Broj: Revr 958/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz Č., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u O., protiv tuženika G. H. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. P., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-71/16 od 16. veljače 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-745/12-38 od 30. studenoga 2015., u sjednici održanoj 13. lipnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tuženika i ukida se presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž R-71/16 od 16. veljače 2016., te se predmet vraća na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da odluka o otkazu ugovora o radu od 16. studenoga 2011. i odluka tuženika povodom zahtjeva za zaštitu prava od 16. prosinca 2011. nisu nedopuštene, zatim zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 11. siječnja 2012., zahtjev za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu u iznosu od 42.210,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 590,00 kn (toč. II.).

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja, te je prihvaćen zahtjev za utvrđenje da odluka o otkazu ugovora o radu i odluka povodom zahtjeva za zaštitu prava nisu dopuštene, a ujedno je određen sudski raskid ugovora o radu s danom 11. siječnja 2012. kada se tužitelj zaposlio kod drugog poslodavca. Tuženik je obvezan tužitelju naknaditi štetu zbog nezakonitog otkaza u visini četiri mjesečne plaće, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je s iznosom od 33.348,04 kn tužitelj odbijen. Ujedno je preinačena odluka o troškovima postupka te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.250,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije zahtjev tužitelja, ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu 16. studenoga 2011. i to zbog skrivljenog ponašanja radnika,

-          da je u odluci o otkazu ugovora o radu izrijekom navedeno da je tužitelj potpisao Plan prodaje za 2011.,

-          da je u razdoblju od 1. siječnja do 31. listopada 2011. tužitelj ostvario plan prodaje od svega 26,20%,

-          da mu je radi toga višekratno na teret poslodavca isplaćena razlika do minimalne plaće,

-          da je tužitelj 26. kolovoza 2009. upozoren na obveze iz radnoga odnosa i mogućnost otkazivanja ugovora o radu,

-          da je tužitelj doveo u zabludu poslodavca vezano za sklapanje police osiguranja sa Š. E., a što je utvrđeno nakon primitka pritužbe istog,

-          da je Radničko vijeće upoznato s namjerom otkazivanja ugovora o radu i da na isto nije imalo nikakve primjedbe,

-          da tužitelj nije unio neistinite podatke u putni nalog vezano za putovanje 25. siječnja 2010. u D. M.

 

Prvostupanjski sud smatra da je tuženik imao opravdani razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika u smislu odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 - dalje: ZR) i to zbog činjenice da tužitelj nije ostvario plan prodaje koji je sastavni dio ugovora o radu, a osim toga i što je na nepropisan način sklopio policu osiguranja za osiguranika Š. E.

 

Drugostupanjski sud pak smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je neostvarivanje očekivanih rezultata rada posljedica neurednog i neodgovornog odnosa tužitelja prema radu, već smatra da je to rezultat objektivnih razloga - teška gospodarska situacija koja je dovela do pada prodaje osiguranja, a koju činjenicu tuženik nije osporio.

 

Isto tako drugostupanjski sud smatra da tuženik nije dokazao niti da je tužitelj počinio povredu vezano za sklapanje police osiguranja za stranku Š. E. Ujedno je drugostupanjski sud mišljenja da tuženik nije postupio prema odredbi čl. 111. ZR jer isti nije upozorio tužitelja na izvršavanje obveza iz radnog odnosa, budući se ranije upozorenje ne odnosi na razdoblje koje je promatrano i na kojem se temelji otkaz ugovora o radu.

 

Osnovano tuženik u reviziji ukazuje da nije pravilan zaključak drugostupanjskog suda da se navedeno upozorenje iz 2009., koje je tuženik dao tužitelju, ne odnosi i na sporno razdoblje. Naime, odredbom čl. 111. ZR nije propisano da se upozorenje mora odnositi na postupanje u razdoblju koje se promatra, odnosno na razdoblje u kojem je povreda obveza iz radnog odnosa učinjena. Stoga nije prihvatljiv zaključak drugostupanjskog suda da tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 111. ZR, pa je u tom smislu pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Neosnovani su navodi revizije da je tužbu tužitelja valjalo odbaciti kao preuranjenu, jer da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. prosinca 2011., a da je zadnji dan u kojem je tuženik imao mogućnost odgovoriti na zahtjev za zaštitu prava bio 14. prosinca 2011. Kako nije sporno da tuženik nije odgovorio na zahtjev na zaštitu prava, sama činjenica da je tužitelj tužbu podnio dan ranije nego što je isticao rok tuženika za odlučivanje o zahtjevu za zaštitu prava ne opravdava odbacivanje tužbe, jer je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu, te nije zakasnio sa traženjem sudske zaštite. To tim više što nije sporno da tuženik o zahtjevu za zaštitu prava tužitelja nije odlučio.

 

S druge strane, zasada se ne može prihvatiti osnovanim zaključak drugostupanjskog suda da je gospodarska situacija, stanje na tržištu osiguranja bilo objektivnim razlogom zbog čega tužitelj nije ostvario plan prodaje.

 

Naime, u reviziji tuženik osnovano ističe da tužitelj tešku gospodarsku situaciju kao razlog za neispunjenje plana prodaje ističe tek u prvostupanjskom postupku, iako to ne spominje niti u zahtjevu za zaštitu prava, niti u samoj podnesenoj tužbi. Tuženik u reviziji ukazuje da su u prodajnom timu tužitelja bili i radnici tuženika koji su ostvarivali bolje rezultate rada od tužitelja, te da je tužitelj po rezultatima rada bio najlošiji na području središnje S. U tom dijelu nisu jasni razlozi na temelju kojih dokaza je sud drugoga stupnja tu činjenicu utvrdio, pogotovo obzirom na činjenicu da sud prvoga stupnja o tome uopće nije raspravljao, niti je utvrđivao činjenicu je li došlo do pada tržišta osiguranja i koliki je pad bio. S druge strane pravilno tuženik ukazuje da je osporio u podnesku od 7. srpnja 2014. navode tužitelja da je tijekom 2011. radio više nego prijašnjih godina, da je radio prekovremeno odnosno izvan radnog vremena.

 

Isto tako nisu jasni razlozi drugostupanjske presude glede sklapanja ugovora o osiguranju s osiguranikom Š. E., pogotovo na koji način je tužitelj kao predstavnik tužitelja sklopio ugovor o osiguranju s tim osiguranikom, ako isti nisu uopće stupili u kontakt, pa posljedično tome je li takvo sklapanje ugovora o osiguranju u skladu s pravilima struke ili ne.

 

Stoga je zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP valjalo ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP.

 

U nastavku postupka sud drugoga stupnja otkloniti će počinjenu bitnu povredu na koju je ukazano ovim rješenjem, te ponovno odlučiti o žalbi tužitelja, pri čemu će drugostupanjski sud dati jasne razloge o svim odlučnim činjenicama za donošenje meritorne odluke, posebice glede činjenice je li neizvršavanje planiranog plana prodaje osiguranja rezultat pada tržišta osiguranja ili ne.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u novoj meritornoj odluci.

 

Zagreb, 13. lipnja 2017.