Broj: Gž R-435/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. I. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z. odvjetničkog ureda P. i P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika S. H. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, vraćanja na rad i isplate, te u pravnoj stvari tužitelja S. H. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica iz Z., protiv tuženika I. I. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z. odvjetničkog ureda P. i P. d.o.o. iz Z., radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja I. I. protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 21 Pr-2014/16-126 od 9. ožujka 2017., u sjednici održanoj 29. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Djelomično se uvažava žalba tužitelja kao osnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 21 Pr-2014/16-126 od 9. ožujka 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I.  izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, i sudi:

 

Prihvaća s tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu što ga je tuženik S. H. d.o.o. iz Z. dao tužitelju I. I. iz Z. te se poništava Odluka o otkazu ugovora o radu od 9.12.2010. kojom je tuženik S. H. d.o.o. iz Z., tužitelju I. I. iz Z., otkazao Ugovor o radu.

 

II. Tuženik S. H. d.o.o. iz Z. dužan je tužitelja I. I. iz Z. vratiti na posao na radno mjesto voditelja nabave prehrambenih artikala (HR 700F) na kojem je radio temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.3.2005., u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Tuženik S. H. d.o.o. iz Z. dužan je tužitelju I. I. iz Z. isplatiti izgubljenu zaradu i to:

- za veljaču 2011. iznos od 27.752,61 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.3.2011.,

- za ožujak 2011. iznos od 42.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.4.2011.,

- za travanj 2011. iznos od 48.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.5.2011.,

- za svibanj 2011. iznos od 48.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.6.2011.,

- za lipanj 2011. iznos od 48.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.7.2011.,

- za srpanj 2011. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.8.2011.,

- za kolovoz 2011. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.9.2011.,

- za rujan 2011. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.10.2011.,

- za listopad 2011. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.11.2011.,

- za studeni 2011.iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.12.2011.,

- za prosinac 2011. od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.1.2012.,

- za 13. plaću za 2011. iznos od 56.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.01.2012.,

- za siječanj 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.2.2012.,

- za veljaču 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.3.2012.,

- za ožujak 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.04.2012.,

- za travanj 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.5.2012.,

- za svibanj 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.6.2012.,

- za lipanj 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.7.2012.,

- za srpanj 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.8.2012.,

- za kolovoz 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.9.2012.,

- za rujan 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.10.2012.,

- za listopad 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.11.2012.,

- za studeni 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.12.2012.,

- za prosinac 2012. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.01.2013.,

- za 13. plaću za 2012. iznos od 56.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.1.2013.,

- za siječanj 2013. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.2.2013.,

- za veljaču 2013. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.3.2013.,

- za ožujak 2013. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.4.2013.,

- za travanj 2013. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.5.2013.,

- za svibanj 2013. iznos od 54.008,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.6.2013.,

- za lipanj 2013. iznos od 53.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.7.2013.,

- za srpanj 2013. iznos od 53.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.8.2013.,

- za kolovoz 2013. iznos od 53.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.9.2013.,

- za rujan 2013. iznos od 53.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.10.2013.,

- za listopad 2013. iznos od 53.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.11.2013.,

- za studeni 2013. iznos od 53.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.12.2013.,

- za prosinac 2013. iznos od 53.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.1.2014.,

- za 13. plaću 2013. iznos od 56.822,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.1.2014.,

- za siječanj 2014. iznos od 53.772,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.2.2014.,

- za siječanj 2014. iznos od 53.772,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.2.2014.,

- za veljaču 2014. iznos od 53.772,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.3.2014.,

- za ožujak 2014. iznos od 53.772,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.4.2014.,

- za travanj 2014.iznos od 53.772,93 bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16.5.2014.,

i to sve, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

2. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 21 Pr-2014/16-126 od 9. ožujka 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za više zatraženu stopu zateznih kamata za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate.

 

3. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 21 Pr-2014/16-126 od 9. ožujka 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen njegov zahtjev da mu tuženik naknadi parnični trošak, kao što se preinačuje i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojime je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 345.815,60 kuna skupa s dosuđenim zakonskim zateznim kamatama, i sudi:

 

a) Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.375,00 kuna, u roku od osam dana, pod prijetnjom ovrhe, dok se za više zatraženi trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

b) Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak u iznosu od 345.815,60 kuna sa zakonskim zateznim kamatama s pripadajućom kamatnom stopom za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od 9. ožujka 2017. do isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika I. I. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na utvrđuje da nije dopušten otkaz ugovora o radu što ga je tuženik-protutužitelj S. H. d.o.o. iz Z. (u daljnjem tekstu: tuženik) dao tužitelju te da se poništava Odluka o otkazu ugovora o radu od 9. prosinca 2010. kojom je tuženik, tužitelju otkazao ugovor o radu, pa da je tuženik dužan tužitelja vratiti na posao na radno mjesto voditelja nabave prehrambenih artikala (HR 700F) na kojem je radio temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.3.2005., u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe. Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja da mu je tuženik dužan isplatiti izgubljenu zaradu za razdoblje od veljače 2011. do svibnja 2014. u točno određenim mjesečnim iznosima od dospijeća pa do isplate, skupa sa zatraženim zateznim kamatama, a kako je sve to pobliže označeno u izreci presude, kao što je odbijen i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove postupka (točka I. izreke).

Također je tom presudom odbijen i protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio da se odredi dan prestanka radnog odnosa tužitelja I. I. kod tuženika S. H. d.o.o. s 21. veljače 2011. i da se tužitelj odbije s tužbenim zahtjevom za naknadom plaće za razdoblje od 22. veljače 2011. pa nadalje (točka II. izreke).

Istom presudom naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 345.815,60 kuna sa zakonskim zateznim kamatama s pripadajućom kamatnom stopom za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od 9. ožujka 2017. do isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe (točka III. izreke).

 

Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev, kao što je pobija i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim mu je naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/1, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik se u odgovoru na žalbu usprotivio svim žalbenim navodima tužitelja kao neosnovanim predlažući da se žalba kao takva odbije, a prvostupanjska presuda potvrdi.

 

Žalba je osnovana glede odluke o glavnoj stvari i u dijelu visine kamatne stope na zatraženu naknadu plaće, dok nije osnovana u dijelu visine kamatne stope.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 9. prosinca 2010., zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na posao, zahtjev za isplatu izgubljene naknade plaće za razdoblje od dana donošenja navedene odluke o otkazu pa do svibnja 2014., kao što je predmet spora bio i protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje sudskog raskida radnog odnosa tužitelja kod tuženika i zahtjev da se odbije zahtjev tužitelja za naknadu plaće.

 

U ovoj fazi žalbenog postupka sporna je osnovanost navedenih tužbenih zahtjeva tužitelja.

 

Prvostupanjski sud tijekom provedenog dokaznog postupka utvrdio je sljedeće bitno odlučno činjenično stanje:

 

- da je tužitelj zaključio s tuženikom ugovor o radu 1. ožujka 2005. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova voditelja nabave food asortimana,             

- da je tuženik odlukom o otkazu ugovora o radu od 9. prosinca 2010. tužitelju otkazao ugovor o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa pozivom na odredbu članka 107. stavka 1.  točku 3. Zakona o radu,

- da je tužitelj protiv navedene odluke o otkazu podnio tuženiku 20. prosinca 2010. zahtjev za zaštitu prava, na koji se tuženik nije očitovao,

- da je tužitelj pravovremeno podnio predmetnu tužbu prvostupanjskom sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa,

- da je tuženik tužitelja pozvao na davanje obrane,

- da je tuženik namjeru otkazivanja ugovora o radu tužitelju priopćio Sindikatu trgovine Hrvatske, koji ima ovlasti radničkog vijeća, a koji nije dao suglasnost o namjeri otkaza ugovora o radu tužitelju,

- da iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu 9. prosinca 2010., proizlazi kako je tužitelju otkazan ugovor o radu za obavljanje poslova voditelja Sektora prehrane, iz razloga, što i nakon upozorenja na obveze iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza tijekom 2009. (ne navodi se točan datum upozorenja), dana 24. srpnja 2009. nije došao na posao, a o svom izostanku da nije izvijestio odgovornu osobu, da je tužitelj kroz razdoblje od 1. siječnja 2010. do 30. rujna 2010. gotovo svakog mjeseca po nekoliko puta zakašnjavao na posao na način što je dolazio nakon početka radnog vremena 7,30-8,30 i odlazio nakon kraja radnog vremena te da je na dnevnom odmoru bio duže od propisanih 30 minuta,

- da se tužitelju stavlja na teret i da nije postupio po danim zadacima sa sastanaka logistike od 19. kolovoza 2010.,

- da iz protokola sastanaka od 26. srpnja 2010., 19. kolovoza 2010., 02. rujna 2010. i 23. rujna 2010. proizlazi kako je tužitelj kao voditelj sektora prehrane (700F) prema protokolu od 18. kolovoza 2010., dobio zadatak za dostavu isplativosti novog dobavljača Jamnica do 02. rujna 2010. te je po protokolu od 2. rujna 2010. produžen rok do 23. rujna 2010. za navedeni zadatak,

- da u odnosu na postupanja tužitelja protivno uputama i čuvanju komercijalnih uvjeta s dobavljačima, konkretno K. d.d. Z., tužitelj je, bez obzira ima li potpisani ugovor s K. na screen saveru ili ne, imao isti protivno uputama na svom laptopu,

- da iz podataka iz sudskog registra trgovačkog društva proizlazi da je tužitelj osnivač društva N. I. d.o.o., a u kojem da obavlja funkciju direktora, a što da je protivno odredbi članka 4. ugovora o radu, jer tužitelj nema suglasnost poslodavca,

- da tužitelj nije imao suglasnost tuženika za obavljanjem poslova direktora u N. I. d.o.o., i

- da je tužitelj imao suglasnost za obavljanje poslova člana Uprave - direktora društva M. koji je posao obavljao od 2008. uz posao koji je obavljao i kod tuženika.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja 9. prosinca 2010. i da ga se vrati na posao, kao i zahtjev za isplatu izgubljene naknade plaće za utuženo razdoblje, navodeći u odnosu na tvrdnje tužitelja da mu je ugovor otkazan zbog upozorenja iz 2009., a koje upozorenje na obveze iz radnog odnosa da nije vezano ni uz kakve rokove, te da je isto bitno za postupak prije otkazivanja ugovora o radu u kojem je tuženik radnika upozorio na obveze i ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede obveza. Pri tome je prvostupanjski sud naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj dva puta upozoren na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, pa da nije od značaja je li upozoren i neposredno pred otkaz ugovora o radu ili puno prije jer zbog prirode i značaja povrede obveze iz radnog odnosa upozorenja iz 2009., da je bespredmetno ponovno upozoravati tužitelja na isto kršenje obveza iz radnog odnosa.

Nadalje, prvostupanjski sud navodi kako tužiteljeve tvrdnje da su svi razlozi otkazivanja ugovora o radu neistiniti i isfabricirani tijekom dva mjeseca prije otkazivanja ugovora o radu, jer je 5. listopada 2010. bio udaljen s rada, smatra neosnovanim, pritom, zaključujući da tužitelj u svom iskazu nije osporio nijedan razlog za otkaz naveden u odluci o otkazu ugovora o radu, niti tvrdi da ne bi počinio navedene povrede, već da nalazi izgovore i opravdanja takvom ponašanju, pozivajući se uglavnom na obavljanje poslova kao člana Uprave - direktora društva M. Prema stavu toga suda, tijekom postupka tužitelj da se poziva na rad u navedenom društvu, ali da tužitelju nije otkazan ugovor o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa kod navedenog društva, već zbog kršenja radnih obveza kod tuženika s kojim je imao sklopljen ugovor o radu za obavljanjem poslova Voditelja nabave food asortimana, jer da se tužitelj kao rukovodeća osoba nije pridržavao niti odredbi ugovora o radu, niti internih akata tuženika, te svoje propuste i nepravilnosti u radu, kao niti ponašanje u odnosu na dolazak i odlazak s posla nije promijenio niti nakon upozorenja.

Isto tako, prvostupanjski sud navodi kako je nesporno utvrđeno da tužitelj nije postupao niti po uputama poslodavca sa sastanaka logistike, iako mu je dana mogućnost odgode dostave zatraženih podataka, pa da takav odnos prema radu i nadređenima, nakon upozorenja radniku na kršenje radnih obveza, ukazuje na nepoštovanje poslodavca, pritom zaključivši da nijedan poslodavac nije dužan trpjeti u radnom odnosu radnika u kojeg opravdano više nema povjerenja i koji mu svojim postupcima, bez obzira na njihove uzroke, nanosi  štetu, odnosno koji bi i ubuduće mogao jednako tako postupati i kršiti svoje obveze iz radnog odnosa, što je razlog za otkaz ugovora o radu, a imajući na umu narav poslova koje je tužitelj obavljao, pa je slijedom toga sud zaključio da iz činjenica utvrđenih tijekom postupka proizlazi kako je tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu uzeo u obzir ponašanje tužitelja tijekom trajanja ugovorenog radnog odnosa, kojom prilikom je i utvrdio niz kršenja obveza iz radnog odnosa, koje su u ukupnosti dovele do nepovjerenja tuženika u tužitelja u obavljanju poslova voditelja sektora i da je tuženik u danim okolnostima imao opravdan razloga za otkazivanje ugovora o radu, zbog čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja, po ocjeni ovoga suda nije pravilan jer je i žalbenim razlozima tužitelja doveden u sumnju.

Naime, prema odredbi članka 107. stavka 1. točki 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09, 61/11 i 82/12 – u daljnjem tekstu: ZR), poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i iz odluke o otkazu ugovora o radu od 9. prosinca 2010., proizlazi da je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, s time što iz obrazloženja te odluke proizlazi da tuženik tužitelju stavlja na teret da je prekršio šest obveza iz radnog odnosa, i to da 24. srpnja 2009. nije došao na posao i da o tome nije izvijestio odgovornu osobu, da je u razdoblju od 1. siječnja do 30. rujna 2010. gotovo svakog mjeseca po nekoliko dana zakašnjavao na posao, da nije dostavljao slipove učinjene putem njegove RBA business Master Card kartice, da je sa zakašnjenjem dostavio listu dobavljača, da se matični list K. d.d. Z. nalazio na tužiteljevom prijenosnom računalu i da nije imao suglasnost tuženika za obavljanjem poslova direktora društva N. I. d.o.o.

 

Prije svega, ističe se kako je pravilno prvostupanjski sud naveo da se kao razlozi za otkaz ugovora o radu tužitelju, a navedeni u predmetnoj odluci o otkazu ne moraju kumulativno ispuniti da bi se utvrdilo je li odluka dopuštena ili ne, već je dovoljno da je jedan od tih razloga opravdan, odnosno da je jednu od tih povreda tužitelj prekršio, pa da se može govoriti o kršenju obveze iz radnog odnosa i da takvo ponašanje može biti razlog za redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem tužitelja.

 

U smislu citirane odredbe članka 107. stavka 1. točke 3. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), a o čemu je riječ u ovom slučaju, i to najčešće zbog nedopuštenog ponašanja radnika ili kršenja radne discipline. Tako poslodavac može otkazati ugovor o radu ako radnik neprimjereno obavlja svoje obveze iz ugovora o radu ili ih zapostavlja, krši radna pravila vezana za sigurnost i zaštitu na radu, ne izvršava naredbe ovlaštene osobe, opetovano kasni na posao bez opravdanog razloga, opetovano remeti red i mir na radnom mjestu, dolazi na posao pijan, krade, vara, odaje tajnu o poslovanju poslodavca i sl.

 

Osnovano tužitelj u žalbi tvrdi, kao što je to tvrdio i tijelom postupka, a to je u odnosu na povredu da 24. srpnja 2009. nije došao na posao i da o tome nije izvijestio odgovoru osobu, a o čemu da mu je izrečeno upozorenje, da je dokazao opravdanost svog nedolaska na posao toga dana. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je zbog bolesti djeteta taj dan izostao s posla, a o čemu je obavijestio člana uprave tuženika H. A. F., koji je to potvrdio i u svom iskazu. Budući da i iz spisu priložene medicinske dokumentacije za kćerku tužitelja izdanu od ovlaštenog liječnika 7. lipnja 2011. (list 163. spisa), proizlazi da kćerka tužitelja unatrag tri godine boluje od nealergijske astme i rinitisa, s time što su opisane i smetnje koje se javljaju kod tih bolesti, a navedeno je, i to da je tijekom 2009. i 2010. dijete imao učestale upale ždrijela, zbog čega su mu operativno odstranjene mandule, to prema mišljenju ovoga suda nedolazak na posao taj dan zbog bolesti djeteta, a o čemu je obavijestio nadređenu osobu H. A. F., koji je to u svom iskazu potvrdio, što se ponovno ističe, nije povreda koja bi bila posljedica tužiteljevog neodgovornog odnosa prema radu, već rezultat objektivnih razloga na koje isti nije mogao utjecati i o čemu je naknadno dostavio djetetovu liječničku dokumentaciju.

 

Isto tako, osnovano tužitelj tvrdi da ni u odnosu na daljnju povredu koja mu se stavljaju na teret, i to da je kasnio na posao u razdoblju od 1. siječnja do 30. rujna 2010., prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio činjenicu da je tužitelj u to isto vrijeme obavljao i poslove direktora društva M. d.o.o., a na koju dužnost je imenovan zajedničkom odlukom tuženika i M. C. & C. d.o.o. Z. Dakle, prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku u odnosu na ovu povredu nije pravilno cijenio da je u to isto vrijeme tužitelj obavljao vrlo odgovorene poslove direktora toga društva radeći kroz određene radne dane u tjednu, kao i određeni broj sati radnog dana i to potpuno neovisno o poslovima koje radio kod tuženika i da je istovremeno kod tuženika obavljao poslove voditelja sektora, s time što nije pravilno ocijenio ni činjenicu da je stalno prekovremeno radio kako kod tuženika tako i u uredu navedenog društva, jer navedeno proizlazi iz stanja spisa. Kako su saslušani svjedoci D. V. i H. A. F. u svojim iskazima potvrdili da su rukovoditelji uvijek upozoreni na kašnjenje, ako ih je bilo, pa kako prema stanju spisa tužitelj nikada nije upozoren na kašnjenje, to je ovaj sud mišljenja da ukoliko bi i kasnio da to nije bilo iz neopravdanog razloga, već vezano za poslove koje je obavljao i za društvo M. d.o.o., kako to tužitelj i tvrdi, s time što tuženik nije dokazao suprotno.

 

U odnosu na povredu koja se također, tužitelju stavlja na teret odlukom o otkazu, a učinjene putem RBA business Master Card kartice, pravilno je prvostupanjski sud zaključio, i to nakon uvida u mail poziv na dostavu slipova da je tuženik 4. listopada 2010. zatražio dostavu do 5. listopada 2010. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je taj razlog za otkaz naveden već u pozivu na davanje obrane od 4. listopada 2010., to je slijedom toga sud pravilno zaključio kako tužitelju nije dana mogućnost da dostavi slipove do 5. listopada 2010., što prema stavu i ovoga suda nije opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, jer iz stanja spisa proizlazi da se navedena povreda ne navodi ni i u pozivu na davanje obrane od 15. studenoga 2010., pa ista ne predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu.

 

Prvostupanjski sud je u odnosu na povredu nepostupanja tužitelja po danim zadacima sa sastanaka logistike od 19. kolovoza 2010., samo naveo da tužitelj kao voditelj sektora prehrane nije postupao po nalozima sa sastanaka logistike, unatoč produžavanju rokova. Međutim, iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj kao voditelj sektora prehrane prema protokolu od 18. kolovoza 2010. dobio zadatak za dostavu isplativosti novog dobavljača J. do 2. rujna 2010., koji je rok produžen do 23. rujna 2010. za navedeni zadatak, s time što se od protokola 19. kolovoza 2010. do protokola 23. rujna 2010. tražio popis liste dobavljača i koji su zadaci po svakom protokolu ponovno opravdano produživani. Slijedom toga nije pravilno prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da tužitelj kao voditelj sektora prehrane nije postupao po nalozima sa sastanaka logistike, unatoč produžavanju rokova, i to iz razloga kako to osnovano tužitelj tvrdi što je po nalogu tuženika bio na službenom putovanju pa nije bio prisutan na sastanku, a koje tvrdnje tuženik tijekom postupka nije otklonio.

 

U odnosnu na povredu radne obveze koja se odnosi na to što je matični list s dobavljačem K. d.d. nađen u mjesecu srpnju kao screen-saver na prijenosnom računalu koji je tužitelju dan na korištenje, ističe se, da iz stanja spisa i pobijane presude proizlazi da tuženik nije dokazao niti je prvostupanjski sud utvrdio da bi to predstavljalo kršenje obveze iz radnog odnosa, kako je to navedeno u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu, jer iz iskaza tužitelja proizlazi da je to aktivni radni materijal s obzirom na to da su u tom periodu bili u tijeku pregovori s K. Budući da tuženik nije dokazao suprotno, kao što nije dokazao da to nije bio uobičajen način poslovanja kod tuženika, to prema mišljenju ovoga suda ni navedeno ne predstavlja kršenje obveze iz radnog odnosa koja bi za posljedicu imala otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika.

 

Nadalje, u odnosu na povredu koja se tužitelju stavlja na teret i to da je osnivač društva N. I. d.o.o., u kojem obavlja funkciju direktora, a što da je protivno odredbi članka 4. ugovora o radu, jer da tužitelj nema suglasnost poslodavca za obavljanjem poslova direktora u tom društvu, kao što je imao suglasnost za obavljanje poslova direktora društva M. d.o.o., osnovao tužitelj ističe da je tuženik trebao dokazati da je tužitelj kao direktor društva N. I. d.o.o. obavljao samostalnu djelatnost za to društvo, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao. Stoga, prema mišljenju ovoga suda sama činjenica što je trgovačko društvo N. I. d.o.o. upisano u sudski registar i što je tužitelj upisan kao direktor tog društva od siječnja 2007., ne znači da je to društvo obavljalo djelatnost samostalnim radom tužitelja, kao ni da je ostvarivalo prihode takvim radom tužitelja, bez da je to utvrđeno tijekom postupka, pa se ponovno ističe da tuženik nije dokazao da je tužitelj obavljalo samostalnu djelatnost kod naznačenog društva i da je to društvo ostvarivalo dohodak njegovim radom (ugovaranjem poslova, potpisivanjem isprava i dr.), a što je jedino bitno da bi to bio razlog za otkaz ugovora o radu. 

 

Također, osnovano tužitelj tvrdi da tuženik tijekom postupka nije nesporno dokazao ni da mu je dao upozorenje u skladu s odredbom članka 111. stavka 1. ZR-a, prije otkazivanja ugovora o radu, a kojom je propisano da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Znači, kod redovitog otkazivanja ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika, poslodavac je u obvezi upozoriti ga na obveze iz radnog odnosa i ukazati na mogućnost otkaza u slučaju nastavka kršenja, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

U konkretnom slučaju tuženik se poziva na pisano upozorenje koje je tužitelju dao 27. srpnja 2009., a koje bi se odnosilo na to što tužitelj 24. srpnja 2009. nije došao na posao, dok se prvostupanjski sud u pobijanoj odluci poziva i na to upozorenje od 1. travnja 2010. (koje ne analizira, niti se isto navodi kao dokaz koji je sud izveo tijekom postupka). Budući da je predmetni otkaz ugovora o radu donesen 9. prosinca 2010. iz svih gore navedenih razloga, to upozorenje od 27. srpnja 2009. koje se odnosi na to što tužitelj nije 24. srpnja 2009. došao na posao (opravdano), prema mišljenju ovoga suda nije upozorenje sukladno odredbi članka 111. ZR-a, jer se navedeno pisano upozorenje ne odnosi na razdoblje koje je bilo promatrano, uz navedenu povredu, i na kojem se također temelji predmetni otkaz, odnosno na kršenje obveza iz radnog odnosa kroz razdoblje od 1. siječnja 2010. do 30. rujna  2010., niti se navedeno upozorenje može smatrati upozorenjem u smislu citirane odredbi u odnosu na kršenje svih drugih obveza koje se tužitelju stavljaju na teret odlukom o otkazu ugovora o radu (uz nedolazak na posao navedenog dana), kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

 

Kako dakle, tuženik tijekom postupka nije dokazao da su prethodno opisane povrede koje su navedene u odluci o otkazu ugovora o radu vezane za rad tužitelja kod tuženika nastale zbog skrivljenog ponašanja tužitelja i da iste predstavljaju kršenje obveza iz radnog odnosa, to je prema stavu ovoga suda pobijanu odluku valjalo preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od 9. prosinca 2010. nije dopuštena, zbog čega je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZR-a, valjalo utvrditi i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije ni prestao i naložiti tuženiku da ga vrati na posao.

 

Na temelju odredbe članka 87. stavka 3. ZR-a, tuženiku je naloženo da tužitelju za utuženo razdoblje od veljače 2011. do svibnja 2014. isplati pripadajuću naknadu bruto plaće, jer za to razdoblje zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu nije radio, a koja visina je utvrđena prema podacima o visini bruto plaće tužitelja za navedeno razdoblje, odnosno na nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije ing. Z. R. iz R. vještačenje d.o.o., koje se u cijelosti prihvaća jer se temelji na egzaktnim podacima tuženika. Na dosuđenu mjesečnu naknadu bruto plaće za utuženo razdoblje tužitelju su dosuđene i pripadajuće zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog mjesečnog iznosa (16-og u mjesecu za prethodni mjesec) pa do 31. srpnja 2015.,po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15). Inače, visina naknade plaće nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem (pismenog i usmeno obrazloženog) nije sporna, dok visinu tužitelj ni posebnim žalbenim navodima ne pobija, a zahtjev tužitelja za više zatraženu visinu kamatne stope za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate, valjalo je preinačiti i odbiti kao neosnovan jer mu ta stopa (za pet postotnih poena) ne pripada, već mu pripada kamatna stopa za tri postotna poena.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka, pa odlučujući o parničnom trošku na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud smatra da tužitelju valja priznati njegov parnični trošak na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok tuženiku prema toj odredbi kao stranci koja nije uspjela u ovom sporu ne pripada parnični trošak.

 

U ovom slučaju tužitelju zastupanom po punomoćniku, odvjetniku na temelju odredbe Tbr. 7. točke 2.  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 149/12 i 103/14 – u daljnjem tekstu: Tarifa), prema stavu ovoga suda pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo, u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je bila zatražena i naknada plaće. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu (kako je to pogrešno smatrao prvostupanjski sud dosuđujući trošak tuženiku), jer se u ovom slučaju radi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanju na rad, što se ponovno ističe, i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku, bez obzira što je u ovom postupku izveden i dokaz financijskim vještačenjem u odnosu na visinu naknade plaće. Imajući na umu navedeno, tužitelju je valjalo dosuditi na ime prvostupanjskog postupka iznos od 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, kojem iznosu valja pribrojiti iznos od 3.125,00 kuna, koji je tužitelj platio na ime predujma troškova vještačenja, a koji su mu priznati u cijelosti, tako da ukupan tužiteljev trošak prvostupanjskog postupka iznosi 5.625,00 kuna.

 

Tužitelj je zatražio i trošak drugostupanjskog postupka i to na ime sastavljana žalbe, zbog čega mu je taj trošak valjalo dosuditi, jer je u cijelosti uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, te kamate i djelomično u odnosu visinu kamatne stope, u visini od 60 bodova na temelju Tbr. 10. točke 2. Tarife, odnosno 600 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 750,00 kuna, pa kada se zbroje troškovi prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknadi na ime troškova ovoga postupka iznos od 6.375,00 kuna, zbog čega je naloženo tuženiku da tužitelju na ime troškova postupka naknadi taj iznos, dok je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi više zatraženi trošak, valjalo odbiti kao neosnovan.

 

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 373.a ZPP-a, preinačiti predmetnu presudu u pobijanom dijelu na način kako je to odlučeno pod točkom 1. izreke, ove presude, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način kako je to odlučeno pod točkom 2. izreke, ove presude.

 

U Splitu 29. lipnja 2017.