Broj: Gž R-85/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sucu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz R., OIB: …, zastupane po punomoćniku K. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. d.o.o. za privremeno zapošljavanje iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Š. Š., odvjetniku iz Z. i umješača na strani tuženika A. R. - Z. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. Š., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika i umješača na strani tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1855/14-35 od 30. studenoga 2015., 12. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovane i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1855/14-35 od 30. studenoga 2015. potvrđuje u točki I. izreke osim u odnosu na dosuđene zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto razlici plaće, te točkama II. i III. izreke.

 

Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika i umješača na strani tuženika preinačuje se citirana presuda u točki I. izreke u odnosu na dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim novčanim iznosima bruto razlike plaće i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim novčanim iznosima bruto razlike plaće.

 

Odbijaju se zahtjevi tuženika i umješača na strani tuženika za naknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici novčani iznos od 12.900,95 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose po stopi i tijeku pobliže navedeno točkom I. izreke; tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici novčani iznos od 5.040,00 kn neto sa zakonskim zateznim kamatama po stopi i tijeku na pojedine iznose pobliže navedeno točkom II. izreke, te je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.375,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. studenoga 2015. do isplate (točka III. izreke).

 

              Protiv te presude žali se tuženik i umješač na strani tuženika iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači, podredno ukine uz obvezu tužiteljice na naknadu parničnog troška.

 

              Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi da u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja nije izložio kako je utvrdio činjenice, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, zašto i kako ih je ocijenio, što bi upućivalo da sud nije postupio u primjeni odredbe čl. 8. ZPP-a, budući da je suprotno opisanim žalbenim navodima sud prvog stupnja odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane postupio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

             

              Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 186. b. st. 3. ZPP-a, budući da tužiteljica u nedostatku podataka o plaći komparanta nije mogla već u tužbi istaknuti određeni tužbeni zahtjev.

 

              Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi da presuda ne bi imala razloga, odnosno da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni da su nejasni ili proturječni, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa da bi time sud počinio apsolutno bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Naprotiv pobijana presuda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

              Isto tako, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev, odnosno da bi počinio apsolutno bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, već je suđeno u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće i pripadajućih dodataka na plaću u novčanom iznosu od 12.900,95 kn bruto s kamatama i naknade za troškove prijevoza u novčanom iznosu od 5.040,00 kn neto, za vremensko razdoblje od 1. travnja do zaključno 30. rujna 2013.

 

U ovoj fazi postupka nije sporno da je tuženik agencija za privremeno zapošljavanje na koju se primjenjuju odredbe čl. 24. do 32. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR), da je njegova djelatnost ustupanje radnika za obavljanje privremenih poslova i da je tuženik u razdoblju od 1. travnja do 30. rujna 2013. ustupio tužiteljicu korisniku A. R.-Z. d.d. (ovdje umješaču) za obavljanje poslova radnog mjesta „blagajnik naplate cestarine.“

 

Sporno je ima li tužiteljica pravo na plaću koju prima radnik umješača na istim poslovima, te ima li pravo na troškove prijevoza prema Kolektivnom ugovoru društva A. R. – Z. d.d. od 7. studenoga 2011. („Narodne novine“ broj  148/11  – dalje:  KU), u odnosu na koji tuženik ističe da nije potpisnik tog KU, niti je primjena istog proširena na tuženika.

 

              Odredbom čl. 24. st. 1. ZR-a propisano je da je agencija za privremeno zapošljavanje (u daljnjem tekstu: agencija) poslodavac koji na temelju sporazuma o ustupanju radnika (u daljnjem tekstu: ustupljeni radnik) ustupa radnika drugom poslodavcu za obavljanje privremenih poslova.

 

              Nadalje, odredbom čl. 26. ZR-a propisano je da ugovor za privremeno obavljanje poslova agencija može sklopiti s radnikom na određeno ili neodređeno vrijeme (st. 1.), da ugovor iz stavka 1. ovoga članka koji se sklapa na određeno vrijeme koje je jednako vremenskom razdoblju na koje se radnik ustupa korisniku, mora sadržavati uglavke o: 1) strankama te njihovim prebivalištu, odnosno sjedištu, 2) očekivanom trajanju ugovora, 3) sjedištu korisnika, 4) mjestu rada, 5) poslovima koje će ustupljeni radnik obavljati, 6) datumu početka i završetka rada, 7) plaći, dodacima na plaću i razdobljima isplate plaće, 8) trajanju redovitog radnog dana ili tjedna (st. 4.); da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom (st. 5), te ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi sukladno stavku 5. ovog članka, isti se utvrđuju sporazumom o ustupanju radnika (st. 6.).

 

Sud prvog stupnja je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, u bitnom, uz obrazloženje da su se u konkretnom slučaju ostvarile sve zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR-a, koja odredba propisuje da ugovorena plaća ustupljenog radnika ne smije biti utvrđena u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće radnika zaposlenih kod korisnika na istim poslovima, koju bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

Nadalje, glede razlike naknade za troškove prijevoza koja naknada za radnike umješača proizlazi iz KU, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da tužiteljica ima pravo na isplatu razlike naknade prijevoza, sukladno odredbi čl. 64. KU, upravo pozivom na odredbu čl. 26. st. 5. ZR-a.

 

              Ovaj sud u svemu prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja prema kojem radnik ima pravo na plaću kao i radnik na istom radnom mjestu kod korisnika – umješača, a to znači da su mjerodavne i odredbe KU umješača, na osnovi kojih odredbi ista prava ostvaruje umješačev, tj. korisnikov radnik.

 

              Polazeći od navedenog, kao i odredbi Direktive 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje (OJ. L 327, 5. 12. 2008.) i to prije svega načela zabrane diskriminacije između prava radnika koji su privremeno ustupljeni radnici kod korisnika u odnosu na one koji rade na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu kod korisnika, to znači da radnik koji je privremeno ustupljen korisniku ne može imati manji opseg prava od onih koja ima radnik koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme s krajnjim korisnikom.

 

              Prema čl. 3. t. f. navedene Direktive uređeno je da su osnovni uvjeti rada i zapošljavanja uvjeti utvrđeni zakonodoavstvnom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisnika, a koje se odnose na trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stranke, noćni rad, dopuste i državne praznike, te na plaću.

 

              Navedenom Direktivnom jasno je napravljena razlika između toga što su osnovni uvjeti rada i oni su kao takvi sadržani u odredbi čl. 26. st. 5. ZR-a u odnosu na izjednačavanje pripadajućih novčanih primanja ustupljenih radnika i radnika zaposlenih kod korisnika.

 

Stoga se žalbenim navodima neosnovano ističe da tužiteljici ne bi pripadala razlika plaće, te upućuje na drugačija pravna shvaćanja pojma osnovne plaće.

 

              Tužiteljica, slijedom navedenog, ima pravo ostvarivati sva potraživanja koja su priznata radnicima umješača, u visini plaće na temelju KU umješača, kao i na naknadu troškova prijevoza, jer je odredbom čl. 26. st. 5. ZR-a određeno izjednačavanje ugovorene plaće i drugih uvjeta rada, pri čemu se uvjeti rada temelje na načelu jednakog postupanja.

 

              Nadalje, za istaknuti je da je odredba čl. 26. st. 5. ZR-a uskladila hrvatsko zakonodavstvo s europskom pravnom stečevinom  i prije stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije,  jer je Direktivu 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje uvrstila u ZR prije 1. srpnja 2013.,  donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 73/13), koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013., na način da je ZR na povoljniji način normirao navedeno zapošljavanje za radnike koji su zaposleni putem agencija za privremeno zapošljavanje te ih izjednačio s radnicima zaposlenim kod korisnika koji rade na istim poslovima po pitanju svih uvjeta rada tako da ustupljeni radnik ostvaruje pravo i na ostale naknade, a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje i radnik zaposlen kod korisnika kao svog poslodavca. I prije implementacije navedene Direktive, ZR je sadržavao odredbe o agencijama za zapošljavanje i zabrani nejednakog postupanja, a direktive, pa tako i navedena Direktiva 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje, imaju interpretativni učinak i prije nego što su prenesene u nacionalno zakonodavstvo, te su sudovi dužni u svojim odlukama primijeniti taj interpretativni učinak.  

 

Iz toga proizlazi da u konkretnom slučaju tužiteljici pripada pravo na utuženu razliku plaće i troškova prijevoza u spornom periodu, u istom iznosu kao i u odnosu na radnika koji radi kod korisnika na istim ili sličnim poslovima.

 

              U provedenom je postupku, na osnovi nalaza i mišljenja provedenog knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno da je izračun razlike plaće sačinjen na osnovi razlike izračunate bruto plaće i isplaćene plaće, a koja je obračunata kao zbroj osnovnog i dodatnog koeficijenta za radno mjesto blagajnika, te pomnožena sa pripadajućim koeficijentima, a u odnosu na broj sati za koje se obračunava dohodak i postotak povećanja za navedeni rad, sve sukladno odredbama čl. 44., čl. 46. i čl. 55. KU.

 

              Na taj način izračun plaće tužiteljice izrađen je prema osnovici utvrđenoj za mjesečni fond od četrdestsatnog radnog tjedna, koja je u utuženom razdoblju iznosila 2.970,65 kn i uvećana je za sate za koje se obračunavaju dodaci i koeficijentima za koje se plaća uvećanje. Pri tome su dodaci na plaću uređeni čl. 51. i 52. KU, tako da se osnovna plaća uvećava za prekovremeni rad  50 %, za rad noću 50 %, za rad nedjeljom 35 %, za rad u drugoj smjeni 50% i za rad na blagdane i neradne dane 50%.

 

              Na taj način obračunata plaća uvećana je i za minuli rad, te neisplaćenu bruto plaću tužiteljice čini razlika od 12.900,95 kn bruto, između obračunate pretpostavljene plaće i isplaćene plaće.

 

              Visina troškova prijevoza pravilno je utvrđena primjenom odredbe čl. 64 KU kojom je određeno da radnik koji nema mogućnosti dolaska na posao javnim gradskim i prigradskim prijevozom naknada za prijevoz računa se temeljem 0,85 kn po prijeđenom kilometru udaljenosti, pri čemu maksimalni mjesečni iznos naknade za prijevoz ne može prijeći 1.200,00 kn po radniku (st. 3.). Utvrđeno je da je tužiteljičino mjesto prebivališta R. udaljeno 62 km od Z., odnosno najmanje 70 km, da naknada za prijevoz za 22 radna dana u mjesecu iznosi 2.618,00 kn, pa da sukladno čl. 64. KU naknada za prijevoz iznosi 1.200,00 kn, te kako je tuženik u spornom razdoblju od travnja do rujna 2013. tužiteljici za svaki pojedini mjesec isplaćivao naknadu za prijevoz od po 360,00 kn, proizlazi razlika od 840,00 kn mjesečno, odnosno ukupno 5.040,00 kn.

             

Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, koji je dan jasno, stručno i razumljivo i to prema usporednom kriteriju obračuna visine sporne razlike. Vještak je otklonio sve primjedbe koje su isticali tuženik i umješač na strani tuženika, te isti nisu predlagali provođenje novog (drugog) vještačenja. Žalbeni navodi tuženika i umješača na strani tuženika u vezi sa provedenim vještačenjem i danim nalazom i mišljenjem, kao i dopunom nalaza, predstavljaju ponavljanje onog što je rečeno u postupku pred sudom prvog stupnja i na što je sud prvog stupnja odgovorio, iz kojih razloga se, a radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja upućuje na obrazloženje pobijane presude,te se opisani žalbeni navodi ukazuju pravno neodlučni.

 

              Pri tome je za navesti da tuženik prvi puta u žalbi ističe da vještak prilikom obračuna iznosa neto plaće koju je tuženik isplatio tužiteljici nije uzeo u obzir iznose neto plaće koje je tuženik bio dužan na temelju posebnih pravnih osnova te posebnih propisa ustegnuti od obračunate neto plaće tužiteljice u pojedinim mjesecima, pa tako za mjesece svibanj, lipanj, kolovoz i rujan 2013. manjak u blagajni u određenim iznosima. Kako se sukladno odredbi čl. 352. st. 1.ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što nije konkretan slučaj, to ovaj žalbeni sud navedene žalbene razloge nije ovlašten ocjenjivati. Sve da tome nije tako, za navesti je i da odredba čl. 88. ZR-a zabranjuje prijeboj, odnosno da poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezinog dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće (st. 1.). Isto tako, radnik ne može suglasnost iz st. 1. ovoga čl. dati prije nastanka potraživanja (st.2.).

 

              Međutim, pazeći u okviru žalbenih razloga, a i po službenoj dužnosti, na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom dosude zateznih kamata na cjelokupni iznos bruto razlike plaće.

 

              Naime, prema odredbi čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 177/04 – dalje: ZPND) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

 

              Nadalje, odredbom čl. 45. st. 4. i 5. ZPND-a i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 95/05, 96/06, 68/07 – dalje: Pravilnik), propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. tog Pravilnika, umanjeno za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. toga Zakona, te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. istog Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

 

              Prema tome, a s obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, te je u tom dijelu zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata neosnovan, zbog čega je preinačena odluka suda prvog stupnja tako da je u tom dijelu (toč. I. izreke) tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

            Glede traženja tuženika da se žalbeni sud očituje na njegova pitanja u vezi s obvezom suda prvog stupnja da odgovori na sve navode stranaka, za odgovoriti je da odluka suda prvog stupnja sadrži sve što prema odredbi čl. 338. ZPP-a treba sadržavati.

 

              Odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. izreke pravilna je i zakonita, s time da na zakonitost iste nije od utjecaja što se sud poziva na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a umjesto odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a.

 

Naime, u odnosu na žalbene navode da je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev, a što da je relevantno za donošenje odluke o troškovima postupka za odgovoriti je da je tužiteljica podneskom predanim na ročištu 13. lipnja 2014. zatražila isplatu ukupnog novčanog iznosa od 18.000,00 kn, da bi nakon provedenog vještačenja podneskom od 27. svibnja 2015. zatražila isplatu ukupnog novčanog iznosa od 17.940,95 kn, što nije uzrokovalo posebne troškove.

 

Visina parničnog troška pravilno je utvrđena primjenom odredbi čl. 155. ZPP-a i odredbi Tarife  o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa). Nisu pri tome osnovani žalbeni navodi da nije bilo osnove priznati tužiteljici trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podneska od 10. lipnja 2014., budući da se navedenim podneskom tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu tuženika, a podneskom od 28. listopada 2014. specificirala tužbeni zahtjev. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi ročište od 13. lipnja 2014. bilo odgođeno isključivo krivnjom tužiteljice, jer navedeno ne proizlazi iz raspravnog zapisnika sa tog ročišta. Nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi da nije bilo osnove pozivati knjigovodstvenog vještaka na ročište 2. studenoga 2015., budući da su tuženik i umješač iznijeli primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, pa je radi razjašnjenja istih sud postupio u primjeni odredbe čl. 260. ZPP-a.

 

Budući da su tuženik i umješač na strani tuženika sa žalbama uspjeli u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedno traženje zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, na temelju odredbi čl.166. st.  2. ZPP-a, u vezi s odredbom čl. 154. st. 3. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika i umješača na strani tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

             

              Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 12. veljače 2018.