Broj: Gž R-617/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ Infrastruktura d.o.o., Z., OIB:..., protiv tužene Sindikalnog povjerenika u funkciji radničkog vijeća za Ekonomsko-financijsko područje S. S., ., zastupane po punomoćnici T. I., odvjetnici u Z., radi nadomještanja suglasnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3005/15 od 14. srpnja 2016., na sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvažava se žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3005/15 od 14. srpnja 2016., te se sudi:

 

1.              Nadomješta se suglasnost Sindikalnog povjerenika u funkciji radničkog vijeća za Ekonomsko-financijsko područje za izvanredni otkaz Ugovora o radu broj 1333-14/14 od 31.03.2014., sklopljen između tužitelja kao poslodavca i tužiteljeve radnice A. I. za obavljanje poslova radnog mjesta Samostalni referent za komercijalizaciju i naplate, zbog počinjene osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa prema tužitelju, a koja suglasnost je uskraćena očitovanjem tužene broj 8064/2015 od 30.11.2016.

2.      Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 100,00 kn u roku od 8 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatraženo da se nadomjesti suglasnost Sindikalnog povjerenika u funkciji radničkog vijeća za Ekonomsko-financijsko područje za izvanredni otkaz Ugovora o radu broj 1333-14/14 od 31.03.2014., sklopljen između tužitelja kao poslodavca i tužiteljeve radnice A. I. za obavljanje poslova radnog mjesta Samostalni referent za komercijalizaciju i naplate, zbog počinjene osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa prema tužitelju, a koja suglasnost je uskraćena očitovanjem tužene broj 8064/2015 od 30.11.2016. godine, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka tužitelja (točka II izreke).

Točkom III izreke presude je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužitelj potražuje i trošak žalbenog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se presudom nadomjesti suglasnost tužene za otkazivanje ugovora o radu radnici A. I..

U postupku pred sudom prvog stupnja nije sporno:

- da je radnica A. I. na temelju Ugovora o radu od 31. ožujka 2014. zaposlena kod tužitelja na radnom mjestu Samostalni referent za komercijalizaciju i naplate u jedinici Grupa za zakupe, Služba za komercijalizaciju nekretnina,

- da je radnica A. I. starija od 60 godina,

- da tužitelj radnici A. I. namjerava izvanrednim otkazom otkazati ugovor o radu,

- da je tužena u trenutku traženja predmetne suglasnosti obnašala funkciju Sindikalnog povjerenika u funkciji radničkog vijeća za Ekonomsko-financijsko područje,

- da je tužitelj dopisom od 26. studenog 2015. zatražio suglasnost za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu navedenoj radnici,

- da je tužena predmetnu suglasnost uskratila dopisom od 30. studenog 2015., koji dopis je tužitelj zaprimio istog dana pa nastavno sud prvog stupnja utvrđuje da je tužba podnesena u zakonskom roku od 15 dana u smislu odredbe čl. 151. st. 4. Zakona o radu (NN br.93/14-dalje: ZR).

Također, sud prvog stupnja utvrđuje nespornim da tužitelj radnici A. I. ugovor o radu namjerava otkazati izvanrednim otkazom što sukladno odredbi čl. 116. ZR-a predstavlja dopušteni razlog za otkaz, te nadalje utvrđuje da navedena radnica ne ulazi u kategoriju radnika kojima je sukladno odredbi čl. 34. st. 1, i čl. 38. ZR-a zabranjeno otkazati ugovor o radu.

Nadalje, utvrđuje da je tužitelj u prijedlogu odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 02.12.2015. naveo da se radnici A. I. otkazuje Ugovor o radu od 31. ožujka 2014. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa iz čl. 150. st. 1. toč. 8. i 19. Pravilnika o radu tužitelja koju je radnica učinila nezakonitim, nemarnim i neodgovornim postupanjem, time što je kao odgovorna osoba iz djelokruga rada svog radnog mjesta tijekom 2011. zakupnicima  promidžbenog  prostora tvrtkama O. a. d.o.o., M. m. d.o.o, E. d.o.o.i C. p. d.o.o., bez odluke uprave, odobrila dodatne popuste u visini od 15%, tijekom 2013., odobrila je popust tvrtki F. p. d.o.o., a da ista nije bila navedena u odluci uprave za odobrenje popusta u visini od 15%, te je u razdoblju od 2011. do 2014. odobravala tvrtkama E. d.o.o. i M. m. d.o.o. veće popuste za zakup zakupljenih promidžbenih površina od onih definiranih Pravilnikom o davanju u zakup željezničkog prostora, pa da je pogodovala zakupoprimcima i prouzročila materijalnu štetu tužitelju u iznosu od najmanje 88.435,23 kuna, zbog čega je i izgubila povjerenje kod tužitelja.

Pored toga, utvrđuje da je u izvješću interne revizije i kontrole poslovanja broj 199/15 od 26. listopada 2015. između ostalog navedeno da su uz popuste koji su za promidžbena sredstva (panoi) definirani u tablici 5 Odluke, Nekretnine predlagale, a Uprava odobrila i dodatni popust pojedinim tvrtkama (O. a., E., M. m., C. p. i F.p.) koji je u 2013. iznosio 15%, a u 2014. iznosio je 20%, a da na računima ispostavljenim za zakup promidžbenog prostora, koji pripremaju Nekretnine, nije vidljiv iznos popusta koji je odobren na temelju Odluke uprave tužitelja iz srpnja 2011. i naknadno odobreni popusti po odlukama uprave, a zbog čega nije moguće utvrditi koji su popusti obračunati i njihov iznos. Prema podacima u Dodatku Izvješću broj 199/15 od 19. studenog 2015. i dostavljenim računima utvrđuje da je obračun zakupnine i ispostavljanje računa zakupniku obavljala (prema opisu posla) A. I. koja je prva potpisala izrađeni račun, a nakon toga je račune (prema opisu posla) potpisivala šefica Službe za komercijalizaciju nekretnina S. M., a od listopada 2014. D. P..

Utvrđuje da prema opisu poslova za radno mjesto samostalni referent za komercijalizaciju i naplatu proizlazi da između ostalog obavlja obračun zakupnine i ispostavlja račune zakupniku, rješava zamolbe i prijedloge stranaka o zakupu  i korištenju nekretnina te predlaže odluke društva vezane uz zakup.

Prihvaćanjem iskaza svjedokinja A. I. i tuženice, utvrđuje da je radnica I. obavljala poslove na radnom mjestu samostalni referent za komercijalizaciju i naplatu koje je najniže rangirano u hijerarhiji u odjelu nekretnina, a u vezi izrade računa da ih je dostavljala nadređenim osobama na odobravanje i potpis, te nadalje iz iskaza svjedokinje S. utvrđuje da je uskratila predmetnu suglasnost jer radnica I. po opisu poslova njenog radnog mjesta ne može utjecati na smanjenje i povećanje zakupnine, već samo može davati prijedloge nadređenima koji o tome donose konačnu odluku.

Zaključak je suda prvog stupnja da tužitelj navodima i predloženim dokazima nije ukazao na postojanje vjerojatnosti da se ostvario razlog za otkazivanje ugovora o radu radnici A. I., ponajprije iz razloga jer iz prijedloga odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2015., niti iz ostalih provedenih dokaza nije mogao utvrditi kada je i temeljem kojih računa i ugovora o zakupu radnica A. I. tijekom 2011. zakupnicima promidžbenog prostora tvrtkama O. a.d.o.o., M. m.d.o.o, E. d.o.o.i C. p. d.o.o. odobrila dodatne popuste u visini od 15%; kada je točno tijekom 2013. i na koji način tvrtki F.p. d.o.o. odobrila popust u visini od 15%, te kada je točno u razdoblju od 2011. do 2014. odobravala tvrtkama E.d.o.o. i M. m. d.o.o. veće popuste za zakup zakupljenih promidžbenih površina od onih definiranih Pravilnikom o davanju u zakup željezničkog prostora. Osim toga, radnici A. I. da je stavljeno na teret da je odobravala predmetne popuste bez adekvatnih odluka uprave tužitelja, dok prema opisu poslova za njezino radno mjesto nije ni imala ovlast odobravanja popusta, što utvrđuje i iz sadržaja očitovanja D. P. od 16. studenog 2015., koja je poslove šefa Službe za komercijalizaciju nekretnina kod tužitelja počela obavljati 24. listopada 2015., prema kojem nije moguće pratiti i u svakom trenutku imati saznanja o iznosu i načinu obračuna pojedinog zakupa, niti imaju dovoljno adekvatnog vremena za uspoređivanje ugovora i faktura. U odnosu na okolnost da je radnici A. I. stavljeno na teret da je u razdoblju od 2011. do 2014. predmetne popuste odobravala suprotno odredbama Pravilnika o davanju u zakup željezničkog prostora, utvrđuje da je Pravilnik stupio na snagu 14. ožujka 2013. pa da nije jasno kako je tužitelj za razdoblje od 2011. pa do 14. ožujka 2013. utvrdio relevantne cijene zakupa, te konačno, da tužitelj u prvostupanjskom postupku nije pružio ni dokaze koji bi upućivali na zaključak da mu je radnica A. I. svojim nemarnim i neodgovornim obavljanjem radnih zadataka prouzročila štetu.

Osim toga, stajalište je suda prvog stupnja da provođenje izvida zbog kaznenog djela iz čl. 246. st.1. i 2. Kaznenog zakona u odnosu na radnicu A. I. ne ukazuje na postojanje vjerojatnosti da je počinila osobito teške povrede iz radnog odnosa koje su joj stavljene na teret u prijedlogu odluke o izvanrednom otkazu.

Stoga je konačan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije učinio vjerojatnim ostvarenje razloga za izvanredni otkaz radnici A. I. pa odbija tužbeni zahtjev tužitelja za nadomještanje predmetne suglasnosti kao neosnovan.

Odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl.154. st.1 i 155. st.1 ZPP-a te Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika.

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda.

 

              Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio, ali je iz tako utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak da tužitelj u postupku nije učinio vjerojatnim ostvarenje razloga za izvanredni otkaz radnici A. I., što je posljedično dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

Odredbom čl. 151. ZR-a propisani se slučajevi u kojima poslodavac može donijeti odluku  o otkazu samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća, kao i postupak u slučaju uskrate takve suglasnosti, na način da poslodavac sukladno st. 4. citiranog članka i čl. 249. st. 1. Zakona o radu ( „Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09)  u vezi s čl. 232. st. 3. ZR-a, može zatražiti donošenje sudske odluke koja nadomješta suglasnost radničkog vijeća.

Postojanje prethodne suglasnosti bilo da ju je radničko vijeće izrijekom ili prešutno dalo, bilo da je prethodnu suglasnost nadomjestila sudska odluka, predstavlja postupak prije otkazivanja ugovora o radu i u tom postupku stranka nije radnik kojem poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu, već su stranke poslodavac i radničko vijeće. Stoga je u tom postupku potrebno ocijeniti da li poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu iz razloga koje Zakon o radu propisuje kao dopuštene razloge za otkaz, da li se radi o radniku kojem se može otkazati ugovor o radu te da li poslodavac navodima i predloženim dokazima upućuje na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu. To nadalje znači da poslodavac u ovom postupku ne mora dokazivati ostvarenje i opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu već je dovoljno da dokaže postojanje osnovane sumnje o ostvarenju otkaznog razloga, kako to osnovano navodi žalitelj.

U postupku nije sporno da tužitelj radnici A. I. ugovor o radu namjerava otkazati izvanrednim otkazom u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a prema kojoj poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, te nadalje nije sporno da se ne radi o radnici u odnosu na koju postoji zakonom propisana zabrana otkaza. U konkretnom slučaju, utvrđenje da je radnici A. I. nakon provođenja postupka interne kontrole i revizije kod tužitelja stavljeno na teret da bi neovlašteno te protivno Pravilniku tužitelja o davanju u zakup željezničkog prostora odobravala dodatne popuste pojedinim zakupcima te im time pogodovala, dok je tužitelju istovremeno prouzročena materijalna šteta u iznosu od najmanje 88.435,23 kn, po ocjeni ovoga suda ukazuje na postojanje osnovane sumnje o ostvarenju tog otkaznog razloga, te su točne žalbene tvrdnje da tužitelj kao poslodavac u ovom postupku ne mora dokazivati ostvarenje i opravdanost razloga za izvanredni otkaz jer će se o tome raspravljati u eventualnoj parnici radi poništavanja odluke o otkazu ugovora o radu pokrenutoj od strane radnice protiv ovdje tužitelja.

Slijedom navedenog, daljnja je ocjena ovoga suda da uskrata suglasnosti tužene na namjeravanu odluku o otkazu, uz navođenje da je radnica I. postupala sukladno opisu svojih poslova, nije bila opravdana, kraj činjenice da je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje osnovane sumnje u ostvarenje razloga za otkaz ugovora o radu pa se prema stajalištu ovoga suda razlozi uskrate suglasnosti odnose na pitanja o kojima će se raspravljati u eventualnoj parnici radi poništavanja odluke o otkazu ugovora o radu.

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu citiranih odredbi ZR-a valjalo preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja radi nadomještanja suglasnosti za otkaz ugovora o radu, te je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke presude.

 

Budući da je preinačenjem presude suda prvog stupnja tužitelj uspio u sporu, to mu je temeljem odredbe 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 2.  ZPP-a valjalo dosuditi troškove postupka s osnova sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 100,00 kn, dok tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu i žalbu protiv presude jer u spisu nema podataka da je tužitelj platio sudske pristojbe, odnosno da su pristojbe naplaćene.

 

U Rijeci 18. travnja 2018.