Broj: Revr 157/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijećai Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz S., (OIB: …), zastupane po punomoćniku D. T., odvjetniku iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-184/15 od 11. rujna 2015., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-204/15 od 10. travnja 2015., u sjednici održanoj 11. travnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukidaju se rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-184/15 od 11. rujna 2015. i rješenje Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-204/15 od 10. travnja 2015., i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba s tužbenim zahtjevom na utvrđenje nedopuštenom Odluke od 16. veljače 2015. kojom je tuženica otkazala ugovor o radu kojeg je sklopila s tužiteljicom (uz utvrđenje da joj radni odnos nije prestao) - te na obvezivanje tuženice vratiti tužiteljicu na radno mjesto na kojemu je radila prije otkazivanja ugovora, dok je tužiteljica obvezana na ime parničnog troška isplatiti tuženici 2.000,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjskog rješenja tužiteljica je izjavila reviziju temeljem čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, a zbog razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku, a posebno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se osporeno rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Odredbom čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 4. i čl. 29. i 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), propisano je da stranke „mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.)“.

 

Tužiteljica je reviziju izjavila protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je (potvrđivanjem prvostupanjskog rješenja) tužba odbačena - a protiv takvog rješenja revizija je dopuštena budući da bi bila dopuštena i protiv pravomoćne presude: sve u smislu prethodno navedene odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a, a obzirom da je ovdje riječ o sporu na utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (prema odredbi čl. 392.a st. 1. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a).

 

Ostvaren je revizijski razlog bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 186.a ZPP-a, a koja je povreda utjecala na zakonitost osporenog rješenja.

 

Predmet spora zahtjev je tužiteljice na utvrđenje nedopuštenom odluke kojom je tuženica otkazala s njome sklopljen ugovor o radu - i na obvezivanje tuženice vratiti je na radno mjesto na kojemu je radila prije otkazivanja ugovora.

 

Sporno je u revizijskom stupnju: je li tužiteljica mogla s uspjehom zatražiti sudsku zaštitu prije nego li je postupila u smislu odredaba čl. 186.a ZPP-a (dakle prije nego se obratila sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu).

 

Nižestupanjski sudovi su tužbu tužiteljice odbacili uz osnovno i odlučno shvaćanje da je tužiteljica trebala postupiti prema odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP-a, a da, kako to nije učinila, ne postoji procesna pretpostavka za suđenje o njezinom zahtjevu za sudsku zaštitu - i da je zbog toga tužbu tužiteljice valjalo odbaciti.

 

Takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

 

Naime, shvaćanje je revizijskog suda da se na konkretan spor ne primjenjuje odredba čl. 186.a st. 1. ZPP-a i da tužiteljica prije podnošenja tužbe nije bila dužna obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu.

 

Odredbama čl. 186.a ZPP-a propisano je:

 

- stavak 1.: "Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.",

 

- stavak 5.: "Ako zahtjev iz stavka 1. ovoga članka ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.",

 

- stavak 6.: "Sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 5. ovoga članka.",

 

- stavak 7.: "Odredbe prethodnih stavaka ovoga članka ne primjenjuju se u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu.".

 

Dakle, odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP-a propisana je i iznimka od obveze "...obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu...": ona (iznimka) postoji samo za slučajeve kad je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe.

 

Budući da je ovdje riječ o postupku ostvarivanja prava iz radnog odnosa na koji se primjenjuju odredbe čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 9/14 - dalje: ZR-a), prema kojima: (stavak 1.) "Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.", (stavak 2.) "Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.", (stavak 3.) "Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.", (stavak 4.) "Ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka.", konkretno upravo o slučaju (iznimke) o kojemu "govori" navedena odredba čl. 186.a st. 1. ZPP-a (u kojemu je ZR-om određen rok za podnošenje tužbe kakvu je tužiteljica  podnijela u ovome predmetu), tužiteljica nije bila dužna obratiti se nadležnom državnom odvjetništvu u smislu citirane odredbe iz čl. 186.a st. 1. ZPP-a: kako su rokovi iz čl. 133. ZR-a prekluzivne naravi, protekom kojih podnositelj tužbe gubi pravo na sudsku zaštitu zbog nezakonito danog mu otkaza ugovora o radu, pravilno je zaključiti (kako to revidentica i navodi) da je tužiteljica sudsku zaštitu mogla zatražiti bez ovog obraćanja i da je drugostupanjski sud pogrešno postupio kada je tužbu tužiteljice odbacio pozivom na odredbe čl. 186.a ZPP-a.

 

              Takvo je shvaćanje zauzeto i u više odluka revizijskog suda, pa tako i u odlukama posl. br. Revr 1521/09-2 od 27. travnja 2010. i Revr 777/14-2 od 2. lipnja 2015., i revizijski sud ne nalazi razloge da bi ga trebalo samo za ovaj slučaj promijeniti: riječ je o suđenju u skladu s stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati,

 

Slijedom toga valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda i razmotriti ono što je u ovoj odluci ukazano, te odlučiti o zahtjevu tužiteljice - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, te predmet i u tome dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 11. travnja 2017.