Broj: Revr 58/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. J. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica D. J., odvjetnica u S., koju zastupa privremeni zamjenik odvjetnik T. K., odvjetnik u S., protiv tuženika H. T. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. O., dipl. pravnica, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-1663/16-2 od 20. rujna 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu br. Pr-838/14 od 10. lipnja 2016., u sjednici održanoj 28. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju br. ... od 23. ožujka 2012., zatim da se utvrdi da je zakonita i nedopuštena odluka o procjeni učinka tužitelja za 2011. godinu, da se utvrdi da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i da tuženik vrati tužitelja natrag na rad na radno mjesto Stručnjaka za organizaciju profesionalnih usluga u Radnoj jedinici za montažu, odjel za projektiranje i profesionalne usluge, Sektor za infrastrukturalne telekom usluge, tehničke funkcije, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 200,00 kn (toč. II.).

 

Presudom suda drugoga stupnja djelomično je odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika o procjeni učinka tužitelja za 2011. godinu (toč. I.). U preostalom dijelu prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je utvrđeno da je Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju od 23. ožujka 2012. nedopuštena, zatim je utvrđeno da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te je naloženo tuženiku da vrati tužitelja natrag na rad na radno mjesto Stručnjaka za realizaciju profesionalnih usluga u Radnoj jedinici za montažu, Odjel za projektiranje i profesionalne usluge, Sektor za infrastrukturne usluge, tehničke funkcije. Isto tako tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2016. do isplate. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 750,00 kn.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati i da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije zahtjev tužitelja odnosno da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda, kao i da se tužitelja obveže da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj pobija navode tuženika, te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te isti nisu u protivnosti s provedenim dokazima, ispravama i zapisnicima koji se nalaze u spisu.

 

Iako tuženik u reviziji ističe da reviziju podnosi i zbog počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP, u samoj reviziji se pobliže ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala, pa taj revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.

 

Drugostupanjski sud je prihvaćajući žalbu tužitelja i djelomično preinačujući prvostupanjsku presudu zaključio da tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije postupio u skladu s odredbom čl. 107. st. 3. i 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 73/13 - dalje: ZR), budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao, niti je iznosio činjenice u tom smislu, da je pokušao tužitelja osposobiti za rad na bilo kojem drugom radnom mjestu, odnosno da je tuženik proveo osposobljavanje tužitelja za rad na nekom drugom radnom mjestu.

 

Osim toga, drugostupanjski sud utvrđuje da je službena ocjena za 2011. tužitelju dostavljena zajedno s odlukom otkazu ugovora o radu, pa u trenutku kada je tužitelj uvršten u program zbrinjavanja viška radnika ocjena nije bila poznata niti tužitelju, a niti Radničkom vijeću. Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik, koji je izabrao da primarni kriterij za utvrđivanje viška radnika koji nosi 70% bodova bude procjena učinka za 2010. i 2011., bio dužan Radničkom vijeću dokazati na koji način je izvršio komparaciju svih radnika na istom radnom mjestu, koji su obavljali isti posao. Navedeno tuženik nije dokazao, pa samo savjetovanje tuženika s radničkim vijećem nije provedeno u skladu s odredbom čl. 149. st. 4. ZR, što također predstavlja razlog za nezakonitost odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Tuženik u reviziji osporava činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova, pogotovo u smislu da je s Radničkim vijećem tuženik pojačao u sporno vrijeme suradnju i da je održao ukupno pet sastanaka na kojima je Radničko vijeće iznosilo primjedbe i mišljenja koje je tuženik uvažio. Sama činjenica da su bili održavani sastanci ne dovode u pitanje zaključak drugostupanjskog suda da kako je tužitelju rješenje o procjeni učinka dostavljeno zajedno s odlukom o otkazu ugovora o radu, da tada takvo rješenje nije bilo ranije dostavljeno Radničkom vijeću, pa Radničko vijeće nije niti moglo vršiti komparaciju prema kriteriju procjene učinka, koji su radnici višak. Kod toga valja posebno napomenuti da zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

Upravo činjenica da Radničkom vijeću nisu dostavljeni kriteriji na temelju kojih je ocijenjen učinak na temelju kojeg je tuženik uvršten u Program viška radnika, jasno ukazuje da tuženik nije proveo savjetovanje s Radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 149. st. 4. ZR.

 

Osim toga, tuženik tijekom postupka, a kako to pravilno utvrđuje drugostupanjski sud, nije dokazao da je pozvao tužitelja na testiranje za drugo radno mjesto, iako je u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza bio dužan tužitelju osigurati drugo radno mjesto, odnosno osigurati mu osposobljavanje za drugo radno mjesto.

 

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji ukazuje tuženik u reviziji, pa je valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 28. lipnja 2017.