Broj: Revr 1294/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz O., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u O., protiv tuženika M. T. Z. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica L. D., odvjetnica u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-154/16-2 od 7. travnja 2016., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-373/15-19 od 28. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-373/15-19 od 28. siječnja 2016., u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-373/15-19 od 28. siječnja 2016., u dijelu pod st. I izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev).

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužiteljice protiv odluke o parničnim troškovima sadržane u presudi Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-154/16-2 od 7. travnja 2016., kojom je potvrđena odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u st. II izreke presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-373/15-19 od 28. siječnja 2016.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-373/15-19 od 28. siječnja 2016. odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da otkaz ugovora o radu tuženika od 8. kolovoza 2011. nije dopušten i zakonit i da radni odnos tužiteljice nije prestao, na nalaganje  tuženiku priznati tužiteljici kontinuitet radnog odnosa od 8. kolovoza 2011. kao datuma otkaza do dana zaključivanja glavne rasprave, kao i priznati joj sva prava iz radnog odnosa, raskid ugovora o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika s danom zaključenja glavne rasprave kao danom prestanka radnog odnosa i na isplatu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 13.968,74 kn, što predstavlja tri prosječne isplaćene plaće zajedno sa zateznom kamatom tekućom od zaključenja glavne rasprave pa do isplate, na naknadu izgubljene plaće u razdoblju od zakonitog prestanka radnog odnosa, odnosno 20. kolovoza 2011. do dana sudskog raskida ugovora o radu u bruto iznosu plaće pobliže opisanom u stavku V. izreke prvostupanjske presude, sa zateznom kamatom, te nalaganje tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka (stavak I. izreke). U stavku II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 23.037,50 kn sa zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan.

 

              Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-154/16-2 od 7. travnja 2016. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija protiv presude nije osnovana, dok revizija protiv odluke o parničnim troškovima nije dopuštena.

 

              Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike  Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati s obzirom da ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim razlozima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

              Tužiteljica u reviziji ponavlja kako je prvostupanjski sud propustio na zakonit način utvrditi i obrazložiti provedene dokaze. U reviziji tužiteljica ponovno prigovara načinu na koji je sud ocijenio provedene dokaze na okolnosti početka rada i trajanja probnog rada tužiteljice.

 

              U odnosu na sve navedene prigovore potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP), kao i na ocjenu dokaza, u pravilu pridržano za prvostupanjski sud, koji prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).

 

              Drugostupanjski sud pak, u okviru žalbenih razloga, provjerava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u obrazloženju svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranaka je dužan odgovoriti na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za odluku u ovom predmetu (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

              Po ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud se u svojem obrazloženju o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na dokaze, njihovu provedbu i poglavito njihovu ocjenu, kao što je to i učinio u odnosu na sve ostale žalbene navode tužiteljice relevantne za odluku u ovom predmetu.

 

              U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kako je utvrdio prvostupanjski sud, kao i razloge iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojem je utvrđenjima i uvjerenjima taj sud utemeljio svoju ocjenu o osnovanosti (neosnovanosti) žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

              Naime, u prvostupanjskom postupku je proveden dokazni postupak u kojem je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio i drugostupanjski sud. Nižestupanjski sudovi su u obrazloženju naveli koje su sporne okolnosti o odgovornosti tužiteljice, koje su utjecale na donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, ocjenjujući iskaze svjedoka, te uvidom u odgovarajuću dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis.

 

              Kako u revizijskim navodima tužiteljice koji se odnose na prigovore i način na koji je prvostupanjski sud ocijenio dokaze, ni ovaj revizijski sud ne nalazi propust ili bilo koje propuste u zapisnicima koji te iskaze sadrže (cijeneći sadržaj obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske odluke), to ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              S obzirom na navedeno, preostali navodi revizije tužiteljice, kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao dokaze, zapravo se svode na prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike  Hrvatske  ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

 

              Predmet spora je dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu kojim je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici sklopljen 11. travnja 2011., a slijedom toga i osnovanost njezinog zahtjeva za naknadu joj plaće i ostalih novčanih primanja iz radnog odnosa.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 11. travnja 2011., s ugovorenim početkom radnog odnosa 16. svibnja 2011.,

 

              - da je odredbom čl. 4. Ugovora o radu ugovoreno da se trajanje probnog rada određuje sukladno Pravilniku o radu tuženika,

 

              - da je čl. 5. Pravilnika o radu propisano da se probni rad može utvrditi u trajanju do četiri mjeseca, da odluku o trajanju probnog rada donosi poslodavac u skladu s kolektivnim ugovorom, da je otkazni rok sedam dana u slučaju ugovorenog probnog rada i da za vrijeme probnog rada poslodavac može otkazati ugovor o radu ako utvrdi da radnik nema potrebno znanje i sposobnosti za radno mjesto na koje je zaposlen, ili ako ne ostvaruje predviđene rezultate rada koji se od njega očekuju, a da je odredbom čl. 78. navedenog Pravilnika propisano da se njegovim sastavnim dijelom smatra Sistematizacija radnih mjesta,

 

              - da je čl. 5. st. 10. toč. a) Sistematizacije radnih mjesta propisano da je za radno mjesto za koje je tužiteljica sklopila ugovor predviđeni probni rok od tri mjeseca,

 

              - da je tuženik odlukom od 8. kolovoza 2011. tužiteljici otkazao ugovor o radu.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev, ocijenivši odluku o otkazu ugovora o radu zakonitom, smatrajući da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 – dalje: ZR).

 

              Otkazanim ugovorom o radu, sklopljenim na neodređeno vrijeme, ugovoreno je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova zasnivanje radnog odnosa tužiteljice uz uvjet probnog rada u trajanju od tri mjeseca. Takva mogućnost ugovaranja radnog odnosa propisana je odredbom čl. 35. ZR, a svrha tog instituta jest omogućavanje poslodavcu da unutar ugovorenog roka probnog rada (koji ne može biti duži od šest mjeseci) provjeri radnikove sposobnosti u smislu udovoljava li radnik potrebama radnog mjesta za koje je s njim sklopljen ugovor o radu, sve u smislu legitimnih očekivanja poslodavca. U skladu s tim, a ukoliko radnik unutar ugovorenog probnog roka ne udovolji očekivanjima poslodavca, te njegov rad bude negativno ocijenjen, smatra se da postoji te da je dokazan opravdani razlog za otkaz ugovora o radu radniku, a sve u smislu odredbe čl. 107. st. 1. al. 2. u svezi s odredbom čl. 112. ZR.

 

              U skladu s tim, kada je negativna ocjena rada tužiteljice u probnom radu ocijenjena opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu, pravilno je pobijanom presudom osporavani otkaz ugovora o radu ocijenjen zakonitim, odnosno dopuštenim.

 

              Kako se prema odredbi čl. 35. ZR prilikom sklapanja ugovora o radu može ugovoriti probni rad, to u slučaju kada radnik pobija odluku o otkazu ugovora o radu za vrijeme trajanja probnog rada, sud nije ovlašten upuštati se u pravilnost ocjene poslodavca o radu radnika tijekom probnog rada. Naime, autonomno je pravo poslodavca da ocijeni da li radnik za vrijeme probnog rada ostvaruje rezultate koji bi bili dostatni za nastavak radnog odnosa.

 

              Stoga, u konkretnom slučaju, za dopuštenost predmetnog otkaza ugovora o radu tužiteljici bilo je dostatno da je komisija tuženika za praćenje probnog rada tužiteljicu ocijenila da tužiteljica ne ostvaruje zadovoljavajuće rezultate rada.

 

              Probni rad služi poslodavcu da izvrši provjeru osobina i sposobnosti radnika za obavljanje određenog posla i da po isteku probnog rada, u slučaju objektivnog nezadovoljenja na probnom radu, može radniku otkazati sklopljeni ugovor o radu. Takva provjera mora biti objektivna i ona se u svojim bitnim karakteristikama svodi na utvrđenje razloga iz čl. 107. st. 1. al. 2. ZR (osobno uvjetovani otkaz). Stoga se odluka o tome da li radnik nije zadovoljio na probnom radu u pravilu može donijeti istekom ugovorenog probnog rada.

 

              Prema pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju iz utvrđenih odlučnih činjenica proizlazi da tužiteljica nije iskazala dovoljan stupanj samostalnosti i sigurnosti u obavljanju svojih radnih zadataka i da nije uspjela uredno obavljati poslove koji su joj bili povjereni. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 107. st. 1. ZR kada su ocijenili da u konkretnom slučaju postoje pretpostavke za redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici.

 

              Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana.

 

              Revizija protiv odluke o parničnim troškovima nije dopuštena.

 

              Člankom 400. stavak 1. ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP).

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je  dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. svibnja 2017.