Broj: Revr 1/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. C. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. C., odvjetniku u V., protiv tuženika L. R. H. d.d. O., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu P., G., D., V., K. i B. P. u R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2653/2014 od 14. srpnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji broj P-641/2013-19 od 6. lipnja 2014., u sjednici održanoj 30. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Opatiji broj P-641/2013-19 od 6. lipnja 2014. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom o prestanku ugovora o međusobnim obvezama, odgovornostima i pravima u obavljanju poslova s posebnim ovlastima zaposlenika – specijaliste i otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja voditelja projekta na probnom radu od 13. studenoga 2013. nedopušten, te da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika utemeljen na ugovoru o radu sklopljenom 2. rujna 2013., te nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na posao. Ujedno je tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 2.600,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2653/2014 od 14. srpnja 2016. potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega da se pravilnost iste ne može ispitati, a kod činjenice što se drugostupanjski sud pri obrazlaganju svoje presude pozvao na činjenična utvrđenja i razloge za primijenjeno materijalno pravo iz prvostupanjske presude, a sve na temelju odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a, a kod činjenice da je to ovlaštenje koje je drugostupanjskom sudu dato upravo tom odredbom.

 

Kako je drugostupanjski sud otklonio žalbene prigovore glede pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja  te na isto primijenjeno materijalno pravo, prihvaćajući razloge u tom pravcu iznesene od strane prvostupanjskog suda, zaključiti je da pobijana presuda sadrži razloge kako glede odlučnih činjenica tako i primijenjenog materijalnog prava, čime se njezina pravilnost može ispitati.

 

Revizijski prigovori tužitelja, a kojima u reviziji nudi svoju ocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Predmet spora je dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju za vrijeme trajanja probnog roka ugovorenog ugovorom o radu sklopljenim između stranaka.

 

Prema stanju spisa i činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

- da je 2. rujna 2013. tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme jedne godine za razdoblje od 15. rujna 2013. do 15. rujna 2014. s ugovorenim probnim rokom od tri mjeseca za radno mjesto voditelja projekta,

 

- da je odlukom o prestanku ugovora o međusobnim obvezama, odgovornostima i pravima u obavljanju poslova s posebnim ovlastima zaposlenika – specijaliste i otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja voditelja projekta na probnom radu od 13. studenoga 2013. tužitelju otkazan ugovor o radu te je prestao 15. prosinca 2013., a nakon što je unutar probnog roka rad tužitelja ocijenjen nezadovoljavajućim.

 

Na temelju prednjih utvrđenja, polazeći kako od sadržaja ugovora o radu sklopljenog između stranaka tako i odredbe čl. 35. Zakona o radu, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim, a čime su pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Prema odredbi čl. 35. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebni opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

 

Prema odredbi stavka 4. tog članka na otkaz ugovora iz stavka 3. tog članka ne primjenjuju se odredbe Zakona o otkazu ugovora o radu, osim čl. 109., čl. 112. i čl. 116. tog Zakona.

 

Kod činjenice da je ugovorom o radu sklopljenom između stranaka na rok od jedne godine ugovoren i probni rok od tri mjeseca, a unutar kojeg (nakon dva mjeseca) rad tužitelja ocijenjen nezadovoljavajućim, proizlazi da su se ostvarile pretpostavke iz čl. 35. st. 3. ZR-a za otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

 

Kako je to ovaj sud u nizu svojih odluka već ranije izrazio pravno shvaćanje, svrha probnog rada je omogućavanje poslodavcu da unutar ugovorenog roka probnog rada provjeri radnikove sposobnosti za obavljanje poslova ugovorenog radnog mjesta (u ovom slučaju to je bilo radno mjesto voditelja projekta u Sektoru razvoja).

 

Kako je tuženik nakon dva mjeseca probnog rada tužitelja, njegov rad negativno ocijenio i zbog toga mu otkazao ugovor o radu i po isteku otkaznog roka ovaj prestao, onda je ocijeniti da su postojali opravdani i dokazani razlozi za otkaz ugovora o radu tužitelju. U skladu s tim, tuženik kao poslodavac nije trebao u pisanom otkazu ugovora o radu posebno obrazlagati u čemu nalazi nezadovoljavajući rad tužitelja kao razlogom za otkaz, a kako to tužitelj pogrešno smatra.

 

Nije pak jasno pravno shvaćanje tužitelja koje bi to povoljnije pravo za njega tuženik u ovom slučaju trebao primijeniti pozivom na odredbu čl. 7. st. 3. ZR-a, a kod izričite odredbe čl. 35. st. 3. i 4. ZR-a koja regulira pravnu situaciju kao što je konkretna.

 

Otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju sadrži sve što je za takvu vrstu otkaza propisano u smislu odredbe čl. 112. ZR-a, jer je u tom smislu pravno perfektan.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 30. svibnja 2017.