Broj: Revr 1872/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz Z., koga zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., protiv tuženice … Gimnazije, Z., koga zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-74/15-2 od 19. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, br. Pr-5695/11-33 od 5. rujna 2014., u sjednici održanoj 28. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđen je nedopuštenim otkaz ugovora o radu od 23. studenoga 2011.(toč. I izreke) te je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na rad na radno mjesto nastavnik sociologije te politike i gospodarstva na francuskom jeziku (toč. II izreke), kao i da tužitelju naknadi parnični trošak od 2.500,00 kn (toč. III izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju, tužitelj ističe da revizijski navodi nisu osnovani pa predlaže odbiti reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno prigovoru tuženice, drugostupanjska presuda sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Tuženica ističe da je drugostupanjski sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP-a jer da nije u obrazloženju ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a koja povreda je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. To zato što nije cijenio žalbene navode u pogledu primjene čl. 83. st. 2. Pravilnika o radu, čl. 67. Zakona o odgoju i obrazovanju u srednjoj školi te odredbe čl. 23. Statuta i odjeljka II.1. Etičkog kodeksa tuženika.

 

Uzevši u obzir da tuženica ne pojašnjava u kom bi pogledu navedene odredbe Pravilnika, Statuta i Etičkog kodeksa, odnosno Zakona utjecale na zaključak drugostupanjskog suda o nedopuštenosti otkaza, to u skladu sa čl. 386. ZPP-a citirani prigovor nije ni uzet u obzir.

 

Pozivanje tuženice za mišljenje Vijeća škole od 15. studenoga 2011., za ovaj bi postupak bilo relevantno da su tijekom postupka dokazani navodi iz tog mišljenja („ugrožena radna atmosfera i odnos učenika i profesora“, „nakon ovakvog incidenta niti jednom učeniku neće biti ugodno na satu istoimenog profesora jer se učenik smatra osobno ugroženim“), a bući da to nisu, ne radi se o žalbenim navodima koji bi bili od odlučnog značaja. Stoga nije počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet ovog postupka je zakonitost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koji je tuženica dala tužitelju zbog sudjelovanja u incidentu koji se dogodio … 2011. ispred zgrade tuženice kad se tužitelj upustio u verbalni i manji fizički obračun s vozačem drugog vozila koji je tužitelju uporno trubio dok je tužitelj svojim vozilom čekao da kolone đaka pređu cestu.

 

Polazeći od činjenice da se izolirani incident odigrao van kruga škola i nezavisno od školskih aktivnosti (tužitelj je tek dolazio na posao) i bio vrlo kratkog trajanja kao i da nitko nije teže fizički ozlijeđen odnosno da je bio bez posebno izraženog verbalnog i fizički grubog ponašanja – sudovi su zaključili da tužitelj nije počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala trenutno otkazivanje ugovora o radu. Pri tom su zaključili da incident nije imao teže posljedice za ugled tuženice kao školske ustanove te da tuženica nije dokazala da bi imala neke konkretne negativne posljedice uslijed takvog ponašanja tužitelja a koje bi utjecale na organizaciju i normalan proces rada.

 

S navedenim zaključkom nižestupanjskih sudova, suglasan je i ovaj revizijski sud, ocjenjujući da tužitelj nije počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa i da stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR).

 

Tuženica u reviziji prigovara zaključku drugostupanjskog suda prema kojem je ona trebala dokazati navode da je došlo do „negativnih posljedica koje uslijed ponašanja tužitelja poslodavac ima u svojoj organizaciji i normalnom procesu rada“ jer da to izlazi izvan okvira sadržaja i smisla odredbe čl. 135. st. 3. ZR (budući da je predmet ovog postupka odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. studenoga 2011. kad je na snazi već bio ZR iz 2010., to se pogrešno nižestpanjski sudovi a i tuženica poziva na odredbe Zakona o radu "Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05).

 

Prema čl. 131. st. 3. ZR, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Budući da je tuženica tužitelju na teret stavljala da je došlo do „negativnih posljedica koje uslijed ponašanja tužitelja poslodavac ima u svojoj organizaciji i normalnom procesu rada“, to je pravilno drugostupanjski sud zaključio kako je tuženica trebala dokazati koje su to posljedice u pogledu organizacije i normalnog procesa rada nastale uslijed ponašanja tužitelja.

 

Pritom nije jasan revizijski navod tuženice da nije trebala dokazivati postojanje činjenica koje prema prirodi stvari nisu postojale u trenutku donošenja odluke o otkazu već su se mogle dogoditi tek u razdoblju nakon donošenja odluke o otkazu (negativne posljedice u organizaciji i procesu rada). To stoga što se odluka o otkazu treba zasnivati na činjenicama koje su egzistirale u vrijeme otkazivanja ugovora o radu, nego je i eventualne posljedice za koje je pretpostavila da će nastupili (i kao takve ih navela u odluci o otkazu) tuženica morala dokazati ako ih stavlja na teret tužitelju. U suprotnom bi poslodavci mogli donositi odluke o otkazu na temelju činjenica koje ne egzistiraju u vrijeme donošenja odluke a da kasnije ne bi ni morali dokazivati posljedice vezane za te činjenice, što znači da ne bi ništa morali ni dokazivati.

 

U pogledu navoda oko umanjenja ugleda tuženice kao škole, za navesti je da iz zaključka sudova da je riječ o izoliranom incidentu koji nije imao težih posljedica – proizlazi kako ugled ne bi prema redovnom tijeku stvari trebao u toj mjeri biti narušen (a tuženica suprotno niti ne dokazuje) da bi to opravdavalo trenutno otkazivanje tužiteljeva ugovora o radu.

 

Budući da su nižestupanjski sudovi zaključili da je riječ o izoliranom incidentu bez posebno izraženog verbalnog i fizičkog grubog, nasilničkog ponašanja – to se u reviziji neosnovano tužitelju na teret stavlja sudjelovanje u fizičkom obračunu.

 

Revidentovo pozivanje na činjenicu da je tužitelj već upozoravan na obveze iz radnog odnosa nije osnovano jer prvostupanjski sud nije utvrdio zašto je konkretno tužitelj upozoravan dok je drugostupanjski sud obrazložio da upozorenje sadrži vrlo uopćenu formulaciju bez navođenja činjenične osnove.

 

Tuženica ističe da tužitelj u zahtjevu za zaštitu prava niti u tužbi nije osporavao tvrdnje tuženika o karakteru događaja navedene u odluci o otkazu, niti je navodio da događaj ne bi predstavljao razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu pa kako to nije isticao u prekluzivnom roku iz čl. 129. ZR, to da nije ovlašten isticati tijekom postupka.

 

Međutim, kao što je drugostupanjski sud istakao, tužitelj je odluku o otkazu osporio zahtjevom za zaštitu prava i tužbom gdje je naveo da je protivna odredbama ZR. Stoga je mogao podneskom od 1. veljače 2012. i očitovanjem na ročištu od 1. listopada 2013. kao i dokaznim prijedlozima na okolnost dinamike i karaktera spornog događaja, ukazivati da događaj ne predstavlja razlog za otkaz.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

 

Zagreb, 28. ožujka 2017.