Broj: Revr 1142/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice N. R. iz S., OIB ... koju zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u S., protiv 1. tuženika Specijalističke ordinacije S. G., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. V. odvjetnik u S., te 2. tuženika Dom zdravlja, S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. T. odvjetnik u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i prijenosa ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-114/2013 od 11. prosinca 2014. kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-145/13 od 5. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 12. travnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-114/13 od 11. prosinca 2014. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-145/13 od 5. srpnja 2013. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se otkaz ugovora o radu tuženika od 16. siječnja 2013. utvrdi nedopuštenim, te da je ništav i ne proizvodi pravne učinke sporazum o prestanku ugovora o radu od 29. ožujka 2004. sklopljen između tužiteljice i drugotuženika, dok je u preostalom dijelu zahtjeva, a kojim je traženo da prvotuženik prenese ugovor o radu sklopljen sa tužiteljicom 1. travnja 2004. za radno mjesto višeg fizioterapeuta i drugotuženik je vrati na to radno mjesto ili drugo odgovarajuće, te u odluci o parničnim troškovima prvostupanjska presuda ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati, pobijane presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. st.1. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima iz revizije pobijana presuda je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje, te u presudi ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika ili isprava.

 

Revizijom pobijani dio drugostupanjske presude odnosi se na odbijajući dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da se otkaz ugovora o radu prvotuženika od 16. siječnja 2013. utvrdi nedopuštenim, te da je ništav i ne proizvodi pravne učinke sporazum o prestanku ugovora o radu od 29. ožujka 2004. sklopljen između tužiteljice i drugotuženika.

 

U ovoj revizijskoj fazi postupka sporno je da li je dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 16. siječnja 2013. kojeg je prvotuženik dao tužiteljici, te je li ništav sporazum o prestanku ugovora o radu od 29. ožujka 2004. sklopljen između tužiteljice i drugotuženika.

 

Sudovi su u tijeku postupka utvrdili slijedeće odlučne činjenice:

 

-       da je 29. ožujka 2004. između tužiteljice i drugotuženika sklopljen Sporazum o prestanku ugovora o radu od 6. lipnja 2001.

 

-       da je između tužiteljice i prvotuženika 1. travnja 2004. sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova višeg fizioterapeuta,

 

-       da je 20. svibnja 2005. između prvotuženika i drugotuženika sklopljen ugovor o zakupu poslovnih prostorija na adresi S.,

 

-       da je došlo do otkaza ugovora o zakupu između prvo i drugotuženika,

 

-       da je prvotuženik tužiteljicu pravodobno pisano obavijestio da će od 2. siječnja 2013. svoju dotadašnju djelatnost nastaviti obavljati u novim prostorijama na adresi S.,

 

-       da tužiteljica od 2. siječnja 2013. do 15. siječnja 2013., bez opravdanog razloga, nije došla na posao radi čega joj je prvotuženik izvanredno otkazao ugovor o radu,

 

Sudovi nižeg stupnja smatraju da je zakonita i dopuštena odluka prvotuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, te da nije ništav sporazum o prestanku ugovora o radu između tužiteljice i drugotuženika.

 

Prihvaćanjem ovakve ocjene dokaza iz prvostupanjske presude od strane drugostupanjskog suda, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sudovi prvog i drugog stupnja jasno su i detaljno obrazložili povezanost činjenica utvrđenih na temelju priloženih isprava, pa ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju tih isprava odnosno pisane dokumentacije u spisu, te se presuda može ispitati.

 

Po ocjeni ovog suda prvostupanjski i drugostupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji joj je dao prvotuženik.

 

Odredbom čl. 108.st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštovanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

U provedenom postupku utvrđeno je da je tužiteljica bila u radnom odnosu sa prvotuženikom na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da je prvotuženik tužiteljicu pravodobno pisano obavijestio da će od 2. siječnja 2013. svoju dotadašnju djelatnost nastaviti obavljati u novim prostorijama na adresi S., te da tužiteljica od 2. siječnja 2013. do 15. siječnja 2013. bez opravdanog razloga nije došla na posao.

 

Navedeno postupanje tužiteljice po ocjeni ovog suda predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, te su stoga pravilno sudovi u postupku koji je prethodio revizijskom, utvrdili da je poslodavac, ovdje prvotuženik, opravdano tužiteljici izvanredno otkazao ugovor o radu sukladno čl. 108. ZR.

 

Neosnovani su revizijski navodi tužiteljice da u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku nisu primijenjene radno pravne odredbe propisa koji predstavljaju lex specialis u odnosu na Zakon o radu, i to Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o fizioterapeutskoj djelatnosti i Pravilnik o minimalnim uvjetima u pogledu prostora, radnika i medicinsko tehničke opreme za obavljanje zdravstvene djelatnosti.

 

Naime, pravilno su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi na radnopravni odnos tužiteljice i prvotuženika primijenili odredbu iz čl. 108. ZR. Sudovi su naime utvrdili da je tužiteljica nakon što je sa drugotuženikom sklopila sporazum o prestanku ugovora o radu, sa prvotuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te je od 1. travnja 2004. do 16. siječnja 2013. bila u radnom odnosu kod prvotuženika na temelju navedenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Pravovremeno je prvotuženik obavijestio tužiteljicu da će od 2. siječnja 2013. nastaviti svoju djelatnost obavljati na novoj adresi, a na što se tužiteljica oglušila, te nastavila dolaziti na posao na staru adresu. Tužiteljica je, bila u obvezi nastaviti sa izvršavanjem svojih ugovorom preuzetih obveza, samo sada na drugoj adresi.

 

Na navedeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 108. ZR te su stoga pravilno sudovi ocijenili da je dopušten izvanredan otkaz ugovora o radu, kojeg je prvotuženik dao tužiteljici.

 

Revizijom pobijani drugi dio drugostupanjske presude odnosi se na odbijajući dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je ništav i ne proizvodi pravne učinke sporazum o prestanku ugovora o radu od 29. ožujka 2004. sklopljen između tužiteljice i drugotuženika.

 

              Tužiteljica u reviziji navodi da su ona i svi drugi radnici koji su preuzeti od Doma zdravlja, potpisivali dokumentaciju potrebnu za prijenos ugovora, te da im je tada rečeno da je nužno potpisati Sporazum o prestanku ugovora o radu sa drugotuženikom ukoliko žele da ih se preuzme kao dijelove tima liječnika u zakupu.

 

              Prvostupanjski i drugostupanjski sudovi se pravilno pozivaju na odredbu čl. 103. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1 ZOO („Narodne novine“ br. 33/05, 41/08, 125/11) kojom je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o podređenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

              U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je naime, da je sporazum o prestanku ugovora o radu između tužiteljice i drugotuženika sklopljen po ponudi radnice, dakle tužiteljice, a radi odlaska na rad u privatnu praksu kod prvotuženika. Pravilno su sudovi utvrdili da ne postoji niti jedan zakonski razlog zbog kojeg bi sporni sporazum bio ništav.

 

              Sudovi pravilno zaključuju da razlozi na koje se tužiteljica poziva, opisuju prijevarno ponašanje jedne ugovorne strane, koje prema čl. 103. st. 2. ZOO spada u mane volje koje utječu eventualno na pobojnost, ali ne i na ništavost ugovora.

 

              S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva, a koji je predmetom ove revizije, prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 108. ZR i čl. 103. st. 1. ZOO), pa je stoga neosnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Radi navedenog, a na temelju čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 12. travnja 2017.