Broj: Revr 2357/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. (sada Z.) iz K., (OIB: …), zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika K. d.o.o. iz K., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku Š. B., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnim ugovora o radu na određeno vrijeme i da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću posl. br. Gž-684/15-2 od 6. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću posl. br. P-298/13-25 od 22. prosinca 2014., u sjednici održanoj 19. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje ništetnim ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog 1. ožujka 2013. između tuženika i tužiteljice "za obavljanje poslova referenta za investicije Va-grupe kojim se zasniva radni odnos na određeno vrijeme do 30. 06. 2013.",

 

- na utvrđenje "da je nedopuštena odluka o zahtjevu za zaštitu prava tuženika od 07. 5. 2013.",

 

- na utvrđenje da je tužiteljica sa tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova "referent za investicije Va-grupa počevši od 01. 3. 2013.g. pa nadalje o čemu je tuženik sa tužiteljem dužan sklopiti takav pismeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to za razdoblje od 01. 03. 2013.g. pa nadalje",

 

- na utvrđenje da je tužiteljica u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika "od 01. 03. 2013.g. pa nadalje",

 

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici 590,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa,

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužiteljici parnični trošak s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

dok je tužiteljici naloženo na ime parničnog troška isplatiti tuženiku 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog (kako navodi) pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

              Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Navod revidentice "da u spisu nema dokaza da je produženje ugovora učinjeno iz valjanih razloga obavljanja poslova" u biti je samo prigovor činjenične naravi - kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje ona nalazi istinitim i relevantnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), taj se navod u ovome stupnju postupka ne može uzeti u razmatranje.

 

Nije ostvaren jedini revizijski razlog iz podnesene revizije: pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjevi su:

 

- na utvrđenje ništetnim ugovora o radu sklopljenog između tuženika i tužiteljice 1. ožujka 2013. na određeno vrijeme "za obavljanje poslova referenta za investicije Va-grupe kojim se zasniva radni odnos na određeno vrijeme do 30.06.2013.",

- na utvrđenje da je nedopuštena odluka od 7. svibnja 2013., a koju je tuženik donio povodom podnesenog zahtjeva tužiteljice za zaštitu prava,

 

- na utvrđenje da je tužiteljica sa tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova referenta za investicije Va-grupa, i to počevši od 1. ožujka 2013. pa nadalje - pa da se tuženik obveže s tužiteljicom sklopiti takav ugovor o radu u pisanom obliku,

 

- na utvrđenje da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2013. pa nadalje,

 

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici 590,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da je tužiteljica "bila zaposlenik tuženika...u neprekinutom razdoblju od 2. 11. 2011.g. do 01. 3. 2013.", i to na temelju pet sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme:

 

a) prvog "zasnovanog za razdoblje od 02. 11. 2011.g. do 30. 12. 2011.g. za obavljanje poslova referent za investicije početnik IVa-grupa" ali i drugih poslova "prema nalogu poslodavca u skladu s naravi i vrsti poslova za koje je zasnovan radni odnos", uz ugovoreni probni rad u trajanju od dva mjeseca,

 

b) drugog "zasnovanog za razdoblje od 01. 01. 2012.g. do 29. 2. 2012.g. za obavljanje poslova referent za investicije početnik IVa-grupe" ali i drugih poslova "prema nalogu poslodavca u skladu s naravi i vrsti poslova za koje je zasnovan radni odnos", uz ugovoreni probni rad u trajanju od dva mjeseca,

 

c) trećeg "zasnovanog za razdoblje od 01. 03. 2012.g. do 31. 8. 2012.g. za obavljanje poslova referent za investicije IVb-grupe" ali i drugih poslova "prema nalogu poslodavca u skladu s naravi i vrsti poslova za koje je zasnovan radni odnos", uz ugovoreni probni rad u trajanju od šest mjeseci,

 

d) četvrtog "zasnovanog za razdoblje od 01. 09. 2012.g. do 28. 2. 2013.g. za obavljanje poslova referent za investicije Va-grupe" ali i drugih poslova "prema nalogu poslodavca u skladu s naravi i vrsti poslova za koje je zasnovan radni odnos", uz ugovoreni probni rad u trajanju od šest mjeseci,

 

e) petog "zasnovanog za razdoblje od 01. 03. 2013.g. do 30. 6. 2013.g. za obavljanje poslova referent za investicije Va-grupe" ali i drugih poslova "prema nalogu poslodavca u skladu s naravi i vrsti poslova za koje je zasnovan radni odnos", uz ugovoreni probni rad u trajanju od četiri mjeseca,

 

- da je "tuženik kao poslodavac uputio obavijest tužiteljici kao radniku dana 21. lipnja 2013.g. kojom je ista obaviještena da joj dana 30. 6. 2013.g. istječe ugovor o radu koji je bio sklopljen na određeno vrijeme 01. 3. 2013.g., te da se isti neće produžavati kao i da će za neiskorištene dane godišnjeg odmora biti isplaćena naknada sukladno važećim propisima",

 

- da je 26. lipnja 2013. tužiteljica zaprimila navedenu obavijest i 3. srpnja 2013. "poštanskim putem" uputila tuženiku Zahtjev za zaštitu prava te potom pravodobno zatražila i sudsku zaštitu,

 

- da je u svezi ugovora od 1. ožujka 2013. "tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila svjesna da se ugovor sklapa na određeno vrijeme a time i njegovog ograničenog trajanja odnosno da joj radni odnos prestaje danom koji je naveden u ugovoru", pa taj ugovor "predstavlja pravu volju i poslodavca (tuženika) i radnika (tužiteljice)" - a sve budući da je tužiteljica "pristala na rad po ugovoru na određeno vrijeme",

 

- da je svaki od navedenih (pet) ugovora o radu (pa dakle i prijeporni) sklopljen "zbog reorganizacije računovodstveno knjigovodstvenog poslovanja u društvu sa ograničenim vremenom trajanja".

 

              Sporno je u revizijskom stupnju (gdje se navedena činjenična utvrđenja ne mogu preispitivati: revizijski sud je njima vezan, mora ih respektirati - i može odlučivati jedino u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava) je li između tužiteljice i tuženika ugovorom od 1. ožujka 2013. ugovoren radni odnos na neodređeno vrijeme ili se taj ugovor ima smatrati ugovorom sklopljenim na neodređeno vrijeme - iako i taj ugovor kao i svi između njih sklopljeni ugovori glase "na određeno vrijeme", odnosno da li je ugovor od 1. ožujka 2013. sklopljen protivno Zakonu o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR-a), sve gledano u smislu:

 

- odredaba čl. 10., prema kojima: (stavak 1.) "Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme koje je određeno rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja."; (stavak 7.) "Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.",

 

- odredaba čl. 35., prema kojima: (stavak 1.) "Prilikom sklapanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad.", "(stavak 2.) "Probni rad iz stavka 1. ovoga članka ne smije trajati duže od šest mjeseci.",

 

a obzirom da tužiteljica drži da je taj ugovor sklopljen protivno odredbama čl. 10. st. 1. i čl. 35. st. 2. ZR-a i da u svezi toga valja prihvatiti da je s tužnikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da prijeporni ugovor od 1. ožujka 2013., a "jer predstavlja pravu volju i poslodavca (tuženika) i radnika (tužiteljice)", nije "suprotan niti jednoj prisilnoj odredbi Zakona o radu i temelji se na općim propisima obveznog prava i kao takav dopušten je u radnom pravu",

 

              - da je sklopljen "...prema organizaciji poslova i radnih zadataka, Odjel za računovodstvo i financije (redni br. 8 referent za investicije sa opisom poslova i radnih zadataka iste), a prema grupi složenosti poslova Va-grupe koji podrazumijevaju složenije poslove i zadatke sa većim stupnjem samostalnosti u izvršavanju poslova i zadataka, za čije obavljanje je tužiteljica ispunjavala propisane zakonske uvjete",

 

              - da je tuženik, a obzirom da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme, a trajanje ugovora o radu "određeno je potrebom poslodavca, u konkretnom slučaju reorganizacije računovodstveno-knjigovodstvenog poslovanja u društvu", bio ovlašten obavijestiti tužiteljicu o prestanku potrebe za njezinim radom "budući je prestankom potrebe za radom tužiteljice isteklo i vrijeme trajanja sklopljenog ugovora",

 

              - da se u takvim okolnostima radni odnos tužiteljice, ugovoren na određeno vrijeme, iako je više puta produžavan (ali ne duže od tri godine), nije pretvorio u radni odnos na neodređeno vrijeme - jer je svako produženje ugovora (sklapanjem novog ugovora) na određeno vrijeme "učinjeno iz valjanih razloga obavljanja poslova za koje je i osnovan (u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZR-a",

 

- da tužiteljica po isteku roka utvrđenog ugovorom za njegovo trajanje nije nastavila raditi kod poslodavca - već je obaviještena o prestanku ugovora zbog ograničenog vremena njegovog trajanja, pa "se suprotne tvrdnje kao i zahtjev tužiteljice da se takav ugovor utvrdi ništetnim ukazuju neosnovanim budući ugovor nije sklopljen izvan zakonskih okvira iz čl. 10. st. 1. ZR-a, niti je ništetan u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i protivan prinudnim propisima, a niti je zaključivanjem tog ugovora o radu na određeno vrijeme radni odnos promijenio svoj status u neodređeno vrijeme" (prema smislu odredbe čl. 10. st. 5. ZR-a),

 

              - da okolnost sklapanja uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme „bez isticanja jednog od mogućih zakonskih razloga predviđenih za iznimna sklapanja takvih ugovora (čl. 10. st. 1. ZR-a) ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme" - jer to može imati za posljedicu postojanje samo prekršajne odgovornosti poslodavca sukladno odredbi iz čl. 293. st. 1. t. 1. ZR-a,

 

              - da niti to što je tuženik kao poslodavac "ugovorio probni rad u svakom od zaključenih ugovora u ukupnom trajanju dužem od 6 (šest) mjeseci " ne daje osnovu zahtjevima tužiteljice - jer tužiteljica kod sklapanja ugovora to nije niti smatrala bitnim, ali i jer niti sam prestanak ugovora o radu nije bio vezan ispunjavanjem kriterija vezanih za probni rad - s time da ionako i sklapanje ugovora o radu sa ugovorenim probnim radom dužim od 6 (šest) mjeseci, dakle suprotno odredbi čl. 35. st. 2. ZR-a, predstavlja okolnost koja temeljem odredbe čl. 292. st. 1. podst. 7, (8.) ZR-a ima za posljedicu postojanje prekršajne odgovornosti poslodavca - a ne i nezakonitost samog ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Naime, imajući na umu smisao odredbe čl. 131. st. 1. ZR-a, prema kojoj: "U slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.", tužiteljica je, da bi uspjela u sporu, trebala, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) - odnosno odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), dokazati ono na čemu temelji tužbene zahtjeve (u svijetlu navedene odredbe čl. 10. st. 1. ZR-a): da u okolnostima konkretnog slučaja nisu postojali razlozi za ("iznimno") sklapanje navedenog ugovora o radu od 1. ožujka 2013., odnosno da je ovaj sklopljen na određeno vrijeme protivno odredbi čl. 10. st. 1. ZR-a te da se time ima smatrati (prema odredbi čl. 10. st. 7. ZR-a) da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

Kako tužiteljica to nije dokazala, a sve budući da je u postupku dokazano čak i tome suprotno:

 

- da je taj ugovor o radu sklopljen (kao i svi oni koji su mu prethodili) upravo u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZR-a, zbog postojanja "iznimnog" razloga za njegovo sklapanje na određeno vrijeme - radi izvršenja određenog posla: reorganizacije računovodstveno-knjigovodstvenog poslovanja u društvu (kod tuženika),

 

- da je takav (kao i raniji koje je tužiteljica s tuženikom sklopila), glede svoga sadržaja i posljedica toga sadržaja, rezultat odnosa stranaka te njihove stvarno izražene volje da upravo takvog žele, odnosno da je tužiteljica na takvog pristala - znajući njegov jasno definirani sadržaj, smisao i njegove učinke te pravnu osnovu njegova sklapanja,

 

drugostupanjski sud nije imao razloga zahtjeve tužiteljice ocijeniti osnovanim i prihvatiti: da je 1. ožujka 2013. tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odnosno da se ugovor kojeg je toga dana sklopila ima smatrati takvim - te da je na temelju takvog ugovora i sada u radnom odnosu s tuženikom na neodređeno vrijeme.

 

Revizijski sud (prema već navedenom: vezan mogućnošću odlučivanja u granicama utvrđenih činjenica i po jedinom revizijskom razlogu: pogrešne primjene materijalnog prava) pritom ukazuje i da je odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisano: "Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora." - pa da se i u svezi toga ovdje ne može prihvatiti (ili smatrati), a obzirom da je i radni odnos ugovorni odnos (zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca) i da se tužiteljica i tuženik nisu suglasili o bitnim sastojcima ugovora koji bi bilo kojem od navedenih ugovora (koje je tužiteljica sklopila s tuženikom) davali značaj ugovora o radu na neodređeno vrijeme, da je između stranaka sklopljen ugovor na kojeg tužiteljica upućuje - odnosno da su takvog tužiteljica i (ovdje bitno) tuženik htjeli i postigli.

 

Sukladno navedenom, dakle - budući da tužiteljica nije s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme ili ugovor koji bi se imao smatrati takvim, neosnovani su zahtjevi tužiteljice temeljeni na tome suprotnom shvaćanju: na utvrđenje ništetnim ugovora o radu sklopljenog 1. ožujka 2013. na određeno vrijeme, da je u ugovornom radnom odnosu s tuženikom, odnosno na utvrđenje da je sklopila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da joj je tuženik dužan priznati sva (ovdje utužena) prava iz radnog odnosa.

 

Kako je u postupku utvrđeno da je s tužiteljicom iz pravilnih i ZR-om propisanih razloga sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme - jer da postoje "iznimni" razlozi da se upravo takav sklopi, te kako radnopravni status tužiteljice u ničemu nije ovisio od instituta probnog rada, u okolnostima konkretnog slučaja na suprotan zaključak (glede valjanosti, sadržaja i učinaka ugovora o radu od 1. ožujka 2013.) ne upućuje to što je u svakom od navedenih ugovora navedeno da se sklapa i s probnim radom - i što nisu još i u pisanom pojašnjeni razlozi što se sklapaju zbog potrebe reorganizacije računovodstveno-knjigovodstvenog poslovanja kod tuženika.

 

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 19. travnja 2017.