Broj: Revr 703/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz Č., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik iz O., protiv tuženika G. d.o.o. O., OIB: ..., koga zastupa Ž. Š., odvjetnik iz O., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1030/2015-2 od 11. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-20/14-45 od 28. siječnja 2015., u sjednici održanoj 27. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja J. M., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-20/14-45 od 28. siječnja 2015., odlučeno je:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja J. M. koji glasi :

 

I/ Utvrđuje se da je odluka o otkazu Ugovora o radu od 13.kolovoza 2010. g kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu nezakonita i nedopuštena pa stoga radni odnos tužitelja nije prestao.

 

II/Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao, te da mu prizna kontinuitet radnog odnosa.

 

II/ Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.5000,00 kn, u roku 8 dana.

 

Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.“

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1030/2015-2 od 11. veljače 2016., odbijene su kao neosnovane žalbe obiju stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv ove drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Tužitelj predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev te naloži tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju.

 

U odgovoru na reviziju tuženik „(…) u cijelosti osporava paušalne navode iz revizije tužitelja, te ističe kako su niži sudovi donijeli valjane i zakonite odluke, kojima su prihvaćeni stavovi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj: Revr-1822/12 od 16. listopada 2013.“ te predlaže da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle u okviru revizijskog razloga bitnih povreda odredaba postupka.

 

Tužitelj postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nalazi u tome što se drugostupanjski sud nije očitovao o navodima žalbe protiv prvostupanjske presude u kojoj je „(…) isticao kako je ostvarena bitna povreda jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i to da sud nije naveo koje je to tužitelj povrede obveza iz radnog odnosa u razdoblju od 10 godina počinio te temeljem kojih dokaza je to utvrđeno“.

 

U odgovoru na istaknuti revizijski razlog bitnih povreda odredaba postupka koje se svode na tužiteljevo nezadovoljstvo načinom na koji je drugostupanjski sud (a prije njega i prvostupanjski) obrazložio svoju odluku o neosnovanosti žalbe (podredno i tužbenog zahtjeva), prethodno ovdje treba navesti slijedeće:

 

Kada je riječ o drugostupanjskim odlukama kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) treba (i mora) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Po ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnjama tužitelja, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe tužitelja protiv prvostupanjske presude.

 

Konkretno, okolnost da sud nije naveo „koje je to tužitelj povrede obveza iz radnog odnosa u razdoblju od 10 godina“ ne predstavlja nedostatak u obrazloženju pobijane odluke pri činjenici da je sud odlučivao o dopustivosti otkaza zbog toga što je skrivio prometnu nezgodu od 17. srpnja 2010., zbog „neprilagođene brzine kretanja svog vozila“, a ne zbog onih povreda zbog kojih mu je poslodavac u razdoblju od 1. rujna 2000. do 21. siječnja 2010. izricao opomene te pri činjenice da se u spisu nalaze sve opomene (čija vjerodostojnost u postupku nije osporavana) koje je tuženik poslodavac upućivao tužitelju kroz sporno razdoblje.

 

U ostalom dijelu revizijski navodi predstavljaju prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koji se svodi na tvrdnju da sud nije pravilno utvrdio postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu jer odgovornost za prometnu nezgodu nije njegova, već poslodavčeva (zbog propusta u organizaciji rada).

 

Osim što (ponovljene) prigovore koji se odnose na pravilnost utvrđenih činjenica (kojima se prigovara načinu na koji je sud ocijenio provedene dokaze i utvrdio odlučne činjenice) nije dopušteno isticati u reviziji i koje u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati (čl. 385. ZPP), ovdje treba naglasiti kako je drugostupanjski sud valjano obrazložio zašto njima nije dovedena u pitanje valjanost prvostupanjske presude.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR), poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, uz ostale razloge i u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je po čl. 111. st. 1. i 2. ZR dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, te omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih presuda još valja potvrditi kako je tuženik (poslodavac) u ovom slučaju redovito otkazao tužiteljev ugovor o radu poštujući propisanu proceduru otkazivanja (uključujući i postupak savjetovanja s Radničkim vijećem koje je zaključkom od 28. srpnja 2010. dalo suglasnost na namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju) a tijekom postupka dokazao je da je postojao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, pa valja zaključiti da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjena odredba čl. 107. ZR.

 

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ukazao tužitelj u predmetnoj reviziji valjalo je njegovu reviziju odbiti kao neosnovanu primjenjujući odredbu čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 27. rujna 2017.