Broj: Gž R-287/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz I. G., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnicima iz O. društva M. & B. u Z., protiv I-tuženika C. p. d.o.o. Z., (OIB: ...) i II-tuženika E. D. d.o.o. Z., (OIB: ...), oboje zastupani po punomoćnici K. C. B., odvjetnici u Z. , radi isplate, odlučujući o  žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 Pr-3642/11-51 od 4. svibnja 2016., 12. veljače 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana a žalbe tuženih djelomično se uvažavaju kao osnovane a djelomično se odbijaju kao neosnovane pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 Pr-3642/11-51 od 4. svibnja 2016. godine:

 

-potvrđuje u točki I izreke za iznos od 3.900,00 kuna sa dosuđenom zateznom kamatom tekućom na iznos od 400,00 kuna od 22. travnja 2010. godine pa do isplate, i na iznos od 3.500,00 kuna od 16. lipnja 2010. godine pa do isplate,

 

-preinačuje u preostalom dijelu točke I izreke (za iznos od 3.500,00 kuna sa dosuđenom zateznom kamatom) i u točkama II i III izreke pa se sudi:

 

1.Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se I-tuženiku C. p. d.o.o., Z., da tužitelju V. B. iz I. G., isplati iznos od 3.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2010. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.“

 

2.Nalaže se I-tuženiku C. p. d.o.o. Z., da tužitelju V. B. iz I. G., isplati na ime naknade parničnog troška iznos od 1.425,81 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. svibnja 2016. godine pa do naplate, po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno  razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 8 dana. 

 

3.Nalaže se tužitelju V. B. iz I. G., da II-tuženiku E. D. d.o.o., Z., isplati na ime naknade parničnog troška iznos od 4.296,87 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. svibnja 2016. godine pa do naplate, po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno  razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tužitelju V. B. iz I. G., da I-tuženiku C. p. d.o.o., Z., isplati na ima naknade troška podnošenja žalbe iznos od 428,62 kuna, a II-tuženiku E. D. d.o.o., Z., trošak podnošenja žalbe u iznosu od 281,25 kuna, u roku od 8 dana.  

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 18 Pr-3642/11-51 od 04. svibnja 2016. godine naloženo je I-tuženiku C. p. d.o.o., Z., da tužitelju V. B. iz I. G., isplati iznos od 7.400,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata teče na iznos od 400,00 kuna počevši od 22.04.2010. godine do isplate i na iznos od 7.000,00 kuna počevši od 16.06.2010. godine do isplate (točka I izreke).

 

O troškovima postupka je odlučeno tako da je naloženo I-tuženiku C. p. d.o.o., Z., da tužitelju V. B. iz I. G., isplati iznos od 9.331,25 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. svibnja 2016. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena (točka II izreke), a tužitelju V. B. iz I. G., naloženo je da I-tuženiku C. p. d.o.o., Z., i II-tuženiku E. D. d.o.o. Z.,  isplati iznos od 5.512,50 kuna (točka III izreke).

 

Rješenjem istog broja i datuma utvrđeno je da se smatra da je povučena tužba u odnosu na II-tuženika E. D. d.o.o. ., Z., . (točka I izreke) i da se smatra povučenom tužba u odnosu na I-tuženika za iznos od 2.500,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 01. siječnja 2010. godine pa do isplate (točka II izreke).

 

Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj, i to samo protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točkama II i III izreke, zbog bitne povrede postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu odluku preinači u skladu sa žalbenim navodima uz dosudu mu troška podnošenja žalbe.

 

Žalbu protiv prvostupanjske presude podnose i tuženik, i to I-tuženik protiv dosuđenog dijela i odluke o troškovima postupka a II-tuženik samo protiv odluke o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88, 57/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu:ZPP), i predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu prvostupanjsku presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva i dosudom im čitavog parničnog troška.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve žalbene navode tuženih i predlaže da njihovu žalbu nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

Tuženi nisu podnijeli odgovor na žalbu tužitelja. 

 

Žalba tužitelja nije osnovana a žalba tuženih je djelomično osnovana.

 

S obzirom da je tužitelj tijekom postupka u cijelosti povukao tužbu prema II-tuženiku a djelomično i prema I-tuženiku za iznos od 2.500,00 kuna, uvodno valja reći da predmetna parnica predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl.458.st.1. i čl.464.st.2. ZPP-a, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu (7.500,00 kuna) koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, a u skladu sa odredbom čl.467.st.1. ZPP-a presudu kojom završavaju takvi sporovi dopušteno je pobijati samo zbog bitnih povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2. t.1., t.2., t.4, t.5., t.6., t.8., t.9., t.10. i t.11. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dakle, u smislu navedene odredbe predmetnu presudu nije dopušteno žalbom pobijati zbog bitnih povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2. ZPP-a koje nisu navedene u odredbi čl.467.st.1. ZPP-a, a ni zbog bitnih povreda postupka iz odredbe čl.354.st.1. ZPP-a (relativno bitnih povreda postupka). Isto tako, predmetnu presudu nije dopušteno žalbom pobijati ni zbog žalbenog razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U podnesenoj žalbi tuženi izričito navode da ju izjavljuju i zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no s obzirom na izričitu naprijed citiranu odredbu čl.467.st.1. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja žalbene navode kojima se ukazuje na postojanje ovog žalbenog razloga nije ocjenjivao.

 

Predmet spora u ovoj parnici je tražbina tužitelja kao radnika I-tuženika s osnova prigodne nagrade za Uskrs 2010. godine u iznosu od 400,00 kuna, i naknada regresa za godišnji odmor u 2010. godini u iznosu od 7.000,00 kuna.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

 

-da je tužitelj bio zaposlenik I-tuženika u vremenskom razdoblju od 01.07.2009. godine pa do 30. lipnja 2010. godine temeljem ugovora o radu za privremeno obavljanje poslova na određeno vrijeme od 01.07.2009. i aneksa tom ugovoru od 30.09.2009., 31.12.2009. i 31.03.2010. godine,

-da je tužitelj kao zaposlenik agencije za zapošljavanje (I-tuženik) u cijelom tom vremenskom razdoblju rad obavljao kod korisnika H.-H. d.d.,

-da je u 2010. godini korisnik H. – H. t. d.d. svim svojim radnicima isplatio prigodnu nagradu za Uskrs u iznosu od 400,00 kuna i da im je isplatio regres za godišnji odmor u iznosu od 7.000,00 kuna bruto,

-da su isplate navedenih materijalnih prava radnicima H. – H. t. d.d. izvršene temeljem odredbi čl.61.st.1. i čl.47, Kolektivnog ugovora korisnika H. – H. t. d.d. iz 2008. godine,

-da tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu navedenih materijalnih prava i tijek zatezne kamate.

 

Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja – jer zauzima stav da tužitelju kao zaposleniku I-tuženika, kao agencije za privremeno zapošljavanje, pripada pravo na isplatu prigodne nagrade za uskrs i pravo na isplatu regresa za godišnji odmor i to u onoj visini u kojoj su ta prava bila priznata kolektivnim ugovorom korisnika (H. – H. t.e d.d.) tužiteljeva rada tijekom 2010. godine te u visini u kojoj su izvršene isplate navedenih prava radnicima korisnika, a sve to temeljem odredbe čl.26.st.5. Zakona o radu (NN broj 149/09 – dalje: ZOR), koji zakon se primjenjuje u utuženom razdoblju na koje se utuženi iznosi odnose, a kojom odredbom je izričito propisano da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom, s tim da sud izražava i stav da pojam „drugi uvjeti rada“ obuhvaća i isplate materijalnih prava (uskrsnica, božićnica, regres) propisanih odredbama kolektivnog ugovora.

 

Neosnovane su žalbene tvrdnje u kojima I-tuženik ukazuje na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer  protivno navedenim žalbenim tvrdnjama, i izreka i obrazloženje presude su u svemu potpuno jasni bez ikakvih proturječnosti, a u obrazloženju su za sve važne činjenice navedeni jasni i međusobno neproturječni razlozi, na temelju kojih je bilo moguće na valjan način ispitati pravilnost izraženih pravnih stavova suda prvog stupnja i pravilnost u primjeni odredbe čl.26.st.5. ZOR/09. Isto tako, ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da pri donošenju pobijane presude, a i u postupku koji joj je prethodio, nije učinjena ni bilo koja druga bitna povreda postupka na koje se temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti a zbog kojih je dopušteno pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti.

 

Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava od strane suda prvog stupnja I-tuženik je našao u pogrešnoj primjeni odredbe čl.26.st.5. ZOR/09 – jer je sud prvog stupnja, prema mišljenju žalitelja, pogrešno protumačio dio navedene odredbe koja govori o „drugim uvjetima rada“, pod što nikako ne mogu ulaziti isplate materijalnih prava (prigodne nagrade za Uskrs i Božić, regres) utvrđene kolektivnim ugovorom korisnika, i da je primjena navedene odredbe od strane prvostupanjskog suda u protivnosti sa odredbama ZOR/09 kojim je propisano koga obvezuju kolektivni ugovori i na koga se primjenjuju, a tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i zbog toga što je Kolektivni ugovor korisnika H.-H. d.d. iz 2008. godine istekao 30.04.2010. godine, a i zbog toga što je navedenim kolektivnim ugovorom ugovoreno pravo za Uskrs u vidu poklon bona u vrijednosti od 400,00 kuna a ne pravo na isplatu iznosa od 400,00 kuna.

 

Naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, odnosno iste nemaju utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava i na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Iz naprijed navedenih žalbenih navoda proizlazi, prije svega, da je u ovom žalbenom stadiju postupak sporno da li je odredba čl.26.st.5. ZOR/09 pravilno primijenjena, odnosno sporno je i dalje da li materijalna prava radnika (regres, uskrsnica,)  propisana KU korisnika rada radnika agencije za privremeno zapošljavanje predstavljaju uvjete rada u smislu navedene odredbe čl. 26. st. 5. ZOR/09-a – pa zavisno od toga da li je I-tuženik dužan tužitelju isplatiti navedena materijalna prava propisana odredbama KU H. – H. d.d. a sve to s obzirom na činjenicu da navedeni tuženik nije potpisnik toga kolektivnog ugovora.

 

              Prema odredbi čl. 26. st. 5. ZOR/09, ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem odnosno nepovoljnijem od plaće odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

              Direktivom Europske unije 2008/104/EK o agencijama za privremeno zapošljavanje od 19. studenog 2008. (dalje: Direktiva) - člankom 5. stavak 1. određeno je da će osnovni uvjeti rada i zapošljavanja radnika Agencija za privremeno zapošljavanje biti za vrijeme koje su ustupljeni kod korisnika najmanje oni koji bi se primijenili kad bi radnici bili zaposleni neposredno kod korisnika na tom istom radnom mjestu. Nadalje, člankom 3. stavak 1. točka F Direktive je utvrđeno da osnovni uvjeti rada i zapošljavanja znače uvjete rada i zapošljavanja koji su određeni putem zakona, regulativa, administrativnih procedura, kolektivnih ugovora i/ili drugih obvezujućih općih odredbi koje su na snazi kod korisnika, a koji se odnose na trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stanku, razdoblje odmora, noćni rad, godišnji odmor i državne blagdane te plaću. Konačno, člankom 9. stavak 1. Direktive određeno je da ista nema utjecaja na pravo država članica na primjenu ili uvođenje zakonodavstva koje je povoljnije za radnike.

 

U skladu sa iznesenim proizlazi da je naš zakonodavac, prilikom usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s europskom pravnom stečevinom prije stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije (čl. 69. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europske zajednice i njihovih država članica-Luxemburg 29. listopada 2001.), a na temelju članka 9. stavak 1. Direktive u vezi sa člankom 11. Direktive, prilikom donošenja Zakona o radu iz 2009. implementirao Direktivu na način da je predmetnu materiju normirao povoljnije za radnike koji su zaposleni putem agencija za privremeno zapošljavanje. Time je zakonodavac izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika koji radi na istim poslovima, ne samo po pitanju osnovnih uvjeta rada, o kojima govori Direktiva, već svih uvjeta rada – jer se u čl.26.st.5. ZR ne govori o osnovnim uvjetima rada već od drugim uvjetima rada ne isključujući pri tome bilo koji, pa će ustupljeni radnik ostvariti pravo i na prigodne nagrade (božićnica, naknada za godišnji odmor, uskrsnica i slično), a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje radnik zaposlen kod korisnika. Prema svemu navedenom, stav je i ovog drugostupanjskog suda da je prema odredbi čl. 26. st. 5. ZOR/09 ustanovljeno pravo za dodatke na plaću odnosno ostale primitke i za radnike zaposlene kod korisnika putem agencija za privremeno zapošljavanje. Smisao je navedene odredbe izjednačavanje novčanih primanja ustupljenog radnika i radnika koji je u radnom odnosu kod korisnika, odnosno navedena odredba propisuje jednakost ugovorene plaće i drugih uvjeta rada, odnosno uvjeti rada i zapošljavanja radnika temelje se na načelu jednakog postupanja.

 

              Stoga u konkretnom slučaju sukladno odredbi čl. 26. st. 5. ZR tužitelj ima pravo na isplatu prigodne nagrade za uskrs u 2009. godini ali i regresa za korištenje godišnjeg odmora u toj godini u skladu s KU korisnika, pa se protivne žalbene tvrdnje I-tuženika ne mogu prihvatiti kao osnovane. Upravo zbog toga što se tražbina tužitelja temelji na odredbi čl.26.st.5. ZOR/09 neosnovane su i žalbene tvrdnje I-tuženika u kojima se ukazuje na odredbe ZOR/09 kojom je propisano područje primjene kolektivnih ugovora. S obzirom na u postupku utvrđenu činjenicu da je korisnik H. – H. d.d. svojim radnicima i u 2010. godini vršio isplate navedenih materijalnih prava (prigodne nagrade za Uskrs, regresa za korištenje godišnjeg odmora), i to upravo u visini u kojoj su ta prava utvrđena njegovim kolektivnim ugovorom iz 2008. godine, za pravilnost materijalnog prava iz odredbe čl.26.st.5. ZOR/09 nema utjecaja žalbeno ukazivanje I-tuženika na to da je navedeni ugovor istekao 30. travnja 2010. godine, to tim više što je tim istim ugovorom predviđena mogućnost da stranke istog ugovore njegovu nastavnu primjenu, do čega je očigledno i došlo s obzirom da je korisnik kao poslodavac vršio isplatu njime ugovorenih prava.

 

              Isto tako, s obzirom na utvrđenu činjenicu da je korisnik H. – H. t. d.d. svojim radnicima u 2010. godini vršio isplatu prigodne nagrade za Uskrs u iznosu od 400,00 kuna, na pravo tužitelja na isplatu tog iznosa po navedenom osnovu nemaju nikakvog relevantnog utjecaja ni žalbene tvrdnje u kojima se ističe da je KU H. – H. t. d.d. ugovoreno pravo na poklon bon, a ne na isplatu navedenog iznosa.

 

              Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da tužitelju ne pripada pravo na isplatu regresa za godišnji odmor u punom iznosu od 7.000,00 kuna, koliko mu je dosudio tužitelj, već samo na isplatu iznosa od 3.500,00 kuna. To stoga jer je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj imao sa I-tuženikom sklopljen ugovor o radu za privremeno obavljanje poslova i anekse istih od 1. srpnja 2009. godine pa do 30. lipnja 2010. godine. S obzirom na to – tj. da je radni odnos tužitelju kod I-tuženika C. p. d.o.o. prestao 30. lipnja 2010. godine, na temelju odredbe čl. 59.st.1.t.3. ZOR/09, tužitelj je za 2010. godinu ostvario pravo na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora za svakih navršenih mjesec dana rada u toj godini, što znači na jednu polovinu godišnjeg odmora, pa je isti sukladno navedenoj odredbi čl. 47.st.5. KU korisnika imao pravo na regres za 2010. godinu u ½ ugovorenog iznosa – tj. u iznosu 3.500,00 kuna.

 

              Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i čl.373.t.3. ZPP-a, djelomično odbiti i djelomično uvažiti žalbu I-tuženika i prvostupanjsku presudu djelomično potvrditi u točki I izreke za iznos od 3.900,00 kuna zajedno sa dosuđenom zateznom kamatom, a djelomičnu ju preinačiti za iznos od 3.500,00 kune sa zateznom kamatom te odbiti taj dio zahtjeva tužitelja kao neosnovan.

 

              Sud drugog stupnja je pri odlučivanju o žalbi I-tuženika razmatrao njegov prijedlog stavljen u skladu sa odredbom čl.467.a ZPP-a, no zaključak je ovog suda da navedeni prijedlog nije pravno utemeljen s obzirom da u postupanju specijaliziranih sudova (Županijski sud u Zagrebu, Županijski sud u Splitu, Županijski sud u Rijeci, Županijski sud u Osijeku, Županijski sud u Bjelovaru) u sporovima iz radnih odnosa postoji jedinstven stav u primjeni odredbe čl.26.st.5. ZOR/09 vezano za koju odredbu je I-tuženik predlagao da mu se dozvoli izjavljivanje izvanredne revizije.

 

              S obzirom da je povodom žalbe I-tuženika djelomično preinačena odluka o predmetu spora valjalo je, temeljem odredbe čl.165.st.2. ZPP-a donijeti novu odluku i o troškovima postupka, pri čemu su djelomično uvaženi i žalbeni navodi i tužitelja i tuženih vezano za pravilnost odluke suda prvog stupnja o troškovima postupka.

 

              Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je u predmetnoj parnici do 09.04.2014. godine – tj. do momenta povlačenja tužbe u odnosu na II-tuženika i djelomičnog povlačenja tužbe prema I-tuženiku za iznos od 2.500,00 kuna – vrijednost predmeta spora iznosila 19.800,00 kuna (zahtjev tužitelja prema svakom od dva tuženika u iznosu od po 9.900,00 kuna), a od 09.04.2014. godine pa nadalje da je vrijednost predmeta spora iznosila 7.400,00 kuna (zahtjev prema I-tuženiku u iznosu od 7.400,00 kuna).

 

              S obzirom da su oba tuženika u predmetnoj parnici bila zastupana po punomoćniku u osobi istog odvjetnika, osnovano tuženi u svojoj žalbi ističu da im je sud prvog stupnja trošak, koji je utvrdio kao potreban za vođenje parnice i koji se odnosi na njihovo zastupanje po punomoćniku, neosnovano propustio uvećati za 10 % u skladu sa odredbom Tbr.36. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12 – dalje: Odvjetnička tarifa).

 

              Kada je riječ o troškovima tužitelja potrebnim za vođenje parnice u smislu odredbe čl.155. ZPP-a, sud prvog stupnja je taj trošak, koji je nastao do djelomičnog povlačenja tužbe, za poduzete radnje u zastupanju tužitelja po punomoćniku utvrdio u iznosu od 7.000,00 kuna. Visini toga trošak ne prigovara tuženik ali mu prigovara tužitelj, i to osnovano, zbog toga što mu sud nije kao potreban trošak priznao trošak podneska od 29.11.2012. godine. Naime, iako je taj podnesak predan na raspravi, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a s obzirom na opširnost i složenost tužiteljeva očitovanja na navode tuženikova podneska, tužitelju je valjalo priznati trošak njegova sastava, ali ne u iznosu od 1.000,00 kuna kako to pogrešno smatra tužitelj, već u iznosu od 250,00 kuna jer se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr.8.t.1. već o običnom obrazloženom podnesku iz Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife. Dakle, ukupan navedeni trošak tužitelja iznosi 7.250,00 kuna, a kada se na taj iznos obračuna pripadajući PDV (1.812,50 kuna) tada proizlazi da ukupan trošak zastupanja tužitelja do smanjenja vrijednosti predmeta spora iznosi 9.062,50 kuna.

 

              S obzirom da je tužitelj parnicu vodio protiv dva tuženika prema kojima je postavio zahtjeve iste visine, navedeni ukupni trošak tužitelja od 9.062,50 kuna treba podijeliti u odnosu na svakog od tuženika  na jednake dijelove – što znači da na svakog od njih se odnosi trošak u iznosu od 4.531,25 kuna.

 

Na dio troška u iznosu od 4.531,25 kuna, a koji se odnosi na II-tuženika, tužitelj nema pravo jer je u odnosu na njega u cijelosti povukao tužbu, pa kako to povlačenje nije bilo posljedica udovoljenja tužbenom zahtjevu, u skladu sa odredbom čl.158. ZPP-a, navedeno povlačenje ima se smatrati neuspjehom u postupku pa je stoga tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak a ne tuženik tužitelju.

 

Trošak tužitelja potreban za vođenje parnice, za poduzete radnje u zastupanju nakon smanjenja tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja je utvrdi u iznosu od 4.875,00 kuna. Visini toga troška ne prigovara tuženika ali mu prigovara tužitelj, no neosnovano jer se podnesci od 14.04.2014. godine i od 22.04.2015. godine nikako ne mogu podvesti pod podneske iz Tbr.8.t.1. Odvjetničke tarife, pa za sastav istih tužitelju ne pripada pravo na troška u iznosu od po 750,00 kuna već u iznosu od 187,50 kuna u skladu sa odredbom Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife. Kada se na navedeni utvrđeni trošak obračuna pripadajući PDV (1.218,75 kuna) tada proizlazi da ukupan navedeni trošak, iz faze kada je postupak vođen samo u odnosu na I-tuženika, iznosi 6.093,75 kuna, pa se taj dio troška u cijelosti odnosi na I-tuženika.

 

Dakle, ukupan trošak tužitelja, potreban za vođenje predmetne parnice, koji se odnosi samo na I-tuženika iznosi 10.624,90 kuna (4.531,25 kuna + 6,093,75 kuna), no kada se stavi u razmjer iznos (3.900,00 kuna) koji je tužitelju dosuđen a plaćanje naloženo I-tuženiku, te konačno utuženi iznos (7.400,00 kuna) od ovog tuženika, tada proizlazi da je tužitelj prema ovom tuženiku uspio u sporu sa 52,7 % a da je I-tuženik uspio sa 47,3 %. Stoga, razmjerno uspjehu u ovom sporu tužitelju od navedenog troška na teret I-tuženika pripada pravo na 5.599,32 kune.

 

              Kada je riječ o troškovima tuženih potrebnim za vođenje parnice u smislu odredbe čl.155. ZPP-a, sud prvog stupnja je taj trošak, koji je nastao do djelomičnog povlačenja tužbe, za poduzete radnje u zastupanju tuženih utvrdio u iznosu od 7.000,00 kuna. Visini toga troška osnovano u žalbi prigovara tužitelj, zbog toga što tuženima ne pripada pravo na trošak sastava podneska od 01.10.2012. godine u odmjerenom iznosu od 1.000,00 kuna, već u iznosu od 250,00 kuna jer se radi o obrazloženom podnesku iz odredbe Tbr.8.t.3. a ne iz odredbe Tbr.8.t.1. Odvjetničke tarife. Dakle, opravdano je bilo tuženima priznati trošak u iznosu od 6.250,00 kuna, no kako je tuženike zastupao isti punomoćnik, taj trošak valja u skladu sa odredbom Tbr.36. Odvjetničke tarife uvećati za 10 % - ili za iznos od 625,00 kuna, što daje iznos troška od 6.875,00 kuna, i tome iznosu dodati trošak PDV-a od 1.718,75 kuna, pa ukupan trošak tuženih u tom dijelu postupka iznosi 8.593,75 kuna.

 

              Navedeni ukupni trošak tuženih treba raspodijeliti na svakog tuženika u jednakim dijelovima – što znači da se na svakoga od njih odnosi trošak u iznosu od po 4.296,87 kuna. Kako je tužitelj tužbu povukao prema II-tuženiku, do čega u smislu već naprijed navedenom nije došlo zbog udovoljenja tužbenom zahtjevu, to je onda tužitelj dužan II-tuženiku, temeljem odredbe čl.158. ZPP-a, naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.296,87 kuna koliko mu je ovom presudom i dosuđeno.

 

              Trošak I-tuženika, koji se odnosi na njegovo zastupanja po punomoćniku nakon djelomičnog povlačenja tužbe iznosi 3.046,87 kuna, i isti se sastoji od troška pristupa na dva ročišta (09.04.2014., 21.03.2016.) u iznosu od po 750,00 kuna u skladu sa Tbr.9.t.1. Odvjetničke tarife, od troška pristupa na jedno ročište (15.09.2014.) u iznosu od 375,00 kuna u skladu sa Tbr.9.t.2. Odvjetničke tarife, od troška pristupa na dva ročišta (04.12.2014. i 11.03.2015.) u iznosu od po 187,50 kuna u skladu sa odredbom Tbr.9.t.5. Odvjetničke tarife, od troška sastava jednog podneska (od 15.09.2014.) u iznosu od 187,50 kuna u skladu sa Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife i od troška PDV-a u iznosu od 609,37 kuna.

 

              Kada se navedenom trošku u iznosu od 3.046,87 kuna pridoda trošak iz prve faze postupka koji se odnosi na I-tuženika u iznosu od 4.296,87 kuna, tada proizlazi da ukupan trošak I-tuženika potreban za vođenje parnice iznosi 7.343,74 kuna.

 

              S obzirom da je tužitelj i prema I-tuženiku djelomično povukao tužbu za iznos od 2.500,00 kuna, koje povlačenje nije posljedica udovoljenja tužbenom zahtjevu, to onda i ovaj tuženik, u skladu sa odredbom čl.158. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška za sve one radnje u zastupanju koje su poduzete do momenta djelomičnog povlačenja, i to prema vrijednosti (2.500,00 kuna) povučenog dijela zahtjeva, a to znači u iznosu od 1.328,12 kuna. Taj se trošak sastoji od troška odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 kuna u skladu sa odredbom Tbr.8.t.1. Odvjetničke tarife, od troška pristupa na dva ročišta (01.10.2012., 03.12.2012.) u iznosu od po 250,00 kuna za svako u skladu sa Tbr.9.t.1. Odvjetničke tarife, od troška pristupa na jedno ročište (16.04.2012.) u iznosu od 125,00 kuna u skladu sa Tbr.9.t.2. Odvjetničke tarife, od troška sastava tri podneska (06.04.2012., 01.10.2012., 30.04.2013.) u iznosu od po 62,50 kuna za svaku u skladu sa odredbom Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife i od troška PDV-a u iznosu od 265,62 kune.

 

              Osim prava na trošak u iznosu od 1.328,12 kuna temeljem odredbe čl.158. ZPP-a, I-tuženik ima pravo i na dio troška razmjerno uspjehu u sporu temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a. Naime, od ukupnog troška I-tuženika u iznosu od 7.343,74 kuna valja odbiti dio troška (1.328,12 kuna) koji je I-tuženiku dosuđen primjenom odredbe čl.158. ZPP-a, pa se na taj način dolazi do iznosa troška od 6.015,62 kuna, i od toga iznosa I-tuženiku pripada pravo na 47,30 % - ili iznos od 2.845,39 kuna.

 

              Dakle ukupan trošak na koji I-tuženik ima pravo iznosi 4.173,51 kuna (1.328,12 kuna + 2.845,39 kuna).

 

              Kada se izvrši prebijanje troška tužitelja (5.599,32 kune), na koji on ima pravo temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a,  i troška I-tuženika (4173,51 kuna) na koji on ima pravo temeljem odredbi čl.158. i čl.154.st.2. ZPP-a, tada proizlazi da bi I-tuženik bio u obvezi podmiriti trošak tužitelja u iznosu od 1.425,81 kune.

 

              U skladu sa naprijed navedenim, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, preinačena je odluka o troškovima sadržana u točki II i III izreke, pa je I-tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.425,81 kune, a tužitelju je naloženo da II-tuženiku naknadi parnični troška u iznosu od 4.296,87 kuna.

 

              Tužitelj je žalbom pobijao samo odluku o troškovima postupka i sa njome, kada se ima u vidu razliku (3.818,75 kuna) između onog troška dosuđenog tužitelju i onog dosuđenog tuženima u  točkama II i III izreke prvostupanjske presude te  odluka ovog suda o troškovima, tužitelj nije uspio, pa mu stoga ne pripada ni pravo na trošak njenog podnošenja. Isto tako, ovaj drugostupanjski sud tužitelju nije dosudio ni trošak podnošenja odgovora na žalbu jer isti nije imao utjecaja na način rješavanja žalbe tuženih pa se navedeni trošak ne može smatrati potrebnim za vođenje predmetne parnice.

 

              Tuženi su žalbom pobijali prvostupanjsku presudu u cijelosti – s tim da je II-tuženik žalbom pobijao samo odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III izreke, a I-tuženik je žalbom pobijao i odluku o glavnoj stvari i odluku o troškovima postupka.

 

              Kako je I-tuženik žalbom pobijao prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari za iznos od 7.400,00 kuna i u odluci o trošku za iznos od 6.575,00 kuna /9.331,25 – 2.756,25 (5.212,50 : 2)/, ili ukupno za iznos od 13.975,00 kuna. Nakon uvažavanja njegove žalbe navedenom tuženiku je naloženo plaćanje tužitelju iznosa od 3.900,00 kuna i troška u iznosu od 1.425,81 kune, ili ukupno 5.325,81 kune, iz čega proizlazi da je navedeni tuženik sa žalbom uspio sa oko 38,1 % (5.325,81/13.975,00).

 

              II-tuženik je žalbom pobijao samo odluku o troškovima kojom mu je dosuđen iznos od 2.756,25 kuna – tj. jedna polovina iznosa od 5.512,50 kuna, a ovom presudom nakon uvažavanja njegove žalbe, dosuđen mu je trošak postupka na teret tužitelja u iznosu od 4.296,87 kuna, proizlazi da je ovaj tuženik u cijelosti uspio sa svojom žalbom.

 

              Tuženi su podnijeli zajedničku žalbu, no imajući u vidu vrijednost žalbom pobijanog dijela od strane I-tuženika i žalbom pobijanog dijela od strane II-tuženika, trošak podnošenja žalbe koji su zatražili u iznosu od 1.406,25 kuna (trošak sastava po punomoćniku i trošak sudske pristojbe) valja podijeliti u omjeru od 80 % na I-tuženika (1.125,00 kuna) i 20 % na II-tuženika (281,25 kuna).

             

Kako je I-tuženik sa žalbom uspio sa 38,1 % to mu onda u tom postotku, u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a pripada i pravo od navedenog troška (1.125,00 kuna), što iznosi 428,62 kune koliko mu je ovom presudom i dosuđeno, a kako je II-tuženik u cijelosti uspio sa žalbom to mu onda, u skladu sa odredbom čl.154.st.1. ZPP-a, u cijelosti pripada pravo na trošak žalbe u iznosu od 281,25 kuna koliko mu je ovom presudom i dosuđeno.

 

Bjelovar, 12. veljače 2018.