Broj: Revr 1667/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja N. R. iz K. S., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u S., protiv tuženika Ž. S. d.d. u stečaju, C. K. S., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžri - 80/13 od 17. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr - 278/12 od 27. prosinca 2012., u sjednici održanoj 12. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja, u odnosu na dio presude Županijskog suda u Splitu broj Gžri - 80/13 od 17. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr - 278/12 od 27. prosinca 2012. u pogledu glavne stvari, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja, u odnosu na dio odluke Županijskog suda u Splitu broj Gžri - 80/13 od 17. srpnja 2014., kojom je potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu broj Pr - 278/12 od 27. prosinca 2012., odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje potraživanja tražbine tužitelja u iznosu od 250.002,44 kune kao tražbine prvog višeg isplatnog reda, od čega na ime otpremnine iznos od 233.600,00 kuna, a na ime zateznih kamata za razdoblje od 31. kolovoza 2010. do 11. ožujka 2011. iznos od 16.402,44 kune, kao i zahtjev za isplatu ovog iznosa. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku 21.425,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) je izjavio tužitelj uz prijedlog da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, dok u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Obzirom na vrijednost predmeta spora pobijane presude u konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a. Kako se revizija prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a može podnijeti u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, to je pobijana presuda povodom revizije tužitelja ispitana u okviru odredbe čl. 392.a ZPP-a (u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji).

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja, te pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Naime, drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i s njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku (u stečaju) kao poslodavcu na utvrđenje da ne postoji tražbina tužitelja prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 250.002,44 kune, od čega na ime otpremnine iznos od 233.600,00 kuna, a na ime zateznih kamata na taj iznos za razdoblje od 31. kolovoza 2010. do 11. ožujka 2011. iznos od 16.402,44 kune, kao i zahtjev za isplatu ovog iznosa.

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova: - tužitelj je u radnom odnosu kod tuženika, odnosno njegovog prednika, proveo neprekidno u radu 37 godina i 9 mjeseci, dok mu je radni odnos prestao 31. kolovoza 2010., - da je osnova prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika sporazumni raskid radnog odnosa kojeg je inicirao tužitelj pisanim zahtjevom od 31. kolovoza 2010. kada je od tužitelja zatražio sporazumni raskid radnog odnosa zbog odlaska u prijevremenu mirovinu, a kojeg je tuženik pisanim odgovorom i prihvatio, - da je s istim danom izvršena odjava tužitelja, te je s danom 1. rujna 2010. tužitelj umirovljen, - da slijedom navedenog sporazumnog prestanka radnog odnosa, tužitelj nije bio u radnom odnosu kod tuženika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom 11. ožujka 2011., tako da mu radni odnos nije prestao otkazom zbog otvaranja stečajnog postupka, kako to neosnovano tvrdi tužitelj, - da je odredbom čl. 46. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i poslodavaca sklopljenog 12. travnja 2007. (dalje: Kolektivni ugovor) uređeno pravo radnika na otpremninu za slučaj umirovljenja, a po kojem osnovu je tužitelju (u visini na koju ima pravo temeljem navedene odredbe) ta otpremnina i isplaćena, te - da je odredbom čl. 44. Kolektivnog ugovora uređeno pravo radnika na otpremninu u slučaju i uz uvjet određen zakonom, ugovorom o radu ili programom zbrinjavanja viška radnika, a u kojim okolnostima radnik ostvaruje pravo na otpremninu u visini najvišeg neoporezivog iznosa utvrđenog Pravilnikom o porezu na dohodak i njegovim izmjenama za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U naprijed navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 104. t. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 – u daljnjem tekstu: ZR), ugovor o radu prestaje, između ostalog i sporazumom radnika i poslodavca. U smislu odredbe čl. 105. ZR-a sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti zaključen u pisanom obliku. Odredba je kogentne naravi, pa tako usmeni dogovor o sporazumnom prestanku ugovora o radu ne bi obvezivao sudionike. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj je podnio tuženiku pisani zahtjev za prestanak radnog odnosa s prijedlogom sporazumnog prestanka ugovora o radu, koji zahtjev je tuženik svojom pisanom odlukom i prihvatio, čime su, a kako to ispravno cijene nižestupanjski sudovi, ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 104. t. 4. u svezi s odredbom čl. 105. ZR-a u kojima je ugovor o radu prestao sporazumom radnika i poslodavca i to 31. kolovoza 2010. shodno suglasno u pisanom obliku izraženoj volji ugovornih strana. Naime, sam sporazum ne mora biti u obliku jednog dokumenta potpisanog od obje ugovorne strane. U okolnostima kada radnik dostavi pisanu ponudu poslodavcu u kojoj predlaže sporazumni prestanak radnog odnosa, a poslodavac istu svojom izjavom volje u pisanim obliku prihvati i koju odmah dostavi radniku, tada je u smislu odredbe čl. 252. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11) zaključen ugovor o sporazumnom prestanku radnog odnosa.

 

Tužitelj nije bio u radnom odnosu kod tuženika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom 11. ožujka 2011. (radni odnos mu nije prestao otkazom zbog otvaranja stečajnog postupka), pa isti, kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, ne ostvaruje pravo na otpremninu u smislu odredbe čl. 44. Kolektivnog ugovora.

 

Neosnovano se tužitelj poziva i na prava iz odredbe čl. 119. ZR-a kojom se jamče minimalna prava u pogledu otpremnine, ali kod okolnosti (pod pretpostavkom) da je radni odnos prestao otkazom, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Tako u smislu ove odredbe radnik nema pravo na otpremninu ako je ugovor o radu prestao na temelju sporazuma sklopljenog između poslodavca i radnika.

 

Obzirom na daljnje revizijske navode tužitelja koji se odnose na obračun troškova postupka, treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je u pogledu glavne stvari, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci presude.

 

Odlučujući o dopuštenosti dijela revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 12. srpnja 2017.