Broj: Revr 1166/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja S. Z. iz R., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. i partneri sa sjedištem u Z., protiv tuženika H. I. pl. Z. iz R., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva S. i partneri sa sjedištem u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž - 4859/2013-2 od 10. ožujka 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P - 1307/12 od 30. rujna 2013., u sjednici održanoj 11. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 20. travnja 2012., te tako i zahtjev tužitelja za povratak na radno mjesto na kojem je radio. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 2.700,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

U skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze sud prosuđuje prema svom uvjerenju, dok pobijana presuda sadrži uvjerljive i logične razloge kojima se može provjeriti ima li takvo uvjerenje osnovu u provedenim dokazima u postupku. Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revident.

 

Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. Naime, drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 20. travnja 2012., te tim osnovom i zahtjev tužitelja za povratak na rad.

 

Pobijanom odlukom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenom činjeničnom osnovu:

 

-              da je tužitelj osnovom ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog 1. travnja 2011. bio zaposlen kod tuženika na poslovima ravnatelja B. do 31. ožujka 2015.,

 

-              da je odlukom tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. travnja 2012. tužitelju otkazan ugovor o radu bez prava na otkazni rok i s prestankom radnog odnosa danom dostave te odluke uz obrazloženje: - da je tužitelj dana 30. ožujka 2012. podnio zahtjev kojim moli K. v. odobrenje radi umjetničkog djelovanja izvan matičnog kazališta u razdoblju od 1. travnja do 29. travnja 2012., - da je odlukom K. v. tuženika od 4. travnja 2012. odbijena molba tužitelja i uskraćena suglasnost tužitelju za umjetničko djelovanje izvan kazališta u navedenom razdoblju i da tužitelj od 2. travnja 2012. do donošenja osporavane odluke nije dolazio na posao, izuzev boravka u službenim prostorijama B. 13. i 14. travnja 2012.,

 

-              da je intendantica tuženika 16. ožujka 2012. uputila tužitelju upozorenje zbog prethodnog neopravdanog izostajanja s posla i prihvaćanja rada izvan matičnog kazališta bez prethodne suglasnosti K. v.,

 

-              da ja K. v. 4. travnja 2012. odbilo molbu tužitelja za odobrenje radi umjetničkog djelovanja izvan matičnog kazališta u razdoblju od 1. travnja do 29. travnja 2012., ali da je tužitelj bez odobrenja tuženika neopravdano prestao dolaziti na posao od 2. travnja 2012. do 19. travnja 2012., izvan činjenice da je tužitelj boravio u službenim prostorijama B. 13. i 14. travnja 2012.,

 

-              da navedeno postupanje tužitelja u opisanim okolnostima predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, što predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu,

 

-              da je tuženik prije izvanrednog otkazivanja omogući tužitelju da iznese svoju obranu na način da je 13. travnja 2012. tužitelj primio dopis tuženika da u roku od tri dana iznese svoju obranu,

 

-              da je tuženik prethodno donošenju odluke o otkazu ugovora o radu ispunio svoju obvezu koja se odnosi na savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom na način da su sindikalni povjerenici (B. B. i A. P. koji su u ovom postupku saslušani i čije su iskaze nižestupanjski sudovi prihvatili) sudjelovali na sjednici K. v. 10. travnja 2012. kada su dobili sve relevantne informacije prema zatraženom mišljenju o otkazu, da se nisu očitovali o namjeravanoj odluci jer su iz svih relevantnih činjenica zaključili da se otkazu ne mogu (više) protiviti, jer su se prethodno usprotivili namjeravanoj odluci o otkazu kada tužitelj neopravdano nije dolazio na posao u razdoblju od 24. veljače do 20. ožujka 2012. i kada mu je upućeno upozorenje, te

 

-              da je tužitelj povodom odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu postupio u skladu s odredbom čl. 129. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 – u daljnjem tekstu: ZR), obzirom da je imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

U navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 108. st. 1. i 2. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova (uz pravilnu primjenu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a), tužitelj je više dana uzastopno neopravdano izostao s posla, što predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, a time kako to ispravno cijene nižestupanjski sudovi i opravdan razlog za izvanredni otkaz u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a.

 

Naime, zakonom nisu taksativno navedeni razlozi zbog kojih se može izvanredno otkazati ugovor o radu. Međutim, neopravdan izostanak više dana s posla, predstavlja osobito tešku povredu radne obveze zbog koje se može izvanredno otkazati ugovor o radu.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tuženik je prije izvanrednog otkazivanja omogućio tužitelju da iznese svoju obranu. S druge strane, pravilno je i shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem činjenica da je tužitelj već upozoravan zbog prethodnog neopravdanog izostajanja s posla i prihvaćanja rada izvan matičnog kazališta bez prethodne suglasnosti K. v., a ponovio je ponašanje zbog kojeg je već upozoravan, predstavlja okolnost zbog koje nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da prije izvanrednog otkazivanja omogući tužitelju da iznese svoju obranu u smislu odredbe čl. 111. st. 2. ZR-a.

 

Isto tako, suprotno revizijskim navodima tužitelja, tuženik je prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu postupio u skladu s odredbom čl. 149. ZR-a. Naime, u skladu s ovom odredbom, prije donošenja odluke važne za položaj radnika pa tako i prije donošenja odluke o otkazu (čl. 149. st. 1. i 3. t. 2. ZR-a) poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci, te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika. Prema odredbi čl. 149. st. 4. ZR-a, podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. Riječ je o kogentnoj normi koja ima zaštitni karakter i koja obvezuje poslodavca da barem ocijeni rezultate rasprave o namjeravanoj odluci, tj. da ocijeni mišljenje radničkog vijeća. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, savjetovanje je provedeno na način da su sindikalni povjerenici (kada kod tuženika kao poslodavca radničko vijeće nije bilo utemeljeno) sudjelovali na sjednici K. v. 10. travnja 2012. kada su dobili sve relevantne informacije i kada su svojim primjedbama i stajalištem (posebno obzirom na činjenicu da su se sindikalni povjerenici prethodno usprotivili namjeravanoj odluci o otkazu kada tužitelj neopravdano nije dolazio na posao u razdoblju od 24. veljače do 20. ožujka 2012. i kada mu je shodno njihovom mišljenju umjesto otkaza upućeno upozorenje) mogli utjecati na odluku poslodavca.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 11. listopada 2017.