Broj: Gž R-477/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, Verice Franić kao suca izvjestitelja i Arijane Bolanča, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. G. iz S., OIB: …, zastupane po Odvjetničkom društvu L. i Č., odvjetnicima u S., protiv tuženika Dječji vrtić R. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u S., radi poništenja odluke o otkazu kao nezakonite, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj Pr-48/14 od 16. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-48/14 od 16. veljače 2017., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-48/14 od 16. veljače 2017., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka, i sudi: Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od osam dana, dok se zahtjev tuženika za više zatraženi trošak u iznosu od 38.125,00 kuna odbija kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na poništenje odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 6. prosinca 2013. kao nezakonite i da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika te da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto odgajatelja na kojem radnom mjestu je tužiteljica radila prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, kao i na obvezivanje tuženika da tužiteljici isplati naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 257.236,14 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to specificirano u izreci (točka I. izreke).

 

Odlukom o trošku obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 40.625,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žali se tužiteljica pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se ista preinači, odnosno ukine, potražujući trošak žalbenog postupka.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice usmjeren na poništenje odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 6. prosinca 2013. kao nezakonite i zahtjev za vraćanje tužiteljice na radno mjesto odgajatelja, kao i obvezivanje tuženika da tužiteljici isplati naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 257.236,14 kuna.

 

Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju u okviru ovlaštenja iz odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj žalbeni sud nije našao da je počinjena koja od onih bitnih povreda odredbi parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni one na koje žaliteljica opisno u žalbi ukazuje.

 

Prema odredbi članka 108. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema stavku 2. ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se temelji.

 

Dakle, u smislu citirane odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako stranka koja ga daje ima opravdan razlog za otkaz, a sukladno odredbi članka 131. stavak 3. ZR-a teret dokazivanja je na strani koja daje otkaz, u ovom slučaju tuženiku kao poslodavcu.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije bilo sporno: da je tužiteljica radila kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 17. listopada 2013., na radnom mjestu odgajatelja; da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 6. prosinca 2013. tužiteljici otkazan ugovor o radu; te nije bilo sporno da je tužiteljica u zakonom propisanom roku, sukladno odredbi članka 129. stavak 1. ZR-a, podnijela zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava i da je predmetnu tužbu podnijela u roku predviđenom navedenom odredbom.

 

U ispravno provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće:

 

-da se u obrazloženju prethodno navedene odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 6. prosinca 2013. navodi kako se tužiteljici koja obavlja poslove odgajatelja otkazuje ugovor o radu, jer da je dana 5. prosinca 2013. počinila osobito tešku povredu radne obveze time što je djevojčicu jaslične dobi ostavila bez nadzora u sanitarnom čvoru samu, te napustila radno mjesto,

 

-da se u okolnostima ovog konkretnog slučaja radi o neprimjerenom i neprihvatljivom postupanju tužiteljice, što je imalo za posljedicu emocionalnu traumu djeteta, da je taj događaj implicirao neprofesionalan, nesavjestan i nemaran odnos radnice prema radnom mjestu i zaštiti djece,

 

-da je tužiteljica radeći na radnom mjestu odgajateljice djece jaslične dobi imala dužnost u svakom trenutku brižno skrbiti za svako pojedino dijete, za trajanja desetosatnog programa pa tako i nakon završetka njenog radnog vremena,

 

-da tužiteljica nije dokazala kako bi do spornog događaja došlo zbog loše organizacije rada kod tuženika, već se radilo o propustu same tužiteljice,

 

-da je dana 6. prosinca 2013. tužiteljica dala svoje očitovanje u nazočnosti saslušanih svjedoka u uredu ravnateljice po pozivu iste kojom prigodom je navela da žali zbog tog događaja sagledavajući njegovu ozbiljnost i težinu,

 

-da je tuženik na namjeravanu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zatražio očitovanje sindikalnih povjerenika dvaju Sindikata koji postoje kod tuženika,

 

-da je tuženik sukladno svojim propisima polazeći od specifičnosti te ustanove koja skrbi o malodobnoj djeci, takav propust tužiteljice cijenio kao osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog čega smatra da radni odnos tužiteljice na takvom radnom mjestu više nije moguć.

 

Suprotno žalbenim navodima gornja utvrđenja svoj temelj imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane, jasne i potpune razloge, koje onda kao takve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud iz izvedenih dokaza zaključio da je do opisanog događaja došlo propustom same tužiteljice, te da u navedenim okolnostima prethodno opisani propust tužiteljice doista predstavlja relevantan razlog zbog kojeg se može izvanredno otkazati ugovor o radu, a za koji zaključak je u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud naveo jasne i logične razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužiteljice pa ih stoga prihvaća i ovaj sud.

 

U navedenim okolnostima, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda prethodno opisano postupanje tužiteljice odnosno propust iste, predstavlja relevantan razlog zbog kojeg se može izvanredno otkazati ugovor o radu.

 

Suprotno žalbenim navodima kako je do izvanrednog otkazivanja ugovora o radu došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz (otkaz poslodavca je dopušten), odnosno u pretpostavkama iz članka 108. stavak 1. i 2., a kako je tuženik donoseći pobijanu odluku u svemu poštivao zakonom propisanu proceduru otkazivanja, to je prvostupanjski sud osnovano odbio kako zahtjev tužiteljice glede nezakonitosti izvanrednog otkaz tako i zahtjev koji tužiteljica postavlja prema pravnim posljedicama tog otkaza, pa suprotna izlaganja u žalbi nisu od značaja.

 

Stoga, je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice glede nezakonitosti odluke o otkazu tako i zahtjeve koji su postavljeni prema pravnim posljedicama nezakonitog otkaza a o čemu je u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i određene razloge koje žaliteljica ne dovodi u sumnju svojim žalbenim navodima, pa ih tako prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih se upućuje radi nepotrebnog ponavljanja.

 

Inače, glede preostalih žalbenih navoda kojima žaliteljica daje svoju ocjenu provedenih dokaza, kazati je kako činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao ni primjena materijalnog prava nisu dovedeni u pitanje žalbom tužiteljice koja svoju ocjenu izvedenih dokaza suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog sud. No, pravo na ocjenu dokaza pridržano je za prvostupanjski sud koji je u ovom slučaju proveo savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sve shodno odredbi članka 8. ZPP-a.

 

Međutim, prema mišljenju ovog suda osnovano tužiteljica pobija odluku o troškovima postupka, jer prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku o trošku griješi.

 

Naime, u ovom slučaju tuženiku zastupanom po punomoćniku, odvjetniku pripada shodno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i u vezi s odredbom Tbr.7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 149/12 i 103/14 - dalje: Tarifa) jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak i bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi nezakonitosti otkaza (i u odnosu na koji zahtjev su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku) a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točka 1. Tarife bez obzira što je zatražena i isplata naknade plaće.

 

Utoliko, je tuženiku na ime prvostupanjskog postupka trebalo obistiniti iznos od 2.000,00 kuna, uvećan za pripadajući PDV, dakle ukupno 2.500,00 kuna, a koji iznos je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 38.125,00 kuna zahtjev tuženika za naknadu troškova valjalo odbiti kao neosnovan.

 

U izloženom valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke, a na temelju članka 380. točka 2. i 3. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tužiteljice, te preinačiti prvostupanjsku presudu (odluku o trošku) pod točkom II. izreke.

 

Kako tužiteljica sa svojom žalbom nije uspjela u dijelu kojim pobija odluku o glavnoj stvari to je sukladno odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a i u svezi s odredbom članka 154. stavak 3. ZPP-a, zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan.

 

Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 14. rujna 2017.