Broj: Revr 1301/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. E. iz Š., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima D. R., A. P. J. i S. S., diplomiranim pravnicima u Nezavisnim hrvatskim sindikatima u Z., protiv tuženika H. a. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku E. H., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1649/15-2 od 17. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9169/13-18 od 17. veljače 2015., u sjednici održanoj 25. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9169/13-18 od 17. veljače 2015. utvrđen je nedopuštenim poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 15. travnja 2013., kao i odgovor tuženika na tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava od 17. svibnja 2013., te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto na kojem je radila do otkazivanja ugovora o radu: referenta – operatera za praćenje prometa, dok je odbijen zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o kriterijima za utvrđivanje viška radnika sa čijim radom prestaje potreba od 5. veljače 2013.

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1649/15-2 od 17. svibnja 2016. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. i st. 2. Zakona o parničnom postupku pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

 

Predmet spora o kojem je odlučeno pobijanom presudom je nedopuštenost otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 15. travnja 2013., posljedica čega je prestanak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, što znači da je pobijana presuda donesena u sporu o prestanku radnog odnosa tužiteljice kod tuženika. U skladu s tim je protiv pobijane presude dopušteno podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a tzv. redovna revizija.

 

Kada je protiv drugostupanjske presude dopušteno podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a (redovna revizija), a kao što je to ovdje slučaj, a o čemu je prethodno bilo riječi, onda se protiv drugostupanjske presude ne može podnositi i revizija propisana odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a, tzv. izvanredna revizija, a kako je to učinio tuženik, zbog čega u odnosu na dio tuženikove revizije, a koji sadrži elemente revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, se ovaj sud u nastavku obrazlaganja ove presude neće posebno osvrtati.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati.

 

Vezano uz ovaj revizijski prigovor tuženika treba podsjetiti da odluka o kriterijima za utvrđivanje radnika za čijim radom prestaje potreba, sadržaj čijih odredbi su nižestupanjski sudovi analizirali i uzeli u obzir pri odlučivanju u ovom sporu, po svojoj pravnoj naravi je bila podzakonski akt tuženika i kao takva uz ostalo izvor prava, a ne materijalni dokaz kako to tuženik pogrešno smatra. Stoga tumačenje pojedinih odredbi te odluke od strane suda nema značaj ocjene dokaza, a radi utvrđivanja relevantnih činjenica, a kako to tuženik pogrešno smatra, već tumačenje sadržaja odluke u primjeni materijalnog prava na ovaj spor.

 

Na temelju rezultata provedenog postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila radnica tuženika zaposlena na radnom mjestu referent operater za praćenje prometa,

 

- da je odlukom tuženika od 15. travnja 2013. tuženik dao tužiteljici poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu, a zbog prestanka potrebe za radom tužiteljice, a što

 

- da je posljedica postupka restrukturiranja poslovanja tuženika i u skladu s tim donesenim Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu tuženika, kojim je predviđen manji broj radnika tuženika od postojećeg,

 

- da je u tu svrhu izrađen Program zbrinjavanja viška radnika, a na temelju prethodno donesene odluke o kriterijima za utvrđivanje viška radnika za čijim radom prestaje potreba, a čijom odredbe iz čl. 3. je predviđeno da se kriteriji iz te odluke neće primjenjivati na radnike koji ispunjavaju uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu ili na starosnu mirovinu sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju, te će biti utvrđeni viškom i bez primjene kriterija iz te odluke i uvršteni u Program zbrinjavanja viška radnika, u skladu s čim

 

- da je tužiteljica, a koja je ispunjavala uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu odnosno starosnu mirovinu sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju kao višak radnika uvrštena u Program zbrinjavanja viška radnika, bez prethodne primjene kriterija propisanih odredbom čl. 107. st. 3. Zakona o radu, odnosno propisanih odlukom o kriterijima za utvrđivanje radnika za čijim radom prestaje potreba, a

 

- da joj tuženik nije mogao osigurati raspored na drugo radno mjesto.

 

U skladu s takvim utvrđenjima, a polazeći od odredbe čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev ocijenivši odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici nedopuštenom, jer je tuženik donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici primijenivši odredbu čl. 3. st. 3. kriterija za utvrđivanje radnika za čijim radom prestaje potreba, odnosno polazeći od činjenice da tužiteljica ispunjava uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu, a bez da je prethodno i u odnosu na nju tuženik primijenio zakonom propisane kriterije mjerodavne za bodovanje radnika kao što su trajanje radnog odnosa, starost, invalidnost, obveze uzdržavanja koje terete radnika.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici  utvrdili nedopuštenim, obzirom da je tuženik odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici donio kršeći odredbu čl. 107. ZR-a.

 

Naime, prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovan otkaz).

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka poslovno uvjetovan otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

 

Prema odredbi stavka 3. tog članka pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Iz sadržaja citiranih odredbi jasno proizlazi da poslodavac može radniku dati poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu, nužno poštujući zakonom propisane pretpostavke za to, a koje moraju biti kumulativno ispunjene i baš: da je zbog određenih poslovno uvjetovanih razloga prestala potreba za obavljanje određenog posla, a poslodavac radnika ne može zaposliti na drugim poslovima nužno vodeći računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja a koje tog radnika (što podrazumijeva na temelju tih kriterija uspoređivanje tog radnika sa drugim radnicima na istom ili sličnom radnom mjestu, a radi utvrđivanja potencijalnog tehnološkog viška radnika).

 

Izvjesno je da poslodavac, uz kriterije propisane odredbom čl. 107. st. 3. ZR-a može u smislu odredbe čl. 120. st. 2. ZR-a uvesti i daljnje kriterije relevantne za međusobnu usporedbu radnika pri ocjenjivanju koji će od njih biti tehnološki višak, no ne može zaobići tj. zanemariti kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR-a koji se moraju ispoštovati. Polazeći od tog tuženik je mogao kao daljnji kriterij za ocjenu pri utvrđivanju tehnološkog viška među radnicima uvesti i one propisane čl. 3. st. 3. kriterija, ali im nije mogao dati prednost i prevagu u odnosu na zakonske kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR-a. Dakle, tuženik je morao status tužiteljice ocjenjivati primjenom kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR-a, pri čemu je mogao kao dodatne moguće i prevalirajuće kriterije uzeti i one iz čl. 103. st. 3. kriterija, ali ne ga primjenjivati na način da on isključuje primjenu kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR-a, a kako je to tuženik međutim učinio. Upravo zato ova je njegova odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici nezakonita i kao takva nedopuštena.

 

Neosnovano tuženik ustraje u dopuštenosti takvog otkaza ukazujući pritom na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 257/07 od 22. kolovoza 2007., jer je upravo i u njoj ovaj sud izrazio pravno shvaćanje da "prije odlučivanja o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koji terete radnika ... ta tri elementa poslodavac mora uzeti u obzir jer inače ako bi zanemario bilo koji od njih, odluka o otkazu bi bila nezakonita ..."

 

S druge pak strane pravno shvaćanje izraženo u presudi Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2632/14 od 16. lipnja 2015. ne može se dovoditi u vezu s predmetom ovog spora i međusobno ih uspoređivati, a kod činjenice da tužiteljica iz ovog spisa predmeta nije bila u jednakom položaju kao B. K., tužitelj u presudi Gž R-2632/14, a kod činjenice da je tužiteljica primjenom odredbe čl. 3. st. 3. kriterija, a zbog invalidnosti odmah ocijenjena viškom radnika i uvrštena u Program zbrinjavanja viška radnika, a bez primjene kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR-a, dok je naprotiv B. K., a koji nije imao invalidnost (list 34 spisa – evidentiran pod rednim brojem 128) ocijenjen primjenom kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR-a, te je proglašen viškom radnika, a nakon što je ocijenjeno da je njegov ukupni socijalni položaj povoljniji od ostalih usporednih radnika.

 

Slijedom navedenog, reviziju je trebalo  odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 25. travnja 2017.