Broj: Revr 2195/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. S. (OIB: ...) iz L., kojeg zastupa punomoćnik P. J., odvjetnik u L., protiv tuženika T. d.o.o. (OIB: ...) sa sjedištem u K., kojeg zastupaju punomoćnici D. I. i D. C., odvjetnici u Odvjetničkom društvu I. i C. j.t.d. iz P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž R-41/15-2 od 3. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu poslovni broj P-224/14-8 od 31. ožujka 2015., u sjednici održanoj 26. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu po tuženikovoj odluci o redovitom otkazu ugovora o radu od 29. kolovoza 2014., kao i zahtjevi tužitelja da ga se vrati na radno mjesto koje je radio prije otkaza i zahtjev za isplatu naknade plaća. Također odlučeno je o troškovima postupka.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima iz revizije pobijana presuda se može ispitati te nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obrazloženje pobijane presude nije u suprotnosti s sadržajem zapisnika o iskazima danim u postupku, niti sa ispravama u spisu.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu po tuženikovoj odluci o redovitom otkazu ugovora o radu od 29. kolovoza 2014., te radi vraćanja na rad i priznavanja prava iz radnog odnosa od dana prestanka ugovora o radu pa do povratka na rad.

 

U revizijskom stadiju postupka sporno je, u biti, je li odluka o otkazu obrazložena, te je li tuženik prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu, na odgovarajući način vodio računa o okolnostima (kriterijima) iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR), (trajanje radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete tužitelja) kao i odnos između tih kriterija i onih koje je postavio tuženik.

 

Sudovi nižeg stupnja u postupku su utvrdili da je tuženik vodio računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR, ali da je uveo i kriterije koji se odnose na uspješnost na radu, prema kojima je tužitelj imao najnižu ocjenu, da je sastavio rang listu prema zakonskim kriterijima i onima koje je sam odredio, te da je na temelju nje tuženik tužitelju i još devetorici vozača, koji su bili najlošije rangirani, otkazao ugovor o radu.

 

U svojim navodima u reviziji tužitelj problematizira jesu li kriteriji koje je uveo tuženik zapravo razlozi za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu, na što valja odgovoriti da kriteriji koje je tuženik uveo u ocjenu su legitimni, kako je to pravilno naveo sud drugog stupnja, te tužitelj nije dobio otkaz jer je kršio obveze iz radnog odnosa ili je bio loš radnik, već zato što je prestala potreba za njegovim radom.

 

Tijekom postupka nije utvrđeno da se tuženik nije pridržavao kriterija koje je sam postavio, kao niti da nije vodio računa o kriterijima koje određuje zakon.

 

Također, pobijana odluka je obrazložena, pritom valja navesti da poslodavac nije naknadno proširivao obrazloženje odluke dajući druge razloge otkazivanja od onih koje je postavio kao kriterije.

 

Zbog svega toga sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR u svezi s odredbom čl. 115. st. 2. ZR kada su utvrdili da je otkaz kojeg je tuženik dao tužitelju utemeljen na zakonu.

 

Prema tome nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zbog toga što nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka koju je isticao tužitelj, to je valjao odbiti njegovu reviziju kao neosnovanu pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 26. travnja 2017.