Broj: Gž R-51/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca  Ranka Orozovića kao predsjednika vijeća, Vladimira Šestaka kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vladimira Ferenčevića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. Đ. iz Z., OIB…, koju zastupa  punomoćnik  A. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Z., OIB…, kojeg zastupaju punomoćnici iz O. društva B. & P., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-641/16-20 od 29. studenoga 2017., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Žalba tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-641/16-20 od 29. studenoga 2017.:

 

              - potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za vraćanjem tužiteljice na rad prema ugovoru o radu  od 7. lipnja 2013. na poslove radnog mjesta domaćice;

 

              - preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem nedopuštenosti odluke o otkazu  ugovora o radu i za vraćanjem na rad na druge odgovarajuće poslove, kao i u točki II. izreke, te sudi:

 

              „Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 20. siječnja 2016., te da ne proizvodi nikakve pravne učinke.

             

              Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na rad i omogući joj obavljanje odgovarajućih poslova sukladno njezinoj stručnoj spremi, znanju i iskustvu, u roku od 8 dana.

 

              Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 3.250,00 kn (slovima: tri tisuće dvjestopedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 9. ožujka 2018. do isplate, sve u roku od 8 dana.“

 

              2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odlučeno tako da izreka u  cijelosti glasi:

 

   „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

1. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena tuženikova Odluka o poslovno uvjetovano otkazu ugovora o radu o 20. siječnja 2016 god., te da ne proizvodi nikakve pravne učinke.

 

2. Nalaže se tuženiku da vrati tužiteljicu na rad i omogući joj obavljanje poslova ugovorenih Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 7.6.2013 god. , za obavljanje poslova radnog mjesta "domaćica", odnosno drugih odgovarajućih poslova sukladno njezinoj stručnoj spremi, znanju i iskustvu, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici trošak ovog postupka, sa pripadajućim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do konačne isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. studenog 2017.g. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i st. 8 Zakona o obveznim odnosima, a u roku od 8 dana.“

 

Protiv te presude žalbu podnosi tužiteljica po punomoćniku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se presuda preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova i troškova žalbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu osporava  osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, te obvezati tužiteljicu da mu nadoknadi troškove odgovora na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

Suprotno navodima žalitelja prvostupanjski je sud u presudi iznio jasne, neproturječne i dostatne razloge za sve odlučne činjenice, a presuda nema niti drugih nedostataka i njezina pravilnost se može ispitati. Zbog toga ona nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) na koju izričito  upire žalba, ali niti nekom drugom bitnom procesnom povredom na čije postojanje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. No, nije u pravu  žaliteljica ni kada navodima žalbe  ukazuje na postojanje bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP-a, jer iznijeti razlozi kojima se obrazlaže ova bitna procesna povreda zapravo upućuju na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Neosnovano žaliteljica ukazuje da sud prvog stupnja nije primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud po ocjeni ovoga suda izvedene dokaze ocijenio na način predviđen tom  odredbom, što ni žaliteljica dajući svoju ocjenu dokaza nije dovela u sumnju.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenom tuženikove odluke  od 20. siječnja 2016. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu sklopljena između stranaka, te za vraćanjem tužiteljice na rad na poslove radnog mjesta domaćice, odnosno na druge odgovarajuće poslove.

 

Prvostupanjski sud na temelju iskaza u postupku saslušanih svjedoka i sadržaja zapisnika sa skupa radnika od 28. listopada 2015. utvrđuje da je tužiteljica na skupu radnika tuženika održanom 28. listopada 2015. valjano izabrana za povjerenika radnika za zaštitu na radu, te da je ona o svom izboru za povjerenika samo obavijestila tuženika dopisom od 3. studenoga 2015., no da ona prije donošenja odluke o otkazu  ugovora o radu na traženje tuženika nije dokazala da je valjano izabrani povjerenik radnika  tuženika za zaštitu na radu. Polazeći od takva utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tuženik prije otkazivanja ugovora o radu sklopljena s tužiteljicom za poslove radnog mjesta domaćice nije bio dužan ishoditi suglasnost sindikalnog povjerenika s pravima i obvezama radničkog  vijeća. Pritom izražava pravno shvaćanje kako je tuženik imao pravo od tužiteljice tražiti valjani dokaz o njenom izboru za povjerenika radnika za zaštitu na radu, jer njena obavijest o izboru od 3. studenoga 2015. nema značaj javne isprave, te je podložna ispitivanju.

 

Međutim, takvo pravno shvaćanje ne može se prihvatiti osnovanim, jer za to nema uporišta u zakonskim propisima, a na što s pravom u žalbi ukazuje tužiteljica. Naime, odredbom čl. 3. st. 1. podstavak 16. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, br:  71/14, 118/14, 154/14, dalje: ZZR) propisano je da je povjerenik radnika za zaštitu na radu onaj radnik koji je u skladu s tim Zakonom izabran da zastupa interese radnika na području zaštite na radu, dok je odredbom čl. 71. st. 1. ZZR-a propisana obveza povjerenika  radnika za zaštitu na radu  da štiti interese radnika  na području zaštite na radu i da prati primjenu pravila, mjera, postupaka i aktivnosti zaštite na radu. Postupak i način izbora tog povjerenika kod poslodavca koji zapošljava do uključivo 20 radnika, kao što je to posrijedi i kod tuženika, reguliran je odredbom čl. 70. st. 2. ZZR-a. Tom je odredbom propisano da se izbor povjerenika provodi na skupu radnika koje saziva poslodavac u skladu s općim propisom o radu neposrednim i javnim izjašnjavanjem prisutnih radnika. Niti jednom odredbom ZZR-a nije propisana obveza povjerenika da poslodavcu koji zapošljava do uključivo 20 radnika dokazuje valjanost svog izbora, ni ovlast poslodavca da preispituje valjanost njegovog izbora, niti to proizlazi iz sadržaja i smisla odredbi ZZR-a. Naime, odredba čl. 70. st. 2. ZZR-a glede ovlasti poslodavca koji zapošljava uključivo do 20 radnika propisuje samo da se povjerenik bira na skupu radnika  koji saziva poslodavac u skladu s općim propisom o radu, dok se prema čl. 70. st. 3. ZZR-a obveza provođenja izbora povjerenika sukladno odredbama općeg propisa o radu za izbor radničkog vijeća, a s tim u vezi i pravo poslodavca da zbog nepravilnosti u postupku izbora u smislu odredbe čl. 162. Zakona o radu („Narodne novine“, br: 93/14, dalje: ZR) zahtijeva poništenje rezultata izbora, odnosi samo na poslodavca koji zapošljava više od 20 radnika.

 

Shodno tome, tužiteljica nije bila dužna tuženiku dokazivati valjanost svog izbora, niti je on imao zakonsku ovlast da to od nje  zahtijeva, što ne isključuje ni nesporna okolnost  da tuženik nije sazvao skup radnika radi provedbe izbora povjerenika, a na što neosnovano u odgovoru na žalbu ukazuje tuženik. S tim u vezi valja ukazati na pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda glede valjanosti održana skupa tuženikovih radnika od 28. listopada 2015., iako isti nije sazvan od strane tuženih, jer je prema odredbi čl. 101. st. 7. ZZR-a  tuženik bio dužan sazvati skup radnika radi izbora povjerenika u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona, odnosno najkasnije do 18. kolovoza 2014. (stupio na snagu 19. lipnja 2014.). Stoga su i po ocjeni ovoga suda radnici tuženika s ciljem ostvarivanja svog zakonom zajamčenog prava na izbor  povjerenika imali pravo sami sazvati skup radnika.

 

  S obzirom na sadržaj i smisao naprijed navedenih zakonskih odredbi nije postojala zakonska obveza tužiteljice da tuženiku dokazuje postojanje i valjanost svog izbora, niti ovlast tuženika da od nje zahtijeva da mu dokaže valjanost tog izbora, pa je u skladu s tim  tuženik po ocjeni ovoga suda primitkom tužiteljičine pisane obavijesti 3. studenoga 2015. (list 84) na dostatan i valjan način bio upoznat s time da je ona 28. listopada 2015. od strane radnika tuženika izabrana za povjerenika radnika za zaštitu na radu. No, osim te obavijesti, tuženik je i u postupku provedena savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom s pravima i obvezama radničkog vijeća povodom iskazane namjere da tužiteljici otkaže ugovor o radu bio upoznat sa statusom tužiteljice. Naime, iz očitovanja sindikalnog povjerenika A. H. od 19.  siječnja 2016. (list 76-77), kojim se on protivi namjeravanom otkazu ugovora o radu sklopljena s tužiteljicom, također proizlazi da je tužiteljica izabrani povjerenik radnika za zaštitu na radu. Štoviše, sindikalni povjerenik je pozivom na taj status tužiteljice u svom očitovanju upozorio tuženika na dužnost provođenja postupka suodlučivanja kod otkazivanja njezina ugovora o radu.  Prema tome, tuženik je  prije donošenja pobijane odluke bio upoznat s tužiteljičinim statusom i od strane sindikalnog povjerenika s pravima i obvezama radničkog vijeća.

 

Kako je tuženik osporenom odlukom od 20. siječnja 2016. tužiteljici otkazao ugovor o radu bez pristanka sindikalnog povjerenika s pravima i obvezama radničkog vijeća, iako  je i od strane samog sindikalnog povjerenika bio upoznat s njezinim položajem izabrana povjerenika radnika za zaštitu na radu, on je postupio protivno odredbi čl. 72. st. 1. ZZR-a  koja propisuje da se povjereniku radnika za zaštitu na radu ne smije, tijekom obnašanja dužnosti, bez pristanka radničkog vijeća, odnosno sindikalnog povjerenika s pravima i obvezama radničkog vijeća, otkazati ugovor o radu, što pobijanu odluku o otkazu ugovora  o radu čini nedopuštenom i nezakonitom.

 

Zbog pogrešna pravna shvaćanja da je tužiteljica na zahtjev tuženika njemu bila dužna dokazati postojanje i valjanost svog izbora za povjerenika radnika za zaštitu na radu, te da je za to nedostatna njezina obavijest o izboru dostavljena tuženiku 3. studenoga 2015., sud prvog stupnja je propustio primijeniti odredbu čl. 72. st. 1. ZZR-a, uslijed čega je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio dopuštenim i zakonitim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici, te odbio njezin zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza i vraćanjem tužiteljice na rad na poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, znanju i iskustvu.

 

Slijedom izloženih razloga, a imajući pritom u vidu pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je usvajanjem Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 25. studenoga 2015. ukinuto radno mjesto domaćice na kojem je do osporena otkaza radila tužiteljica, valjalo je žalbu tužiteljice djelomično odbiti kao neosnovanu, a djelomično prihvatiti, te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. u vezi čl. 433. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen dio zahtjeva za vraćanjem na rad na radno mjesto domaćice, a primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. u vezi čl. 433. ZPP-a preinačiti ju u preostalom dijelu točke I. izreke i prihvatiti zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza i za vraćanjem tužiteljice na rad na odgovarajuće poslove u skladu s njezinom stručnom spremom, znanjem i iskustvom (čl. 124. ZR-a).

 

Kraj djelomičnom preinakom presude izmijenjena uspjeha  stranaka  u sporu  u smislu čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka. Tužiteljica sa svojim zahtjevom nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog čega nisu nastali posebni  troškovi, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 3. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a tuženik obvezan u cijelosti joj nadoknaditi parnične troškove potrebne za vođenje parnice. Oni se  sastoje od troškova zastupanja po odvjetniku odmjerenim u skladu  s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), i to od jednokratne nagrade za zastupanje u prvostupanjskom postupku u iznosu od 2.000,00 kn  (Tbr. 7. toč. 2. pod točka 6.  Tarife) i troška PDV-a u iznosu 500,00 kn (Tbr. 42. Tarife). No, s obzirom da sa žalbom nije uspjela samo u neznatnom dijelu tužiteljici je u  cijelosti priznat i zatraženi trošak nastao povodom žalbe. Taj se trošak sastoji od nagrade za sastav žalbe  po odvjetniku u iznosu 600,00 kn (Tbr. 10. toč. 2. Tarife) i troška PDV-a u iznosu od 150,00 kn, ukupno u iznosu od 750,00 kn. Stoga ukupni troškovi računajući  žalbeni stadij iznose 3.250,00 kn, pa je primjenom naprijed citiranih zakonskih odredbi prihvaćanjem žalbe tužiteljice prvostupanjska presuda preinačena i u točki II. izreke, a tuženik obvezan da tužiteljici u roku od 8 dana nadoknadi parnične troškove u iznosu 3.250,00 kn zajedno s u tužbi zatraženom zakonskom zateznom kamatom po važećoj stopi tekućom od dana donošenja ove drugostupanjske presude do isplate.

 

Kraj uspjeha tužiteljičine žalbe odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za  naknadom troškova odgovora na žalbu (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 433. ZPP-a).

 

Iz navedenih  razloga odlučeno je kao u izreci.

 

Bjelovar, 9. ožujka 2018.