/12. travnja 2009. bez dozvole za izlazak i bez obavijesti tehnologa koji ga je tijekom noći više puta zvao na službeni mobitel, da tužitelj nije obavio poslove za koje je bio zadužen, a da je to rezultiralo kašnjenjem proizvodnje, te da je 16. listopada 2011. verbalno i fizički napao drugog radnika i nanio mu ozljede u predjelu lica i stomaka, te da je u postupku utvrđeno da je između tužitelja i radnika D. B. došlo do verbalnog sukoba i naguravanja pri čemu je radnik B. zadobio oguljenje kože na vrhu nosa, da s obzirom da spisu ne prileži medicinska dokumentacija nije dokazano da je radnik B. pretrpio ozljede "u intenzitetu" koje tuženik navodi da ih je isti radnik pretrpio, da nije dokazano da bi tužitelj napustio radno mjesto zbog kojeg bi došlo do zastoja proizvodnje, te da uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja po ocjeni suda tužitelj nije počinio tako teške povrede radne obveze da bi trebale rezultirati otkazom ugovora o radu.

 

Zaključivanje prvostupanjskog suda da unatoč tome što je tužitelj verbalno napao i udario radnika D. B. šakom u glavu i stomak i nanio mu oguljenje kože na vrhu nosa, ali da se ne radi o udarcima opisanog intenziteta i posljedicama kako to opisuju svjedoci i da takvim ponašanjem tužitelj nije počinio povredu radne obveze koja opravdava otkaz ugovora o radu, drugostupanjski sud je ocijenio neprihvatljivim te je, zaključivši pravilno da je verbalnim i fizičkim napadom na drugog radnika tužitelj počinio povredu obveze iz radnog odnosa zbog kojeg je tuženik imao opravdani razlog za donošenje pobijane odluke o otkazu ugovora o radu, uz uvažavanje žalbe tuženika preinačio prvostupanjsku presudu i zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza te zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu odbio kao neosnovan.

 

Ocjenjujući pitanje opravdanosti otkaza drugostupanjski sud ukazuje na odredbu čl. 5. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR) kojom je određeno da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima, te odredbu čl. 17. tuženikovog Pravilnika o radu kojom se također propisuje zaštita dostojanstva radnika te čl. 81. istog Pravilnika u kojem je propisano koje skrivljeno ponašanje radnika će se smatrati težom, odnosno osobito teškom povredom radne obveze te sankcije i postupak u slučaju postojanja takvih povreda radne obveze.

 

Osporavajući zaključivanje drugostupanjskog suda da je tuženik imao opravdani razlog za donošenje pobijane odluke o otkazu ugovora o radu, tužitelj u reviziji ističe da drugostupanjski sud zauzima pravni stav da se u konkretnom slučaju radi o redovitom otkazu ugovora o radu iz razloga skrivljenog ponašanja radnika iz čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR-a, a da se istovremeno poziva na odredbe čl. 17. i 81. Pravilnika o radu koje uređuju teže povrede radne obveze, odnosno osobito teške povrede radne obveze ili pravila o radu za koje se može izvanredno otkazati ugovor o radu ili izreći novčana kazna do 30% neto plaće, među kojim povredama se navodi izazivanje nereda, tučnjava i sudjelovanje u njima na radnom mjestu te grubo vrijeđanje i zlostavljanje drugoga, pa da je takvo obrazloženje kontradiktorno samo sebi i izreci pobijane presude jer da u slučaju ako bi se radilo "o lakšoj" povredi obveze iz radnog odnosa koja bi opravdala donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu isto ne bi moglo biti navedeno u čl. 81. Pravilnika o radu, a ako bi se radilo o povredi obveze iz radnog odnosa koja bi navedena u čl. 81. Pravilnika o radu tužitelju bi mogla biti izrečena samo novčana kazna ili izvanredni otkaz, a ne redoviti otkaz ugovora o radu.

 

Tim navodima tužitelj iznosi neprihvatljiv pravni stav da u slučaju kada je radnik počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje je mogao dobiti izvanredni otkaz ugovora o radu poslodavac nije ovlašten iz tog razloga dati mu redoviti otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.

 

Izvanredni otkaz ugovora o radu je za radnika najteži oblik prestanka ugovora o radu jer se takav otkaz daje bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, dok u slučaju redovitog otkaza uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika takva obveza poslodavca postoji.

 

Stoga okolnost što je tužitelju ugovor o radu otkazan redovitim, a ne izvanrednim otkazom ne može se smatrati razlogom nedopuštenosti danog otkaza.

 

Nadalje, u reviziji se ističe da je otkaz nedopušten iz razloga što je tuženik bio dužan upozoriti tužitelja na kršenje obveza iz radnog odnosa u skladu s odredbom čl. 111. st. 1. ZR-a, a da je to propustio učiniti jer da upozorenje od 11. travnja 2009. na koje se poziva tuženik nije činjenično povezano s povredom radne obveze od 16. listopada 2011. te da je dano s vremenskim odmakom od dvije i pol godine pa da se stoga ne može smatrati upozorenjem iz čl. 111. st. 1. ZR-a.

 

Prema odredbi čl. 111. st. 1. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Dakle, izostanak upozorenja na obvezu iz radnog odnosa prije otkazivanja ugovora o radu iz razloga skrivljenim ponašanjem radnika nije razlog nedopuštenosti otkaza u slučaju kada postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

S obzirom na tužiteljevo ponašanje zbog kojeg mu je dan otkaz ugovora o radu (verbalni i fizički napad na drugog radnika), a koje se može smatrati osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala i izvanredni otkaz, u konkretnom slučaju takve okolnosti postoje, pa stoga nije od značaja revizijska tvrdnja da se upozorenje tuženika 11. travnja 2009. ne može smatrati upozorenjem iz čl. 111. st. 1. ZR-a.

 

Slijedom navedenog proizlazi da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ocijenio neosnovanim.

 

Budući da neosnovanost tog zahtjeva čini neosnovanim i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu te zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu kao i zahtjev za naknadu plaće za razdoblje od otkaza do dana raskida ugovora o radu materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada su i ti zahtjevi odbijeni.

 

Budući da s obzirom na izloženo revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena ne postoje, reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 28. ožujka 2017.