Broj: Revr 309/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. V. iz Z., (OIB: …), protiv tuženika Sveučilište u Z., Studentski centar u Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici Z. Ž., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1356/14-2 od 18. studenoga 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9256/13-12 od 29. svibnja 2014., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako što je:

 

- u stavku I. izreke, utvrđeno da nije dopuštena Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu broj … od 29. travnja 2013.,

 

- u stavku II. izreke, odbijen zahtjev tuženika na obvezivanje tužitelja naknaditi mu trošak parničnog postupka od 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju „zbog povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. točka 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 385. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku)“. Prijedlog tuženika je da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, pa nije ostvarena bitna povreda (na koju revident ukazuje) iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Navodi kojima tuženik dovodi u pitanje utvrđenje drugostupanjskog suda o stvarnom sadržaju njegovog odnosa s tužiteljem - i tvrdi da je već i iz provedenih dokaza i uz njihovu pravilnu ocjenu (a jer je „dogovor o nastavku rada morao biti izričit i objektiviziran novim ugovorom o radu“) valjalo prihvatiti (utvrditi) da s tužiteljem nije postigao prešutni dogovor na kojeg ovaj upućuje („o nastavku radnog odnosa“) i da je utvrđenje („tvrdnja“) suda „...o postojanju drugačijeg dogovora stranaka“ proturječno navodu tužitelja, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući da prema njegovom shvaćanju drugostupanjski sud nije pravilno ocijenio provedene dokaze), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), revizijski sud ih ne može razmatrati.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog i sadržaja odnosa s tužiteljem (ovdje uz ostalo: činjenice što je tužitelj nastavio obavljati kod njega poslove radnog mjesta iako je navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža i obavljao ih „još gotovo 16 mjeseci“), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu br. … od 29. travnja 2013. kojom je tuženik otkazao s njime sklopljeni ugovor o radu jer da je:

 

- navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža,

 

- Odlukom o sanaciji tuženika imenovan sanacijski upravitelj tuženika koji je preuzeo sva njegova prava i obveze kao ravnatelja, a uslijed čega (da) je prestala svaka daljnja potreba za njegovim radom.

 

Sporno je u revizijskom stupnju postoje li opravdani razlozi za navedeni otkaz ugovora o radu.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu „na određeno vrijeme od 01.05.2011. do 01.05.2014.“, a u kojemu je (u odredbi čl. 1.) konstatirano da je Upravno Vijeće tuženika na III. sjednici „održanoj 24. ožujka 2011., a nakon provedenog postupka za imenovanje Ravnatelja“, izabralo tužitelja za Ravnatelja tuženika „na rok od četiri godine“ - uz utvrđenje (u odredbi čl. 3.) da se kod tuženika „Ravnatelj nalazi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme“ te da je (u odredbi čl. 5. st. 2.) radno mjesto ravnatelja „radno mjesto s posebnim ovlastima i odgovornostima“,

 

- da je odredbom čl. 10. istog Ugovora o radu određeno da „u slučaju opoziva“ zbog kršenja obveza iz Ugovora o radu, kršenja odredaba Statuta i Općih akata poslodavca te zakona, odnosno u slučaju otkaza Ugovora o radu, „ravnatelj ima pravo na ugovor o radu sukladno s njegovom stručnom spremom, radnim iskustvom i potrebama Studentskog centra u Zagrebu“,

 

- da je ... tužitelj navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, ali tuženik „nije izrazio volju“ da tužitelju s tim danom prestane ugovor o radu - već je u sporazumu s tuženikom tužitelj nastavio kod ovoga s radom „bez određivanja vremena nastavljanja radnog odnosa“,

 

- da je 29. travnja 2013. tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem „danom uručenja Odluke“ jer da je (prema obrazloženju Odluke) „Vlada Republike Hrvatske dana 24. siječnja 2013. godine donijela Odluku o sanaciji Studentskog centra Sveučilišta u Z.“ kojom je imenovan „sanacijski upravitelj koji je preuzeo sva prava i obveze Radnika, tako da je prestala potreba za njegovim radom“, a uz to su kod tužitelja „ispunjeni uvjeti za prestanak ugovora o radu“ jer je „radnik navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža“.

 

Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je (preinačenjem prvostupanjske presude) tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i prihvatio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Predmet spora valja raspraviti, kako je to drugostupanjski sud i učinio, u svijetlu Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredbe čl. 2. stavka 3., kojom je propisano: „Fizička osoba koja je kao član uprave, izvršni direktor ili u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca.“, u svezi s odredbom stavka 4. istog članka, prema kojoj: „Na osobu iz stavka 3. ovoga članka ne primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o prestanku ugovora o radu.“,

 

- odredbe čl. 104. toč. 3., kojom je propisano: „Ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore.“,

 

- odredbe čl. 107. st. 1., kojom je propisano: „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), 2) ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), ili 3) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).“,

 

- ali i polazeći od navoda tuženika u reviziji (kojim je navodom ograničio revizijski sud u ovlastima ispitivanja osporene presude: obzirom na navedenu odredbu čl. 392.a st. 1. ZPP-a, prema kojoj ovu može preispitivati „samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji“) da je „do prestanka radnog odnosa tužitelja došlo po sili zakona, a ne zbog njegovog opoziva sa funkcije ravnatelja tuženika“.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža u ..., tako da, kada je samo o tim činjenicama riječ - ispunio je bar dio pretpostavki za prestanak ugovora o radu propisanih navedenom odredbom čl. 104. toč. 3. ZR-a.

 

Međutim, ta odredba vezuje prestanak ugovora o radu nastupom tih činjenica (navršenjem 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža) uz ono daljnje propisano: „osim ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore.“.

 

S prethodno navedenim u svezi, obzirom na činjenično utvrđenje da je tužitelj nastavio s radom kod tuženika na istim poslovima i nakon što je navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža - i te poslove obavljao „još gotovo 16 mjeseci“, sve na temelju postignutog dogovora (sporazuma) s tuženikom da će ih obavljati „bez određivanja vremena nastavljanja radnog odnosa“ (dakle: na neodređeno), jedino je i pravilno (ali i logično) za zaključiti:

 

- da su tužitelj (radnik) i tuženik (poslodavac), koristeći zakonom danu im ovlast (sve u smislu odredbe čl. 104. toč. 3. ZR-a), odustali (sporazumno) od mogućnosti da tužitelju ugovor o radu prestane trenutkom u kojemu je navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža,

 

- da tuženik nakon toga (i pošto je tužitelj sukladno dogovoru nastavio obavljati poslove svoga radnog mjesta) nije imao osnovu s uspjehom pozvati se na tu istu mogućnost (primjenu koje mogućnosti je dogovorno otklonio) te jednostrano raskinuti postignuti dogovor s tužiteljem i otkloniti učinke toga dogovora - otkazom ugovora o radu sklopljenog između njega i tužitelja temeljenim na činjenici da je tužitelj navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža i u smislu odredbe čl. 104. toč. 3. ZR-a: u takvoj situaciji tužitelju je nastavljeni radni odnos mogao prestati - ali na drugi način (na jedan od onih propisanih drugim odredbama čl. 104. ZR-a), a nikako ne i na ovdje prijeporni i prethodno otklonjeni (iz odredbe čl. 104. toč. 3. ZR-a).

 

Konkretno, a s prethodno navedenim u svezi, njemu je radni odnos mogao prestati i otkazom ugovora o radu, pa (uz ostalo, a što se ovdje spominje obzirom na obrazloženje Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem: da je kod tuženika imenovan sanacijski upravitelj koji je preuzeo sva prava i obveze tužitelja i da je prestala potreba za njegovim radom) i pozivom na odredbu čl. 107. st. 1. toč 1. ZR-a, ali tada:

 

- samo uz utvrđenje da postoje sve pretpostavke propisane ZR-om za takav (poslovno uvjetovani) otkaz, dakle u tome slučaju svakako bar uz utvrđenje da je prestala „potreba za obavljanjem određenog posla“ kojeg je tužitelj obavljao „zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga“,

 

- odlukom koja se ima donijeti u postupku te na način i u sadržaju propisanim ZR-om (uz ostalo: u smislu odredaba čl. 107. st. 2., 3. i 4.; uz otkazni rok prema odredbama čl. 113. i čl. 114.; nakon savjetovanja propisanog odredbom čl. 118...).

 

Osporena Odluka tuženika, s već navedenim sadržajem - i temeljena samo na konstataciji da je prestala potreba za radom tužitelja jer je imenovan „sanacijski upravitelj“ koji je preuzeo sva njegova prava i obveze i da su kod tužitelja „ispunjeni uvjeti za prestanak ugovora o radu“ jer je „navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža“, takvu (jedinu pravilnu) odluku ne može nadomjestiti.

 

Pritom valja imati na umu da je tužitelj bio ravnatelj tuženika „na rok od četiri godine“ - ali i (prema odredbi čl. 3. Ugovora o radu) u radnom odnosu s tuženikom „na neodređeno vrijeme“, uz to i s ugovorenim pravom (prema odredbi čl. 10. istog Ugovora o radu) za slučaj „opoziva“ ili „otkaza“ s mjesta ravnatelja na ugovor o radu „sukladno s njegovom stručnom spremom, radnim iskustvom i potrebama Studentskog centra u Z.“, pa samim imenovanjem sanacijskog upravitelja, sve i ako je to imenovanje i provedeno - i imalo značaj razloga za opoziv tužitelja s radnog mjesta ravnatelja, tužitelju nije mogao (a to uostalom tuženik u reviziji i sam navodi: uz ostalo i tvrdnjom da je tužitelju radni odnos prestao samo ispunjenjem uvjeta iz čl. 104. toč. 3. ZR-a, „silom zakona“) prestati ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

Stoga, a jer je Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu broj … od 29. travnja 2013. osporenom presudom pravilno utvrđena nedopuštenom - i nisu ostvareni revizijski razlozi, valjalo je o reviziji tuženika odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 29. kolovoza 2017.