Broj: Revr 1150/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz B., OIB: … kojeg zastupa punomoćnik N. P. odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. & Š. u Z., protiv tuženika A. g. d.o.o. iz D., OIB: … kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u D., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž R-55/15 od 18. studenog 2015. kojim su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P 767/13-11 od 24. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja se prihvaća i ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž R-55/15 od 18. studenog 2015. i presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P 767/13-11 od 24. ožujka 2015. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se vrati tužitelja na posao i isplati "plaće" (pravilno naknada plaće) sa zateznim kamatama, a kako je to pobliže opisano u izreci.

 

              Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 2.500,00 kuna sa zateznim kamatama.

 

              Ujedno je rješenjem sadržanim u izreci odbačena tužba kao nepravodobna u dijelu koji glasi: "Poništava se odluka tuženika od 5. rujna 2013. godine" (pravilno: "utvrđuje se nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu iz odluke ...").

 

              Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) izjavio je tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj je predložio da se obje odluke u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kao i naknade plaća a kako je to sve pobliže navedeno u izreci nižestupanjskih presuda.

 

              Ocjenjujući u bitnome da je tužitelj zakasnio s pružanjem sudske zaštite u predmetnom radnom sporu u smislu odredbi čl. 129. st. 1., 2. i 3. mjerodavnog Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR) odbačena je tužba u dijelu kojim je traženo utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu dok je u ostalom dijelu nastavno tužbeni zahtjev odbijen zbog posljedične neosnovanosti.

 

              U provedenom postupku utvrđeno je:

-       da je odluka o otkazu donesena 5. rujna 2013.,

-       da je tužitelj već 18. rujna 2013. podnio zahtjev za zaštitu prava i preporučenom pošiljkom ga uputio tuženiku (poslodavcu),

-       da je tuženik taj zahtjev zaprimio 23. rujna 2013. (preslika povratnice list 5. spisa),

-       da je tužba podnesena 23. listopada 2013.

 

Polazeći od ovih činjeničnih utvrđenja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji ocijenili su da je tužitelj zakasnio s pružanjem sudske zaštite prema čl. 129. st. 1.–3. ZR glede osporavanja otkaza, računajući pri tome da se rok iz čl. 129. st. 2. ZR treba računati od dana kada je zahtjev za zaštitu prava predan pošti preporučenom pošiljkom, a to je bilo kako je rečeno 18. rujna 2013.

 

Međutim, računanjem roka na izloženi način nisu pravilno primijenjene odredbe čl. 129. ZR.

 

Prema odredbi čl. 128. ZR na dostavu odluke o otkazu ugovora o radu primjenjuju se na odgovarajući način odredbe o dostavi pismena iz propisa kojima je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

 

              Suglasno odredbi čl. 129. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

 

              Stavkom 2. istog članka propisano je ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radniku iz stavka 1. ne udovolji tom zahtjevu radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

              Stavkom 2. citirane odredbe regulirana je situacija u kojoj se tužitelju rok za traženje sudske zaštite računa na temelju prava poslodavca da ne odgovori na zahtjev za zaštitu prava kojeg je radnik podnio protiv odluke kojim mu je povrijeđeno neko pravo, a bez čega ne bi niti mogao tražiti sudsku zaštitu (čl. 129. st. 3. ZR).

 

              Prema tome, radniku se rok računa na način da se prije svega računa rok od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika poslodavcu pa se od dana isteka tog roka računa daljnji rok od 15 dana unutar kojeg radnik mora podnijeti tužbu da bi ona bila pravodobna.

 

              Kada radnik bez ikakve sumnje ima saznanje o tome kada je poslodavac primio njegov zahtjev za zaštitu prava (u ovom slučaju na osnovu potvrde pošte), prema shvaćanju ovog suda rok od 15 dana u kojem poslodavac ima pravo donijeti odluku o zahtjevu za zaštitu prava za poslodavca ne može početi teći prije nego što je takav zahtjev zaprimljen.

 

              Stoga, budući da radnik prije svega ima pravo očekivati da će poslodavac donijeti odluku o njegovu zahtjevu i da će to učiniti u roku 15 dana koji za poslodavca može teći tek od dana kada zna za zahtjev dakle od kada ga je zaprimio niti za radnika se rok od 15 dana za podnošenje tužbe ne može početi računati prije isteka prethodnog roka od 15 dana koji je počeo teći prvog slijedećeg dana od dana kada je poslodavac primio zahtjev za zaštitu prava.

 

              Svako drugačije tumačenje dovelo bi u pitanje pravo radnika na zaštitu kod poslodavca i pred sudom i pravu poslodavca da odlučuje o zahtjevu radnika u roku koji ne bi smio početi teći prije nego što je zaprimio zahtjev za zaštitu prava.

 

              Upravo zato, u situaciji kada radnik ima dokaz kada je zahtjev za zaštitu prava iz čl. 129. st. 1. poslodavac zaprimio, rok za donošenje odluke o zahtjevu počinje teći prvog slijedećeg dana od dana dostave zahtjeva poslodavcu a rok za traženje sudske zaštite počinje teći prvog slijedećeg dana.

 

              Primjenjujući ovo na konkretan spor, tužitelj je zahtjev za zaštitu prava predao preporučenom pošiljkom s povratnicom 18. rujna 2013., poslodavac je zahtjev primio 23. rujna 2013., pa je u tim okolnostima zadnji dan roka za podnošenje tužbe isticao 23. listopada 2013. (srijeda) kada je tužba i podnesena.

 

Napominje se da je prethodno pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/2015-19 od 16. studenoga 2015.

 

Na osnovu svega izloženog, valjalo je na temelju odredbi čl. 395. st. 2. i čl. 400. st. 1. i 3. ZPP ukinuti presude i rješenje nižestupanjskih sudova i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 13. lipnja 2017.