Broj: Revr 1505/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. T. iz B., OIB …, koju zastupa punomoćnica S. V., odvjetnica iz Odvjetničkog društva J. &. V. j.t.d. iz Z., protiv tuženika "H. T." d.d. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik V. B., dipl. pravnik, radi utvrđenja ništetnim procjene učinka, utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1173/14-2 od 15. ožujka 2016. kojom je djelomično preinačena presuda Općinsko radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1610/12-40 od 23. travnja 2014., u sjednici održanoj 12. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-1610/12-40 od 23. travnja 2014. sudio je:

 

„I. Odbija se zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je ništetna procjena učinka tužiteljice B. T. i to "Planiranje i procjena individualnih ciljeva i kompetencija" za 2011. godinu, donesena od tuženika H. T. d.d. po S. Ć. dana 13.4.2012., dostavljena tužiteljici dana 16.4.2012. godine.

 

II. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu, broj: ,…., od 23. ožujka 2012. godine, kojom je tuženik H. T. d.d., Z., otkazao tužiteljici B. T. iz B., Ugovor o radu broj: … od dana 1.1.2010. godine, nije dopuštena te radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

III. Nalaže se tuženiku da vrati tužiteljicu na rad na radno mjesto specijalist za knjigovodstvo, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće stručnoj spremi, iskustvu i sposobnosti tužiteljice, sve u roku 8 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi u smislu čl. 29. st. 2 ZOO-a određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u svezi Odluke o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku na ime parničnog troška iznos od 200,00 kn u roku od 8 dana.“

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž R-1173/14-2 od 15. ožujka 2016. djelomično je odbio i djelomično prihvatio žalbu tužiteljice te je sudio:

 

„I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1610/12-40 od 23. travnja 2014. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetna procjena učinka tužiteljice za 2011. godinu.

 

II. Preinačuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. II., točkom I. III., točkom I. IV. i točkom II. izreke te se sudi:

 

1. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu broj … od 23. ožujka 2012., kojom je tuženik "H. T." d.d. iz Z., otkazao tužiteljici B. T. iz B., Ugovor o radu broj … od dana 1. siječnja 2010., nije dopuštena te da radni odnos tužiteljice nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku da vrati tužiteljicu na rad na radno mjesto specijalist za knjigovodstvo, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće stručnoj spremi, iskustvu i sposobnosti tužiteljice, sve u roku od 8 dana.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 8 dana.

 

4. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbe u iznosu od 750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 8 dana.“

 

Protiv točke II. i III. drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnične troškove.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP) samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11 ZPP, na koji se pozvao tuženik, postoji kada presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi da su nejasni ili proturječni, kao i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nadalje je navedeno da su zaključci drugostupanjskog suda u suprotnosti s rezultatima dokaznog postupka.

 

Ovaj sud je našao da u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena navedena apsolutno bitna povreda odredaba postupka.

 

Suprotno tvrdnji tuženika nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, jer su izreke i obrazloženja presuda su jasne, i imaju zakonom propisani sadržaj koji je u skladu sa stanjem spisa.

 

U obrazloženju prvostupanjske presude su izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, a navedeno je i koje je odredbe materijalnog prava sud primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Ni sam tuženik, koji se pozvao na navedenu bitnu povredu odredaba postupka, nije ukazao na neku konkretnu proturječnost između sadržaja izvedenih dokaza i navoda o odlučnim činjenicama utvrđenim na temelju tih dokaza, niti je takve proturječnost po reviziji utvrdio ovaj sud.

 

Drugostupanjski sud je pak, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

 

Tuženik je u reviziji naveo da reviziju podnosi i zbog počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP, ali u samoj reviziji se pobliže ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala, pa taj revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.

 

Stoga suprotno navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Revizijskim navodima se u obrazloženju revizijskog razloga bitne povrede odredaba postupka zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile otkazu tužiteljevog ugovora o radu, te pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na obvezu tuženika kod poslovno uvjetovanog otkaza, ponuditi tužitelju drugo odgovarajuće radno mjesto. Tuženik je u reviziji iznio svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te je obrazložio svoje stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, jer prema shvaćanju tuženika sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza glede potrebe smanjenja broja zaposlenih i ukidanja radnih mjesta, ocjene radne sposobnosti tužiteljice te glede mogućnosti zapošljavanja tužiteljice na drugom radnom mjestu.

 

Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nadalje valja napomenuti da pogrešan pravni pristup u rješenju spora, kada bi i postojao, ne znači ujedno počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude.

             

Tuženik neutemeljeno ukazuje i na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 107. st. 3. toč. 1. Zakona o radu („Narodne Novine“ broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR) glede obveze i mogućnosti poslodavca (tuženika) kod poslovno uvjetovanog otkaza zaposliti radnika (tužitelja) na nekim drugim poslovima.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je tuženik Odlukom o otkazu Ugovora o radu broj … od 23. ožujka 2012. (dalje: Odluka o otkazu) otkazao zbog poslovno uvjetovanih razloga Ugovor o radu broj … od 1. siječnja 2010. tužiteljici koja je radila na radnom mjestu Specijalist za knjigovodstvo - Radne jedinice za knjigovodstvo - Odjel za računovodstvo - Funkcija podrška i upravljanje za financije, zbog poslovno uvjetovanih razloga;

 

- da je tužiteljica protiv odluke o otkazu pravovremeno podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu u ovom predmetu;

 

- da je u zahtjevu za zaštitu prava protiv odluke o otkazu sadržan i zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o procjeni učinka za 2011. godinu;

 

- da iz obrazloženja Odluke o otkazu proizlazi da je tužiteljica, sukladno Programu zbrinjavanja viša radnika, utvrđena viškom jer su računovodstvene funkcije centralizirane, tako da više nema potrebe za obavljanje poslova na svim lokacijama na kojima se trenutno nalaze radnici odjela za računovodstvo, jer je zbog bitno smanjenog opsega posla u potpunosti prestala potreba za obavljanjem posla na lokacijama Rijeka i Split, a djelomično i na lokaciji u Osijeku koja je bila mjesto rada tužiteljice, jer je uvođenje SAP IS-T 2 u 1 sustava dovelo do smanjenja ručnih knjiženja;

 

- da je tuženik dana 21. veljače 2012. donio Program zbrinjavanja viška radnika (dalje: Program);

 

- da je Hrvatski zavod za zapošljavanje (u očitovanju od 27. veljače 2012.) naveo da je Program sačinjen sukladno odredbama čl. 120. - 122. ZR-a;

 

- da je tužiteljica za 2011. godinu ocijenjena sa 0,8;

 

- da je tuženik prije donošenja Odluke o otkazu tužiteljici proveo postupak savjetovanja sa Radničkim vijećem;

 

- da se Radničko vijeće protivilo namjeravanoj Odluci o otkazu tužiteljici jer je smatrao da je sam Program nezakonit i da tuženik nije točno naveo koje je to poslove tužiteljica prestala obavljati budući da nije objavio opise poslova na način propisan Pravilnikom o radu, pa da se ne može utvrditi koje je poslove pojedini radnik obavljao ni koji su radnici usporedivi u odnosu na tužiteljicu, da tuženik nije dostavio zadane ciljeve radnicima niti obrazložio način na koji se primjenjuju zakonski i dodatni kriteriji, te nije obrazložio zašto se tužiteljicu ne može obrazovati ili osposobiti za druge poslove;

 

- da je tužiteljica pristupila testiranju za obavljanje poslova radnog mjesta na kojima je kod tuženika postojala potreba za popunjavanje (agent) i da nije zadovoljila,

 

-da je Programom utvrđen višak 5 radnika, od ukupno 17, koji su radili na radnom mjestu Specijalist za knjigovodstvo, da je tuženik uveo kao dodatni kriterij za otkazivanje procjenu učinka radnika za 2010. i 2011. godinu u omjeru od 70 %, dok su zakonski kriteriji vrednovani u omjeru od 30 %, te da je tužiteljica na temelju procjene učinka ostvarila ukupno 10,500 bodova te 6 bodova na temelju zakonskih kriterija (odnosno ukupno 16,500 bodova).

 

Pošavši od tih činjenica sud prvog stupnja je ocijenio da je tuženik prije otkazivanja proveo postupak savjetovanja sukladno odredbama čl. 149. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/2009., 61/2011., i 73/2013. - dalje: ZR), kao i da je tuženik imao opravdani razlog za donošenje pobijane odluke o otkazu i da nije povrijedio odredbe čl. 107. st. 2. i 4. ZR-a. U obrazloženju je navedeno kako tužiteljica ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnom Odluke o procjeni učinka kada je, temeljem Pravilnika o upravljanju učinkom radnika, svrha ocjenjivanja nagrađivanje radnika, te kod činjenice da je tužiteljica ranije na osnovu dobivene ocjene primila bonus, a protiv predmetne odluke o procjeni učinka nije podnijela prigovor na način utvrđen internim aktima tuženika.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Presudom suda drugoga stupnja djelomično je (pobijanim dijelom presude) prihvaćena žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda na način da je utvrđeno da je Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju od 23. ožujka 2012. nedopuštena, zatim je utvrđeno da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto specijaliste za knjigovodstvo, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće stručnoj spremi, iskustvu i sposobnosti tužiteljice.

 

Obrazloženje drugostupanjske presude se temelji na zaključku da tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu nije postupio u skladu s odredbom čl. 107. st. 3. i 4. ZR, jer da tijekom postupka nije dokazao, niti je iznosio činjenice u tom smislu, da je pokušao tužiteljicu osposobiti za rad na bilo kojem drugom radnom mjestu, odnosno da je proveo osposobljavanje tužiteljice za rad na nekom drugom radnom mjestu.

 

Osim toga, drugostupanjski sud je utvrdio da je službena ocjena za 2011. tužiteljici dostavljena zajedno s odlukom otkazu ugovora o radu, pa u trenutku kada je tužiteljica uvrštena u program zbrinjavanja viška radnika ocjena nije bila poznata niti tužitelju, a niti Radničkom vijeću. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda tuženik, koji je izabrao da primarni kriterij za utvrđivanje viška radnika koji nosi 70% bodova te bude procjena učinka za 2010. i 2011., je bio dužan Radničkom vijeću dokazati na koji način je izvršio komparaciju svih radnika na istom radnom mjestu, koji su obavljali isti posao, a što nije učinio. Savjetovanje tuženika s radničkim vijećem nije provedeno u skladu s odredbom čl. 149. st. 4. ZR, što također predstavlja razlog za nezakonitost odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbi čl. 107. st. 1. točka 1. ZR te st. 3. istoga članka.

 

Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana drugostupanjska presuda.

 

Dopuštenost Odluke o otkazu ugovora o radu potrebno je ocijeniti kroz primjenu odredbe čl. 107. st. 1. podstavak 1. ZR-a kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu ako za to ima opravdani razlog u slučaju da prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

 

Autonomno je pravo poslodavca da proces rada organizira tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, pa može s obzirom na racionalizaciju poslovanja utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

 

Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima (čl. 107. st. 2. ZR-a), dok odredba čl. 107. st. 3. ZR-a propisuje da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a prema stavku 4. poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

Tuženik je prilikom otkazivanja vodio računa o kriterijima iz čl. 107. st. 2. ZR-a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Međutim, tuženik nije tijekom postupka iznosio konkretne činjenice koje bi ukazivale da je pokušao tužiteljicu osposobiti za rad na kojom drugom radnom mjestu. Testiranje koje je proveo tuženik ne može se smatrati pokušajem zapošljavanja tužiteljice na drugom radnom mjestu u smislu navedene zakonske odredbe, jer je tuženik na temelju rezultata testiranja unaprijed isključio tužiteljicu od mogućnosti zapošljavanja na drugom radnom mjestu, i samim time nije proveo osposobljavanje tužiteljice za radno mjesto agenta ili neko drugo odgovarajuće slobodno radno mjesto.

 

Zbog toga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da tuženik prilikom otkazivanja nije postupio u skladu s odredbom čl. 107. st. 3. i. 4. ZR-a.

 

Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici koja je radila na radnom mjestu specijaliste za knjigovodstvo tuženik je donio na temelju Programa prema kojem je bilo potrebno smanjiti broj radnika tim radnim mjestima zbog recesije i stanja na tržištu a kojega je Hrvatski zavod za zapošljavanje ocijenio pozitivnom ocjenom.

 

Međutim, nesporno je da se navedenom programu radničko vijeće tuženika protivilo. Naime, kriterije za uvrštavanje u program zbrinjavanja viška radnika tuženik je definirao tako da zakonski kriteriji iznose 30% bodova, a dodatni kriteriji koji se određuju prema procjeni učinka radnika za 2010. i 2011. iznose 70% bodova, ovisno o ocjeni prema procjeni učinka za svakog pojedinog radnika.

 

Voditelj grupe, koji je bio ovlašten za ocjenjivanje (svjedok S. Ć.), ocijenio tužiteljicu sa 0,8 bodova za 2011. godinu što je rezultiralo uvrštavanjem tužiteljice u Program, dok je službena ocjena dostavljena tužiteljici zajedno s odlukom o otkazu. Slijedi da u trenutku uvrštavanja tužiteljice u program zbrinjavanja viška radnika ocjena nije bila poznata tužiteljici, ali ni Radničkom vijeću prilikom savjetovanja o otkazu ugovora o radu tužiteljici.

 

Poslodavac, koji je izabrao da dodatni kriteriji budu primarni i nose 70% bodova u ocjeni kojem radniku će otkazati ugovor o radu, bio je dužan i Radničkom vijeću kao i u ovom postupku dokazati na koji način je izvršio komparaciju svih radnika na istom radnom mjestu koji obavljaju iste poslove i svoju ocjenu objasniti kako u odnosu na elemente ocjenjivanja tako i u odnosu na sve radnike kojima je dao prednost.

 

Uz sve navedeno ni radničkom vijeću nisu bili objašnjeni ni dostavljeni kriteriji na temelju kojih je ocijenjen učinak na temelju kojega je tužiteljica uvrštena u Program, sve kako bi se Radničko vijeće moglo očitovati o otkazu ugovora o radu tužiteljici. Stoga savjetovanje tuženika s radničkim vijećem nije provedeno na način kako to propisuje odredba čl. 149. st. 4. ZR-a.

 

Slijedom navedenog prihvaćanjem tužbenog zahtjeva je pravilno primijenjeno materijalno pravo u postupku u kojemu nije počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju se pozvao revident, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 12. rujna 2017.