Broj: Revr 300/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. F. iz V., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku E. D., odvjetniku iz K., protiv tuženika P. d.d. iz K., (OIB: …), radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž R-30/15-3 od 23. rujna 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini posl. br. P-793/13 od 12. siječnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju svojom odlukom od 25. studenoga 2013., pa da "stoga radni odnos tužitelja kod tuženika nije niti prestao",

 

              - na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na posao, "na radno mjesto rukovalac postrojenja i automatskih linija - 1, u roku od 8 dana",

 

              - na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade plaće ukupan bruto novčani iznos od 83.280,67 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje - računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa određene izrekom presude kako su dospijevali,

 

              dok je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi parnični trošak od 200,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda (u svezi s prihvaćenim sadržajem prvostupanjske) sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revident ukazuje.

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda njegovog ponašanja i tvrdi da se iz provedenih dokaza nije moglo utvrditi da je počinio povredu obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala otkazivanje njegovog ugovora o radu (jer da je trebalo cijeniti: da je dugogodišnji radnik tuženika - i da na njegov rad nikada nije bilo prigovora; da mu je ionako radni odnos trebao sporazumno prestati s 31. prosinca 2013., dakle nekoliko dana po zatvaranju bolovanja; da mu je otkazivanjem ugovora obitelj ostala bez ikakvih primanja...), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza na okolnost težine svojeg postupka - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i koju sugerira prihvatiti, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenim zahtjevima (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), ovaj ih sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njegove zahtjeve (jer da je trebalo povjerovati samo njemu i prihvatiti da nije počinio povredu koja mu se stavlja na teret -a koja bi opravdavala osporenu odluku tuženika), nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

              Predmet spora zahtjev je za utvrđenje nedopuštenom Odluke od 25. studenoga 2013., kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - i to izvanrednim otkazom toga Ugovora, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na poslove koje je obavljao do otkaza ugovora o radu (na radno mjesto rukovalac postrojenja i automatskih linija - 1) i isplatiti mu plaću koju mu zbog otkaza ugovora nije davao.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je tužitelj radio kod tuženika na poslovima radnog mjesta "rukovalac postrojenja i automatskih linija - 1“, i to na temelju Ugovora o radu sklopljenog s njime na neodređeno vrijeme,

 

- da je tužitelj tijekom rada kod tuženika "neovlašteno raspolagao imovinom tuženika": dio alata tuženika ("koji je pronađen prilikom izvršene kontrole od strane nadležnih tijela u kući tužitelja") neovlašteno je odnio iz kruga prostora tuženika, dok je dio alata tuženika neovlašteno držao (skrivao) u garderobnom i bravarskom ormaru u krugu toga prostora - u svezi čega je protiv tužitelja pokrenut i kazneni postupak,

 

- da je tuženik to utvrdio 14. (13) studenoga 2013., pretragom kuće tužitelja i prostora poslodavca kojeg je tužitelj koristio,

 

- da je Odlukom od 25. studenoga 2013. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - bez prava tužitelja na otkazni rok i otpremninu, i to izvanrednim otkazom toga Ugovora, a jer da je (prema obrazloženju Odluke) onim što je utvrđeno počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa - koja taj otkaz opravdava,

 

- da tužitelj nije dokazao ono što tvrdi: da nije imao namjeru otuđiti alat tuženika, da je riječ o odbačenom alatu - i da je ovog htio vratiti tuženiku,

 

- da je tuženik ispunio obvezu savjetovanja s radničkim vijećem o namjeri da tužitelju otkaže Ugovor o radu,

 

- da je tužitelj protiv Odluke tuženika pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava, s kojim nije uspio - i (potom) zatražio i sudsku zaštitu.

 

Sporno je u revizijskom stupnju je li tužitelj počinio ono što mu je poslodavac stavio na teret, te predstavlja li njegovo (opisano) postupanje povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava dani mu izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je ovdje prijeporne tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje da opisano ponašanje tužitelja predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa koja je dovela do gubitka povjerenja tuženika u tužitelja kao radnika, pa da, slijedom toga, uz uvažavanje svih okolnosti, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Drugostupanjski sud je o zahtjevima tužitelja pravilno odlučio primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 16/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredaba čl. 108., prema kojima: (stavak 1.) „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.“, (stavak 2.) „Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.“,

 

- odredbe čl. 131. st. 3., prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda, a polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, u ovome slučaju upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao  postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem: da postoje okolnosti koje ukazuju da nastavak radnog odnosa s tužiteljem, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

 

Sukladno odredbi čl. 6. st. 1. ZR-a: “U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.".

 

Kod ocjene postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja imati na umu ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

 

S prethodno navedenim u svezi, valja imati na umu i da svaki poslodavac ima pravo od svih svojih djelatnika očekivati i zahtijevati da se savjesno služe svojim pravima i njegovom imovinom, da savjesno ispunjavaju sve svoje obveze (u okvir kojih već i po prirodi stvari spada i obveza čuvanja njegove imovine i korištenja te imovine za ono za što je i namijenjena i na način da za njega bude korisna) - a s time i da se ponašaju disciplinirano i profesionalno, da prema njemu postupaju iskreno - pazeći na imovinu koju ima, odnosno da dosljedno poštuju organizaciju rada i vode brigu o ugledu poslodavca i njegove djelatnosti te stjecanju i zadržavanju povjerenja svih u njegovo poslovanje.

 

Revizijski sud kod toga pravilnim nalazi shvaćanje iz osporene presude da ono što je tužitelj učinio - neovlašteno uzimajući imovinu (alat) tuženika, odnoseći ga doma i skrivajući ga u ormare u krugu prostora poslodavca, u sadašnjim uvjetima u gospodarstvu - s brojnim nezaposlenim osobama i gdje se svaki poslodavac bori za povjerenje i opstanak na tržištu, ali i gdje i svaki radnik mora osjećati ozbiljnost trenutka i odgovornost prema radu i poslodavcu (onome koji u već i opće poznatim teškim i neizvjesnim uvjetima poslovanja pokušava povjereni mu posao obaviti pravilno - ali i zadržati povjerenje svih u svoj rad, a što može jedino uz povjerenje u svoje radnike), ne može pripadati takvom (primjerenom ili pravilnom i jedino prihvatljivom) standardu ponašanja.

 

Konkretno, shvaćanje je i revizijskog suda da je ponašanje tužitelja moglo i moralo biti bitno drugačije, odnosno da je postupio izvan razumnih granica u kojima se mogao kretati - te time počinio ipak ozbiljnu povredu (i) radne obveze, ali i da je u svezi toga pravilno za zaključiti da nastavak njegovog radnog odnosa kod tuženika, prema odnosima koje je postupanjem stvorio i uz uvažavanje svih utvrđenih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika, u konkretnim prilikama ne bi bio moguć.

 

Revizijski sud pritom upućuje i da se težina postupka kojeg je tuženik stavio tužitelju na teret ne očituje u tome je li tuženiku ili drugima tim postupkom tužitelja nanesena i šteta.

 

Ovdje nije riječ o povredi te vrijednosti i osporena odluka tuženika se suštinski niti ne temelji na konstrukciji o i njezinom određenom postojanju - već na navedenim činjeničnim utvrđenjima o postupku tužitelja: onome koji ne dolikuje iskrenom, pažljivom i discipliniranom te korektnom ili primjerenom i odgovornom radniku - kakav je tužitelj trebao biti.

 

Sukladno tome tužitelj pogrešno smatra da se pozivom na njegov postupak - težinu kojeg nastoji relativizirati (navodom o dugogodišnjem i savjesnom radu, pa i upućivanjem na materijalne probleme u kojima se s članovima obitelji našao - te na volju za sporazumni prestanak radnog odnosa s 31. prosinca 2013.), a zbog kojeg je (to je pravilno za zaključiti) izgubio povjerenje tuženika, njemu nije mogao otkazati ugovor o radu.

 

Konačno, to valja sagledati i u svijetlu okolnosti da tužitelj u odnosu na takvo shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje - glede sadržaja i težine njegovog postupka, a iz kojeg razloga se revizija ne može izjaviti (u smislu već navedenih odredaba čl. 385. ZPP-a).

 

Budući da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu, nije osnovan niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za obvezivanje tuženika vratiti ga na rad i isplatiti mu zbog danog otkaza neisplaćenu plaću.

 

Stoga, a kako je i osporena presuda utemeljena na takvome shvaćanju - pa ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 11. travnja 2017.