Broj: Revr 1201/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Ž. iz G., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu C. G. & E. d.o.o. u Z., protiv tuženika H. C. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu S. i p. d.o.o. u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na posao, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-612/16-2 od 19. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9006/14-22 od 2. ožujka 2016., u sjednici održanoj 3. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne priznaje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9006/14-22 od 2. ožujka 2016. odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se utvrdi nedopuštenim poslovno  uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 19. kolovoza 2014. te za njezino vraćanje na rad na radno mjesto "samostalni referent za transportno-komercijalne poslove", odnosno drugo radno mjesto i ujedno tužiteljici naloženo isplatiti tuženiku iznos 2.500,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-612/16-2 od 19. travnja 2016. potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje kao neosnovane.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo iz razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Obje nižestupanjske presude, suprotno revizijskim navodima sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega je pobijana presuda jasna te se pravilnost iste može ispitati, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Osporavajući zakonitost nižestupanjskih presuda tužiteljica u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 299. st. 2. ZPP-a, a faktično time i onoj iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 220. ZPP-a, u smislu da se sudovi nisu očitovali o dokazu priloženom po tužiteljici na ročištu održanom 6. listopada 2015. i baš Izvješću o popunjenosti radnih mjesta s razinama organizacijskih jedinica na dan 14. ožujka 2013., te uputi o postupanju kod primjene kriterija iz čl. 73. KU.

 

Kod činjenice da se Izvješće o popunjenosti radnih mjesta odnosilo na stanje radnih mjesta kod tuženika na dan 14. ožujka 2013., dakle prije nego je donesen program zbrinjavanja viška radnika (koji je donesen 10. lipnja 2014., a kojim je definirana konačna struktura radnih mjesta kod tuženika i broj izvršitelja pojedinog radnog mjesta, a među kojima nije bilo dotadašnjeg radnog mjesta tužiteljice; odnosno što je tuženik u postupku utvrđivanja radnika za čijim radom prestaje potreba, a po donesenom Programu zbrinjavanja viška radnika, se upravo i pridržavao uputa tuženika o postupanju kod primjene kriterija iz čl. 73. KU, zbog čega su nižestupanjski sudovi sporni otkaz ugovora o radu tužiteljici ocijenili dopuštenim, onda okolnost što su nižestupanjski sudovi propustili u obrazloženju svojih odluka posebno se osvrnuti na značaj Izvješća o popunjenosti radnih mjesta s razinama organizacijskih jedinica na dan 14. ožujka 2013., te uputu o postupanju kod primjene kriterija iz čl. 73. KU, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 299. st. 2. ZPP-a.

 

Predmet spora je dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 19. kolovoza 2014.

 

Prema stanju spisa predmeta i činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu "samostalni referent za transportno-komercijalne poslove",

 

- da je u postupku reorganiziranja poslovanja tuženika, Pravilnikom o organizaciji u primjeni od 1. ožujka 2014. to radno mjesto ukinuto, a

 

- da tuženik nije mogao zaposliti tužiteljicu na nekom drugom radnom mjestu, zbog čega

 

- da je tuženik u Programu zbrinjavanja viška radnika tužiteljicu iskazao tehnološkim viškom te donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici 19. travnja 2014.

 

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 115. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR), te činjenice da je u postupku odlučivanja o radnicima koji postaju tehnološki višak, a među kojima se našla i tužiteljica, se tuženik rukovodio kriterijima propisanim čl. 73. Kolektivnog ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici dopušten, posebno kod činjenice da tužiteljica nije dokazala da je tuženik bio u mogućnosti ponuditi joj drugo radno mjesto.

 

Bespredmetno je ustrajanje tužiteljice u navodima da je u vrijeme otkazivanja joj ugovora o radu bilo slobodno radno mjesto referenta za opće poslove, a na koje da je raspoređena M. T., pošto iz rezultata provedenog postupka i u njemu utvrđenih činjenica od strane nižestupanjskih sudova proizlazi da je M. T., dotadašnja radnica H. – V. v. d.o.o., na temelju odredbe čl. 133. st. 6. ZR-a preuzeta od tuženika i nastavila raditi kod njega na poslovima koje je do tada radila na temelju Ugovora o radu od 22. veljače 2010. i Aneksa tog ugovora od 10. veljače 2012., a na temelju Ugovora o radu sklopljenog 5. svibnja 2014. na poslovima radnog mjesta referenta za opće poslove. Dakle, u vrijeme donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika kod tuženika (10. lipnja 2014.) M. T. je već bila raspoređena na radno mjesto referenta za opće poslove, pa je jasno da u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužiteljici (19. kolovoza 2014.) to radno mjesto nije bilo slobodno u smislu da se moglo tužiteljicu rasporediti na rad na to radno mjesto, niti da se tužiteljici moglo ponuditi sklapanje ugovora o radu za to radno mjesto.

 

Slijedom navedenog revizija tužiteljice se ukazuje neosnovanom zbog čega je istu trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja tuženika nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužiteljice.

 

Zagreb, 3. svibnja 2017.