Broj: Revr 446/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz S. B., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva R. i k. jtd. iz Z., protiv tuženika M. T. Z. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanom po punomoćnici L. D., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, naknade štete i isplate plaća, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž R-54/16-2 od 12. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-172/2016-10 od 17. listopada 2016., u sjednici održanoj 30. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. i II. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. rujna 2012. kojom je otkazan tužiteljev ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 24. travnja 2008. nije dopuštena te je određeno da se raskida ugovor o radu s danom 11. kolovoza 2014. U točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih bruto plaća novčane iznose pobliže navedene u tom dijelu izreke, te je u točki IV/1. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 17.775,00 kn, dok je u točki IV/ 2. izreke preostali dio tužbenog zahtjeva iz te osnove odbijen. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 42.031,25 kn s pripadajućim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda te su ujedno odbijeni i zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalih povodom podnesene žalbe i odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH; u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući prihvaćanje revizije i ukidanje nižestupanjskih odluka te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu uz zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu s danom presuđenja, te isplatom neisplaćene plaće i naknade štete.

 

U ovom je predmetu revizijski sud rješenjem br. Rev-708/15 od 12. siječnja 2016. ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

 

- da je 22. kolovoza 2012. sestra tužitelja S. R. zajedno s tužiteljem izlazila iz poslovnice tuženika u S. B. kojom prilikom se uključio senzomatik pa je zaštitar nakon završetka prve smjene izvršio pregled video snimke te o istoj izvijestio neposrednu rukovoditeljicu, koja je potom snimku proslijedila regionalnom voditelju za RH, a on je pregledavši video snimku 25. kolovoza 2012. pozvao tužitelja na davanje obrane dana 4. rujna 2012.,

 

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu od 5. rujna 2012. tužitelju otkazan ugovor o radu bez otkaznog roka uz prestanak radnog odnosa s danom dostave te odluke i to zbog teške povrede obveze na radu od 22. kolovoza 2012. jer da je pregledom video snimke utvrđeno kako je tužitelj pomagao radnici tuženika, svojoj sestri S. R., u otuđenju predmeta iz poslovnice tuženika u S. B., budući je na snimci vidljivo da tužitelj odvraća pozornost drugoj radnici na blagajni, radi toga da bi njegova sestra mogla deaktivirati zaštitu na proizvodu i napustiti poslovnicu,

 

- da se tužitelju u Odluci o otkazu direktno ne stavlja na teret nepostupanje po pravilnicima i uputama tuženika u slučaju oglašavanja senzomatika, ali mu se stavlja na teret postojanje opravdane sumnje da pomaže u otuđenju robe iz poslovnice tuženika,

 

- da pregledom video snimke od 22. kolovoza 2012. nije utvrđeno da bi tužitelj, razgovarajući s blagajnicom, blagajnici odvraćao pozornost, a za koje bi njegova sestra S. R. deaktivirala zaštitu na proizvodu,

 

- da je ponovnim pregledom video snimke utvrđeno da je senzomatik reagirao kada je iz poslovnice izlazila S. R., a ne kada je izlazio tužitelj koji se tada vratio u prostor poslovnice i tada se senzomatik nije oglasio, međutim, ni tužitelj ni njegova sestra nakon toga nisu sačekali zaštitara radi pregleda torbe ili džepova na odjeći,

 

- da je poslodavac ranije izrekao opomene tužitelju i to još 29. prosinca 2008. i 11. veljače 2009. uz upozorenje na mogućnost otkaza ugovora o radu.

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev na utvrđenje otkaza nedopuštenim, zaključujući da tijekom postupka tuženik nije dokazao da je tužitelj pomagao sestri u otuđenju predmeta iz prodavaonice tuženika time što bi odvraćao pozornost blagajnice radi toga da bi njegova sestra deaktivirala zaštitu na proizvodu, odnosno da je senzomatik reagirao na izlazak tužiteljeve sestre, a ne kada je izlazio tužitelj koji se potom vratio u prostor poslovnice, a što su razlozi na kojima je tuženik temeljio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

Prema odredbama članka 131. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR), u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Slijedom toga, protivno revizijskim navodima, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz, tj. da bi tužitelj pomagao sestri u otuđenju predmeta iz prodavaonice tuženika odvraćajući pozornost blagajnici, odnosno da bi zbog toga postojala opravdana sumnja da tužitelj pomaže u otuđenju robe iz tuženikove poslovnice.

 

Glede odluke o sudskom raskidu ugovora o radu i revizijski sud, jednako kao i sud, sud drugog stupnja, smatra da je prvostupanjski sud imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja odredivši sudski raskid s danom (prvog) zaključenja glavne rasprave u ovom postupku, tj. s danom 11. kolovoza 2014.

 

Jednako je tako pravilna i odluka o visini naknade štete, koju je prvostupanjski sud odmjerio sukladno kriterijima iz članka 117. stavak 1. ZR-a, odnosno u iznosu od tri prosječne mjesečne plaće radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca.

 

Nisu osnovane ni tvrdnje tuženika o visini osnovice za naknadu ovakve štete budući se revizijski sud o tom pitanju već izjasnio u odlukama na koje se izrijekom pozvao sud prvog stupnja (tako u Revr-1497/13 od 24. rujna 2014. i Revr 1979/2009-2 od 22. travnja 2010), u kojima je zauzeto pravno shvaćanje da - naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu treba dosuditi u visini bruto plaće, rukovodeći se pritom kriterijima za utvrđivanje visine te štete, kao i odredbom članka 84. stavak 4. ZR-a, prema kojem je plaća u smislu tog zakona plaća u bruto iznosu.

 

U ostalom se dijelu u sadržaju revizije (u kojem se uz ostalo analiziraju iskazi svjedoka) zapravo osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja što u reviziji nije dopušteno (članak 385. ZPP), stoga takve navode revizijski sud nije uzeo u obzir, niti ih je bio dužan ocjenjivati.

 

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 30. svibnja 2017.