Broj: Revr 358/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. G. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica I. M.-B., odvjetnica iz O. društva H. & P. d.o.o. u Z., ... protiv tuženika H. K. D. M. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1372/16-2 od 18. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2550/15-37 od 20. travnja 2016., u sjednici održanoj 9. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice protiv drugostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na glavni zahtjev - odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka - odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom (toč. I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora broj 01/26-1-2012 od dana 20.1.2012. godine, kao i Odluka tuženika broj 01/26-4-2012. od dana 23.3.2012. godine, te da rad ni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto službenika u Uredu za strukovne razrede ili na drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno stručnoj spremi, znanju i radnom stažu tužiteljice, u roku od 8 dana.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do isplate.“.

 

Istom presudom tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.125,00 kn (toč. II. izreke). Ostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn je odbijen (toč. III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. i II. izreke. Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe, kao i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njezina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I. i II. izreke te odbijen njezin zahtjev za naknadu troška žalbe, tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno da se obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu, odnosno drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz obvezivanje tužiteljice na naknadu troška odgovora.

 

Revizija tužiteljice protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, a protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

U odnosu na odluku o glavnoj stvari

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer obje nižestupanjske presude sadrže jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, usuglašene sa prikupljenom procesnom građom, te nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Revidentica pritom očito ispušta iz vida da se drugostupanjski sud prihvaćajući činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primijenjeno materijalno pravo, pozvao na razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude i to na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a, što pak znači da se prilikom ocjene pobijane presude kao razlozi o utvrđenim odlučnim činjenicama imaju prihvatiti oni iz prvostupanjske presude, a koji ujedno čine sastavni dio pobijane presude. Utoliko, dakle, izostanak daljnjeg obrazloženja u tom pravcu u drugostupanjskoj presudi nema značaj bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu izostanka razloga o žalbenim navodima i time nerazumljivosti te presude, a niti one iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

Nadalje, ne može se prihvatiti kao osnovana revizijska tvrdnja tužiteljice da prvostupanjski sud nije postupio u skladu s uputom iz ranijeg ukidnog rješenja ovoga suda (što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 377. st. 1. ZPP-a). Naime, stranke ni u ponovljenom postupku nisu predlagale nikakve daljnje dokazne prijedloge na okolnost utvrđenja tužiteljičina zdravstvenog stanja, naprotiv izričito su navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i predložile zaključiti glavnu raspravu, a pritom valja imati na umu da sud nije ovlašten provoditi dokaze po službenoj dužnosti bez prijedloga stranaka. Stoga niti drugostupanjski sud (nesankcioniranjem te, navodno učinjene, bitne povrede) nije učinio istu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Naposljetku, time što sudovi utvrđene činjenice i provedene dokaze nisu tumačili u skladu sa stavom tužiteljice nije učinjena daljnja relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužiteljica također ukazuje u reviziji. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a). U ovom slučaju ocjena dokaza dana je upravo na način predviđen čl. 8. ZPP-a, pa stoga nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, a kako se to neutemeljeno sugerira u reviziji.

 

Prema tome, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan.

 

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je dopuštenost redovitog otkaza ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora, kojeg je tuženik dao tužiteljici Odlukom od 20. siječnja 2012., a posljedično i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad (na isto ili drugo odgovarajuće radno mjesto).

 

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu službenika u Uredu za strukovne razrede,

 

- da je Odlukom od 20. siječnja 2012. tužiteljici otkazan ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (koji nije prihvatila), uz obrazloženje da tužiteljica zbog osobno uvjetovanih razloga nije u mogućnosti uredno ispunjavati obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti, budući da je tijekom 2011. često izostajala s posla što je dovelo do problema vezanih za obavljanje poslova koji se odnose na upis i izdavanje licenci članovima strukovnih razreda dentalnih tehničara i dentalnih asistenata u zadanim rokovima, koje rokove tuženik u obavljanju svojih javnih ovlasti mora poštivati. U Odluci se nadalje navodi da je poslodavac vodio računa o kriterijima iz st. 3. čl. 107. ZR-a i o mogućnosti zapošljavanja na drugim poslovima - zbog čega joj je predložen novi ugovor o radu za radno mjesto „Administrativni službenik u Uredu za financijsko poslovanje“,

 

- da je tužiteljica doista u 2011. često izostajala s posla zbog bolovanja uslijed čega je trpio rad na licencama (jer taj posao nije mogao biti obavljen unutar zakonom određenih rokova preraspodjelom poslova ni zapošljavanjem zamjena).

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su, prema prosudbi ovoga suda, pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenili neosnovanim.

 

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).

 

Imajući na umu utvrđene okolnosti konkretnog slučaja - kada je tužiteljica zasnovala radni odnos s tuženikom upravo zbog obavljanja poslova licenci, kada je zbog izmjena u zakonodavstvu povećan broj zahtjeva za licence, kada je na tim poslovima uz tužiteljicu radila još samo jedna radnica, kada je rad na tim licencama strogo vezan uz zakonske rokove, dakle, kada je proces rada i priroda posla takva da je tužiteljičina prisutnost na poslu neophodna, a tužiteljica je zbog zdravstvenog stanja često i u duljem razdoblju bila odsutna, zbog čega rad na licencama trpi, a tuženik je prisiljen zapošljavati zamjene, te u konačnici, kada tuženik kao osoba s javnim ovlastima ne provodi dosljedno svoje ovlasti vođenja registra - ukratko, u situaciji kada su učestali izostanci tužiteljice s posla, neovisno o dijagnozama zbog kojih je bila odsutna, utjecali na normalno odvijanje procesa rada, ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da su ispunjene pretpostavke iz naprijed citirane zakonske odredbe za redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici zbog osobno uvjetovanih razloga (osobno uvjetovani otkaz) zbog čega je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu pravilna i zakonita. Naime, u navedenim okolnostima opravdan je zaključak nižestupanjskih sudova da se tužiteljičino često izbivanje s posla može okarakterizirati kao nemogućnost urednog izvršavanja njenih radnih obveza zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti.

 

Pritom na revizijske navode valja odgovoriti da tužiteljici ugovor o radu nije otkazan zbog izostanka s posla uslijed bolesti, već zbog učestalog izostajanja zbog posla zbog nesposobnosti za rad, što je utjecalo na proces rada tako da poslodavac nije mogao organizirati rad na uobičajeni način, nego je druge radnike morao uvoditi u posao koji je inače obavljala tužiteljica.

 

Slijedom rečenog, suprotna razlaganja tužiteljice u reviziji (mada veoma opširna), koja i nadalje smatra da nisu ispunjene pretpostavke za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu, nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

 

Prema tome, odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti predmetnog otkaza pravilno je primijenjeno materijalno pravo (odredba čl. 107. st. 1. toč. 2. ZR-a), a posljedično tome pravilno je odbijen i zahtjev tužiteljice za vraćanje na posao (čl. 116. st. 1. ZR-a), pa stoga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Iz navedenih razloga, reviziju tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod br. Su-Iv-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija. To zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju.

 

Stoga je reviziju tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka (odluka o troškovima postupka u presudi smatra se rješenjem - čl. 129. st. 5. ZPP-a) valjalo odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci pod toč. I. ovog rješenja (čl. 392. st. 1. ZPP-a).

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju (toč. II. izreke ovog rješenja), jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

Zbog svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 9. svibnja 2017.