Broj: Revr 705/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. J. iz J., kojeg zastupa punomoćnik K. R., odvjetnik u J., protiv tuženika H.-H. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. S., diplomirani pravnik zaposlen kod tuženika, radi poništenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-2079/13-2 od 17. prosinca 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4992/08-20 od 24. rujna 2013., u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-2079/13-2 od 17. prosinca 2013. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4992/08-20 od 24. rujna 2013. i tužba tužitelja odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-4992/08-20 od 24. rujna 2013. odbio je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se ponište Odluka tuženika broj DP/1-3929/08 od 29. listopada 2008. i Rješenje o naknadi štete broj SZ/T-3-3171/08 od 6. listopada 2008. te da mu tuženik naknadi parnični trošak, sve u roku 8 dana (točka I. izreke) te je naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 150,00 kuna u roku 8 dana (točka II. izreke).

 

Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gžr-2079/13-2 od 17. prosinca 2013. odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrdio presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4992/08-20 od 24. rujna 2013. te je odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu tužitelja. 

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382.

st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor, s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude koji ne prelazi 200.000,00 kuna (predmet spora je nenovčani zahtjev, a obzirom da tužitelj nije označio vrijednost predmeta spora u tužbi, niti je sud rješenjem odredio vrijednost predmeta spora, prema čl. 40. st. 5. ZPP, smatra se da je vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva 50.000,00 kuna, koji iznos ujedno predstavlja i vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude) te s obzirom na to da se ne radi o presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i toč. 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje Odluke tuženika broj DP/1-3929/08 od 29. listopada 2008. i Rješenje o naknadi štete broj SZ/T-3-3171/08 od 6. listopada 2008.

 

Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno:

 

-da je Rješenjem o naknadi štete broj SZ/T-3-3171/08 od 6. listopada 2008. (dalje: Rješenje) tuženik kao poslodavac odredio da mu je tužitelj kao radnik dužan naknaditi štetu koju je prouzročio iz krajnje nepažnje službenim vozilom u iznosu 6.495,24 kune,

 

-da je protiv navedenog Rješenja tužitelj zatražio zaštitu svojih prava u rokovima i na način kako je to predviđeno Zakonom o radu

 

-da je tuženik Odlukom broj DP/1-3929/08 od 29. listopada 2008. (dalje: Odluka) odbio tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava kao neosnovan.

 

Nižestupanjski sudovi izražavaju shvaćanje da Rješenje i Odluka tuženika nisu odluke poslodavca kojima se tužiteljevo pravo iz radnog odnosa povređuje niti da iste imaju neposredni učinak na prava tužitelja iz radnog odnosa u smislu naplate predmetne štete. Ovo zato jer je spornim odlukama tuženik tek kvalificirao štetu i pozvao tužitelja na plaćanje iste, ali one nisu stekle svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti pa ne predstavljaju isprave koje obvezuju tužitelja na plaćanje. Navode da bi tuženik svoje eventualno pravo na naknadu štete mogao ostvariti tek tužbom za naknadu štete u kojem postupku bi se utvrđivale sporne činjenice pa zaključuju da se ne radi o odlukama čije se poništenje može tražiti u smislu odredbe čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13)  te odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Osporavajući takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova, kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, tužitelj u bitnom postavlja pitanje:

 

Predstavljaju li rješenje poslodavca kojim je odredio da mu je radnik dužan naknaditi štetu te odluka kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava radnika izjavljen protiv takvog rješenja odluke protiv kojih radnik može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom?

 

Obrazlažući važnost navedenog pitanja ukazuje na presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-343/11 od 21. svibnja 2013. kojom da je „u istovrsnoj pravnoj stvari, parničnom postupku tužitelja Z. K. protiv istog tuženika radi poništenja Odluke tuženika i Rješenja potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-189/09-9 od 25. studenog 2010., kojom se poništavaju Odluka tuženika i rješenje“.

 

Sudska zaštita prava iz radnog odnosa regulirana je odredbom čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04-pročišćeni tekst i 68/05 – dalje ZR/04 - koji je bio u primjeni do 1. siječnja 2010.) odnosno odredbom čl. 129. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR/09).

 

Kako u primjeni odredbe čl. 133. ZR/04 tako i u primjeni odredbe čl. 129. ZR/09, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava (stavak 1.). Prema stavku 2. istih članaka ako poslodavac u roku petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. toga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

Iz sadržaja navedenih odredaba jasno je vidljivo da samo u slučaju aktivnog djelovanja poslodavca, radnik ima pravo na sudsku zaštitu protiv odluke poslodavca koja proizvodi negativni učinak na prava radnika iz radnog odnosa i koja mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu uskraćuje pravo koje mu pripada.

 

Dakle, mora se raditi o odluci poslodavca koja neposredno djeluje na prava radnika iz radnog odnosa (tako Vrhovni sud Republike  Hrvatske  u svojoj odluci broj Revr-343/09-2 od 21. srpnja 2009. i broj Revr-1088/13-2 od 3. prosinca 2014.).

 

Kako su nižestupanjske presude suprotne već izraženom pravnom stajalištu ovog suda, to je podnesena revizija osnovana, zbog čega je nižestupanjske presude trebalo ukinuti i tužbu tužitelja odbaciti. 

 

              Napominje se, i da su sudovi pogrešno u konkretnoj pravnoj stvari primijenili odredbu čl. 129. st. 1. i 2. ZR/09 umjesto čl. 133. st. 1. i 2. ZR/04, koji je bio na snazi u vrijeme navodne povrede tužiteljevog prava, ali da to, slijedom svega navedenog i jer su spomenute odredbe u tom dijelu na identičan način regulirale sudsku zaštitu povrijeđenih prava radnika, nije bilo od utjecaja.

 

Iz iznijetih razloga, temeljem odredbe čl. 394. st. 4. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 16. svibnja 2017.