Broj: Revr 203/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja F. S. iz S., kojeg zastupa punomoćnica D. T., diplomirana pravnica u H.-u, protiv tuženika B. d.d., S., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-190/14 od 20. listopada 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-854/12 od 4. srpnja 2014., u sjednici održanoj 26. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tuženika B. d.d., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tuženi zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.200,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate (točka I.1. izreke), iznos 600,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate (točka I.2. izreke), iznos od 31.157,67 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos tekući od dospijeća do isplate (točka I.3. izreke), dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 6.087,50 kn.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda te je suđeno na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.200,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate (točka I. izreke), iznos 600,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate (točka II. izreke), iznos od 31.157,67 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos tekući od dospijeća do isplate (točka III. izreke), dok je pod točkom IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u iznosu 6.087,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 1. toč. 3. i čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te ističući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o kojim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se žalba tužitelja u cijelosti odbije i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem sadržajno predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjska odluka je djelomično donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP, radi čega je u ovom slučaju u odnosu na tuženika dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP u dijelu u kojem je drugostupanjska odluka preinačena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tuženika, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To stoga što su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Navodi revizije u kojima tuženik u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da sud drugog stupnja izvodi pogrešan zaključak o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u KU, odnosno da se taj KU više nije mogao pravno valjano otkazati zapravo su usmjereni na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ne na bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih uskrsnica za 2010., 2011. i 2012. godinu, neisplaćenog dijela božićnica za 2009., 2010. i 2011. godinu te razlike između isplaćenih plaća i plaća koje su trebale biti isplaćene po Kolektivnom ugovoru u razdoblju od 10. prosinca 2009. do 13. listopada 2012.

 

Pošavši od utvrđenja da su tuženik kao poslodavac i sindikati koji djeluju kod tuženika 17. ožujka 2008. sklopili Kolektivni ugovor (dalje: KU), da je KU sklopljen na određeno vrijeme od jedne godine, a primjenjuje se od prvog dana narednog mjeseca, da je odredbom čl. 99. KU bilo ugovoreno da su stranke suglasne kako će se sve odredbe KU primjenjivati nakon isteka vremena na koji je KU sklopljen do sklapanja novog KU, da je odredbom čl. 93. KU ugovoreno da svaka strana može otkazati ugovor nakon isteka razdoblja od šest mjeseci njegove primjene, a otkazni rok da traje 30 dana, da je poslodavac dopisom od 15. travnja 2009. otkazao KU, te da naknadno nije potpisan novi KU, prvostupanjski sud je zaključio kako su stranke odredbom čl. 99. KU propisale da se sve odredbe KU primjenjuju i nakon isteka vremena na koje je KU sklopljen, a što znači da se i nakon isteka vremena na koje je KU sklopljen mogao otkazivati KU, jer je čl. 93. KU bila predviđena mogućnost otkaza KU.

 

Međutim, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih uskrsnica, božićnica i razlika plaća, zauzimajući shvaćanje da tužiteljima pripada pravo na isplatu navedenih iznosa, jer smatra da su stranke odredbom čl. 99. KU u predmetni KU ugradile produženu primjenu pravnih pravila sadržanih u KU, pa da se taj KU više nije mogao pravno valjano otkazati nakon isteka roka na koji je sklopljen, sve u skladu s odredbama čl. 195. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 (pročišćeni tekst) i 68/05 - dalje: ZR/95) i čl. 262. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR/09), koje ne omogućavaju otkazivanje produžene primjene pravnih pravila, s obzirom da su stranke ukoliko su to htjele trebale u KU izričito otkloniti primjenu pravnih pravila do sklapanja novog KU.

 

Naime, odredbom čl. 195. ZR/95 i čl. 262. ZR/09 propisano je da ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novoga kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda u skladu je sa shvaćanjem revizijskog suda prema kojem se odredbe Kolektivnog ugovora primjenjuju kao pravna pravila na temelju čl. 195. ZR/95, neovisno od toga što je tuženik nakon isteka roka važenja KU otkazao taj ugovor, slijedom čega se nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, taj ugovor više nije mogao pravno valjano otkazati, jer je prestao istekom roka na koji je sklopljen (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gzz-49/05 od 23. studenoga 2005., Gzz-69/04 od 23. prosinca 2004. i drugim odlukama).

 

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 26. travnja 2017.