Broj: Revr 125/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. H. iz K., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Z. G., odvjetniku u B., protiv tuženika M. t. Z. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici L. D., odvjetnici u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1491/16-2 od 6. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj Pr-11/2015-18 od 6. svibnja 2016., u sjednici održanoj 4. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se prihvaća revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1491/16-2 od 6. rujna 2016. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj Pr-11/2015-18 od 6. svibnja 2016. glede tužbenog zahtjeva tužiteljice i sudi:

 

Prihvaća se žalba tuženika, preinačuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici broj Pr-11/2015-18 od 6. svibnja 2016. te se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici tako da joj radni odnos nije prestao, te na vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika uz prijavu tužiteljice kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, kao i naknadu joj parničnih troškova.

 

Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku na ime parničnih troškova iznos 4.077,00 kn u roku od 8 dana.

 

Revizija tuženika protiv pobijane presude u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1491/16-2 od 6. rujna 2016. potvrđena je presuda Općinskog suda u Koprivnici broj Pr-11/2015-18 od 6. svibnja 2016. kojom je utvrđen nedopuštenim otkaz Ugovora o radu od 7. kolovoza 2009. i njegovog Dodatka od  28. listopada 2009. kojeg je tuženik dao tužiteljici zbog čega da radni odnos tužiteljici nije prestao kod tuženika, te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto trgovca na kojem je radila kod tuženika prije otkazivanja ugovora o radu i prijaviti je kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, te je ujedno tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos 2.500,00 kn na ime parničnih troškova, dok je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu tužiteljici.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da ista ne sadrži razloge o odlučnim žalbenim navodima, a čime i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. ZPP-a, jer suprotno takvim revizijskim navodima pobijana presuda sadrži, premda sumarno navedene, razloge o odlučnim činjenicama, kao i o žalbenim navodima, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, te je kao takva jasna i razumljiva. To što je međutim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a što je pak razlog za preinačenje iste u tom dijelu, a o čemu će u nastavku obrazloženja ove presude biti riječi, ne može se smatrati bitnom povredom odredaba parničnog postupka, na što revizija međutim pogrešno upire.

 

Predmet spora je dopuštenost otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici zbog skrivljenog ponašanja odlukom od 7. rujna 2015. kao i osnovanost zahtjeva tuženika za sudski raskid ugovora o radu tužiteljici sa danom 31. prosinca 2015.

 

Nižestupanjski sudovi su polazeći od rezultata provedenog postupka i u njemu utvrđenih činjenica i baš:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu trgovca na temelju Ugovora o radu od 7. kolovoza 2009. i Dodatka tom ugovoru od 28. listopada 2009.,

 

- da je tijekom njezinog radnog odnosa, a zbog niza počinjenih povreda obveze iz radnog odnosa tuženik šest puta upozoravao tužiteljicu zbog neurednog izvršavanja obveze iz radnog odnosa, a koje povrede su sastojale u ranijem odlasku s posla, pogrešno provedenoj inventuri i pogrešno iskazanom manjku robe, te pogrešno označenim cijenama na artiklima, time

 

- da je tuženik u svim tim slučajevima omogućio tužiteljici iznošenje obrane, a u kojoj se tužiteljica ne poričući njihov nastanak pokušavala opravdati za iste,

 

- da je nakon posljednje povrede obveze iz radnog odnosa počinjene 22. kolovoza 2015., a kada je na artiklu čija cijena je bila 399,90 kn tužiteljica pogrešno naznačila cijenu od 299,90 kn, zbog čega je tuženiku nastala šteta u iznosu 100,00 kn, istoj dao otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja odlukom od 7. rujna 2015., a bez da je prethodno tužiteljicu upozorio na mogućnost otkazivanja,

 

- da je protiv te odluke tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, te potom podnijela tužbu kojom je inicirala ovaj sudski postupak tijekom kojeg

 

- da je tuženik istaknuo zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s tužiteljicom, te

 

              polazeći od odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3., čl. 119. st. 1. i čl. 125. st. 3. Zakona o radu ocijenili zahtjev tužiteljice osnovanim te ga prihvatili, a istovremeno zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu ocijenili neosnovanim te ga odbili izrazivši pravno shvaćanje da unatoč nesporno počinjenoj povredi obveze iz radnog odnosa 22. kolovoza 2015., a zbog kojeg je tuženiku nastala šteta, kod činjenice što je tuženik prethodnim upozorenjima tužiteljice, a zbog počinjenih grešaka u radu propustio upozoriti je na mogućnost otkazivanja u slučaju ponavljanja povreda, je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena. Odnosno da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika bio nemoguć.

 

Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ako zato ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obvezu iz radnog odnosa.

 

Prema odredbi čl. 119. st. 1. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati na mogućnost otkaza u slučaju nastanka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Kod činjenice da je tužiteljica u razdoblju od 17. kolovoza 2010. do 22. kolovoza 2015. šest puta počinila povrede obveza iz radnog odnosa zbog kojih je ona bila ozbiljno upozorena od strane tuženika, a od čega su povrede slične onoj, a zbog koje je tuženik i otkazao ugovor o radu tužiteljice zbog skrivljenog ponašanja počinjene četiri puta tijekom 2014. i 2015., ocijenit je da se u okolnostima konkretnog slučaja upravo i radilo o okolnosti o kojoj govori odredba čl. 119. st. 1. ZR-a, a zbog kojih da nije bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da ukaže na mogućnost otkazivanja u slučaju počinjenja slijedeće povrede. Rezultat postupka upućuje na to da je tuženik kao poslodavac doista pokazao strpljenje i razumijevanje prema tužiteljici i propustima koje je ona imala u radu, niz puta joj samo ukazavši na njih, te apelirajući na njezinu odgovornost i savjesnost u radu. No kada je unatoč tome tužiteljica ponovno počinila povredu obveze iz radnog odnosa, a na koju je bila niz puta prethodno upozoravana, onda je nužno zaključiti kako u takvim okolnostima nije bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da ju upozorava na mogućnost otkaza, već da posegne za istim kao raspoloživim pravnim sredstvom.

 

U takvim okolnostima ne može se dakle prihvatiti da bi odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici bila nezakonita i time nedopuštena, zbog čega je na temelju te odluke tužiteljici i osnovano prestao radni odnos kod tuženika, zbog čega je i prihvaćajući reviziju tuženika pobijanu presudu trebalo preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice. U skladu s tim a kada je otkaz ugovora o radu tužiteljici dopušten zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu i dalje se čini neosnovanim, zbog čega je u tom dijelu reviziju tuženika trebalo odbiti.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. i čl. 368. ZPP-a.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 4. srpnja 2017.