Broj: Revr 1257/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz R., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica iz S., protiv tuženika C.-Z.-R. C. z. r. d.o.o. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupaju punomoćnici M. M., D. B. i A. P. Lj., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1457/15-3 od 27. listopada 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-9029/14-12 od 29. travnja 2015., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.  Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 12. kolovoza 2014. te da ("prema tome") radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao,

 

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na posao, na radno mjesto na kojem je tužitelj radio prije donošenja Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu,

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama,

 

dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 2.700,00 kn.

 

Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom ili drugostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke od 12. kolovoza 2014. kojom je tuženik otkazao s njime sklopljen ugovor o radu - pa da se slijedom toga utvrdi da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti ga na poslove radnog mjesta prema otkazanom ugovoru.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je tužitelj radio kod tuženika od 3. siječnja 2011. do 12. kolovoza 2014., i to na temelju s njime sklopljenog Ugovora o međusobnim pravima, obvezama i odgovornostima - na radnom mjestu Direktora regije 6,

 

- da taj ugovor (sklopljen 3. siječnja 2011.) ima značaj i sadržaj Ugovora o radu i sklopljen je na vrijeme od pet godina,

 

- da je tužitelj bio jedini zaposlenik tuženika na radnom mjestu Direktora regije 6,

 

- da je tijekom 2014. tuženik odlučio racionalizirati poslovanje i radi postizanja boljih poslovnih rezultata ukinuti organizacijske jedinice Regija 6 i Regija 7 te ustrojiti jedinstvenu organizacijsku jedinicu Regija D. koja bi obuhvaćala čitavo područje koje su ranije obuhvaćale Regija 6 i 7, a time i ukinuti radna mjesta direktora Regija 6 i Regija 7,

 

- da je Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 12. kolovoza 2014. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - poslovno uvjetovanim otkazom ugovora jer (da) "je zbog racionalizacije poslovanja došlo do ukidanja organizacijskih jedinica Regija 6 i Regija 7, odlukom Uprave tuženika od 8. kolovoza 2014., te je ustrojena jedinstvena organizacijska jedinica Regija D. koja obuhvaća čitavo područje koje su ranije obuhvaćale Regija 6 i 7, pa je slijedom toga došlo i do ukidanja radnih mjesta Direktora regije 7, Direktora Regije 6, kao i pomoćnika Direktora regije 6, a poslovi ukinutih radnih mjesta kao i odgovornost za cjelokupno vođenje poslova novoustrojene Regije D., raspoređeni su i preneseni na člana Uprave tuženika A. P.",

 

- da prije otkazivanja s tužiteljem sklopljenog ugovora tuženik nije proveo savjetovanje s Radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom u funkciji Radničkog vijeća, a sve obzirom da kod njega nije bilo utemeljeno Radničko vijeće niti je izabran sindikalni povjerenik,

 

- da tuženik nije imao mogućnosti tužitelja rasporediti na neko drugo radno mjesto "jer je u isto vrijeme otkaz dobilo još 18 osoba, od kojih troje ili četvero u Regiji 6",

 

- da je tužitelj pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o otkazu, a nakon toga i tužbu u ovoj pravnoj stvari.

 

Sporno je (prema jedinim određenim revizijskim razlozima, a kojima je revizijski sud vezan u odlučivanju: sud osporenu presudu može preispitivati samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji) je li tuženik zaista imao razloga otkazati ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - a sve obzirom da i dalje obavlja poslove koje je ranije obavljao tužitelj.

 

Naime, tužitelj zahtjeve temelji na odredbi čl. 115. st. 1. podstavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR-a) prema kojoj: "Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)". Drži (prema revizijskim navodima) da osnovu njegovim zahtjevima daje to što "...zapravo radno mjesto tužitelja nije prestalo, niti je ono ukinuto, već ga je preuzeo osobno A. P., zz tuženika, objedinivši poslove Direktora regije 6 i 7 u poslove Direktora Uprave tuženika", a sve polazeći od shvaćanja da "Organizacijska promjena sama po sebi nije opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Ona je od značaja samo ako je dovela do toga da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla. Prema tome, ako se i dalje obavljaju poslovi koje je obavljao tužitelj, potreba za njegovim radom nije prestala."

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a teret dokazivanja da postoje opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi su tužbene zahtjeve ocijenili neosnovanim i odbili - i time su pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Prema shvaćanju ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 115. st. 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da (kao u ovome slučaju) smanji broj radnika ili ukine određena radna mjesta - i da poslove tih (ukinutih) radnih mjesta objedini i njihovo obavljanje preuzme drugi već zaposleni radnik poslodavca (ili, kao ovdje, član uprave tuženika), a sve budući da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

 

U ovome predmetu, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje tuženika (na koje se pozvao i u osporenoj odluci o otkazu, a ispravnost kojeg shvaćanja ničime određenim tužitelj nije doveo u sumnju) da je samo korištenjem navedenog autonomnog prava otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - i to upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, te da je u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a dokazao da je u postojećim (pa i općepoznato) složenim uvjetima u gospodarstvu imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 115. st. 1. podstavak prvi ZR-a.

 

To što tuženik i dalje obavlja poslove koje su ranije obavljali zaposlenici na radnim mjestima Direktor regije 6 i Direktor regije 7., u situaciji kada je poslove oba navedena radna mjesta preuzeo član Uprave tuženika A. P. (uz prihvaćeni zaključak da poslove svih tih radnih mjesta može obavljati i samo jedna osoba, zakonski zastupnik tuženika: taj član Uprave) - sve i da pritom za njihovo obavljanje "nije zaposlena niti jedna nova osoba", ne dokazuje, kako revident u reviziji sugerira prihvatiti, da nije prestala potreba za radnim mjestom na kojemu je tužitelj prije otkazivanja ugovora radio i da ukidanje radnog mjesta tužitelja uz prijeporno objedinjavanje poslova više radnih mjesta nije poduzeto samo u cilju racionalizacije poslovanja i planirane uštede te postizanja boljih poslovnih rezultata tuženika: dakle razloga koji opravdavaju prijeporni otkaz.

 

Stoga, a budući da su nižestupanjske presude donesene u skladu s takvim pravnim shvaćanjem i (time) uz pravilnu primjenu materijalnog prava - pa nije utvrđena osnovanost revizijskih razloga, o reviziji tužitelja valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

 

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 31. listopada 2017.