Broj: Gž R-614/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. V. Š. iz V. G., OIB: …, 2. M. P. iz D., OIB: …, 3. Z. S. iz V. G., OIB: …, 4. D. Ž. iz D. S., OIB: …i 5. B. L. iz V. G., OIB: …, zastupani po punomoćnicama odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. Š. L. i S. T. iz Z., protiv tuženika INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d. iz Zagreba, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva I., O. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužitelja izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 9-Pr-9289/14-52 od 21. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 9-Pr-9289/14-52 od 21. srpnja 2016. potvrđuje.

            

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se dopuna žalbe tužitelja od 27. listopada 2017. kao nepravovremena.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja 1.-5. kao neosnovani, pobliže navedeno točkom I. izreke citirane presude. Točkom II. izreke tužitelji su obvezani solidarno naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 62.500,00 kn.

 

Protiv te presude žale se tužitelji iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti prihvati, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tuženika na naknadu troška parničnog postupka.

 

Tužitelji su preporučenom pošiljkom od 27. listopada 2017. podnijeli dopunu žalbe, ustrajući kod navedenog žalbenog prijedloga.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je dopuna žalbe nepravovremena.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u vremenskom razdoblju od 29. listopada 2009. do presuđenja, u novčanim iznosima pobliže navedenim točkom I. izreke citirane presude.

 

Donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio apsolutno bitnu povredu postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano ukazuje žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je suprotno žalbenim navodima odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, na koje činjenično stanje je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

U provedenom je postupku utvrđeno:

 

-da su svi tužitelji prethodno imali sklopljene ugovore o radu s tuženikom za obavljanje poslova radnog mjesta vozač punitelj aviona II, i to 1.-tužitelj V. Š. od 20. studenoga 2006., 2.-tužitelj M. P. od 29. rujna 2004., 3.-tužitelj Z. S. od 10. studenoga 2006., 4.-tužitelj D. Ž. od 6. rujna 2008. i 5.-tužitelj B. L. od 20. studenoga 2006., da bi zatim sa tuženikom sklapali i daljnje ugovore o radu, pa tako, između ostaloga i 1. listopada 2010. i 1. studenoga 2013;

 

-da je za to radno mjesto utvrđena relativna vrijednost posla s koeficijentom 2,00;

 

-da su svi tužitelji 1. listopada 2014. sklopili s tuženikom ugovore o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta vozač punitelj aviona;

 

-da se visina plaća temeljem tih ugovora ne određuje koeficijentom, već je u svakom ugovoru naznačena osnovna mjesečna plaća u kunskom bruto iznosu, koja se razlikuje u svoti od tužitelja do tužitelja, ali ne bitno (raspon od 5.460,00 kn do 5.650,00 kn);

 

-da su tužitelji s tuženikom 2016. sklopili nove ugovore o radu na neodređeno vrijeme i to:

 

-V. Š. 1. siječnja 2016. za obavljanje poslova radnog mjesta Operater 2 opskrbe zrakoplova, platni razred E09, u organizacijskoj jedinici Opskrba zrakoplova 1 Z., te da ima pravo na osnovnu mjesečnu plaću u iznosu od 5.540,00 kn bruto;

 

-M. P. 1. ožujka 2016. za obavljanje poslova radnog mjesta Operater 1 opskrbe zrakoplova, platni razred E09, u organizacijskoj jedinici Opskrba zrakoplova 1 Z., te da ima pravo na osnovnu mjesečnu plaću u iznosu od 6.850,00 kn bruto;

 

-Z. S. 1. siječnja 2016. za obavljanje poslova radnog mjesta Operater 2 opskrbe zrakoplova, platni razred E09, u organizacijskoj jedinici Opskrba zrakoplova 1 Z., te da ima pravo na osnovnu mjesečnu plaću u iznosu od 5.650,00 kn bruto;

 

-D. Ž. 1. ožujka 2016. za obavljanje poslova radnog mjesta Operater 1 opskrbe zrakoplova, platni razred E08, u organizacijskoj jedinici Opskrba zrakoplova 1 Z., te da ima pravo na osnovnu mjesečnu plaću u iznosu od 5.800,00 kn bruto;

 

-B. L. 1. siječnja 2016. za obavljanje poslova radnog mjesta Operater 2 opskrbe zrakoplova, platni razred E09, u organizacijskoj jedinici Opskrba zrakoplova 1 Z., te da isti ima pravo na osnovnu mjesečnu plaću u iznosu od 5.460,00 kn bruto;

 

- da je tužiteljima isplaćivana plaća sukladno sklopljenom ugovoru o radu;

 

-da je uvođenjem nove sistematizacije ("HAY sustav"), promijenjen naziv radnih mjesta s vozač punitelj aviona I i vozač punitelj aviona II u vozač punitelj aviona, ali da je i dalje ostala razlika u visini utvrđene bruto plaće budući da su radnici koji su radili na radnom mjestu vozač punitelj aviona II i nadalje zadržali manju bruto plaću proporcionalnu manjem koeficijentu 2,00 u odnosu na vozače punitelje aviona I s koeficijentom 2,20 koji su na istom radnom mjestu zadržali veću bruto plaću;

 

-da HAY metoda vrednovanja radnih mjesta podrazumijeva istu plaću za isto radno mjesto kao i ranije s time što su do uvođenja te metode 1. studenoga 2012. u primjeni bili koeficijenti složenosti, a sada su za svako radno mjesto utvrđeni bruto iznosi plaće;

 

-da iz opisa poslova radnih mjesta vozač punitelj aviona I i vozač punitelj aviona II, koje sud citira, postoji razlika u opisu poslova tih radnih mjesta slijedom čega su bile određene i različite visine koeficijenata za obračun plaće za ta radna mjesta;

 

-da je Kolektivnim ugovorom za INA d.d. od 29. lipnja 2012., Dodatkom tom Kolektivnom ugovoru od 17. listopada 2012. i Kolektivnim ugovorom za INA d.d. od 27. veljače 2014. ugovoren novi način vrednovanja radnih mjesta, način na koji će se obračunavati plaće radnicima, da su tužitelji svrstani u platni razred E09, koji obuhvaća srednje složene poslove na kojima se rad ponavlja uz povremenu pojavu novih poslova, koji zahtijevaju stručna znanja i dodatna osposobljavanja ili dodatna osposobljavanja, primjenu utvrđenih postupaka, metoda rada i stručnih tehnika, na kojima je precizno definirano što odraditi, uz mogućnost slobode odlučivanja kako odraditi;

 

-da se plaća tužitelja nakon uvođenja "HAY sustava" vrednovanja radnih mjesta temelji na bruto osnovnoj mjesečnoj plaći koja se određuje ugovorom o radu u skladu s platnim razrednima iz članka 51. stavak 1. Dodatka Kolektivnom ugovoru od 17. listopada 2012., odnosno vrednovanju pojedinog radnog mjesta;

 

-da je člankom 51. stavak 2. citiranog Dodatka Kolektivnom ugovoru od 17. listopada 2012. propisano da se za potrebe implementacije novog sustava vrednovanja radnih mjesta i određivanja osnovne mjesečne plaće radnika za mjesec studeni 2012. i nadalje, osnovna mjesečna plaća radnika izračunava na temelju osnovice osnovne plaće određene Kolektivnim ugovorom od 29. lipnja 2012. i to množenjem koeficijenta trenutnog radnog mjesta iz ugovora o radu s prosječnim brojem radnih sati od 174 sata mjesečno i cijenom satnice od 15,36 kn te uvećane za iznos bruto dodatka za radni staž utvrđen na dan 1. studenog 2012. u visini od 0,4% za svaku godinu tako utvrđenog radnog staža, a obračunatog na osnovicu osnovne plaće određene Kolektivnim ugovorom od 29. lipnja 2012.;

 

-da se prema odredbi članka 53. citiranog Kolektivnog ugovora vrednovanje radnih mjesta unutar pojedinih platnih razreda provodi na temelju kriterija odgovornosti, znanja i sposobnosti te rješavanja problema, poštujući pri tome profesionalne, organizacijske i etičke principe. Vrednovanje uključuje i raspored radnih mjesta u platne razrede;

 

-da je navedeno na identičan način regulirano i Kolektivnim ugovorom za INA d.d. od 27. veljače 2014. odredbama članka 48.-55.

 

Slijedom izloženog u svemu je prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da uvođenjem "HAY sustava" vrednovanja radnih mjesta kod tuženika 2012. tužiteljima ni na koji način nisu umanjena njihova ranija materijalna prava, već su ostala ista, što se žalbenim navodima niti ne osporava.

 

Naime, iz važećih internih akata tuženika - Postupka o načinu usklađivanja mjesečne plaće radnika tuženika (dalje: Postupak) i odredbi Kolektivnih ugovora (članka 48.-55.) razvidno je da za isto radno mjesto može biti utvrđen različit iznos osnovne mjesečne plaće, ali koji se mora kretati unutar utvrđenog platnog razreda, u konkretnom slučaju, unutar E09 platnog razreda, u okviru kojega se plaća može kretati u iznosu od 5.300,00 kn do 8.300,00 kn.

 

Utvrđeno je i da tužitelji nisu objektivno (vještačenjem, mjerenjem i slično) dokazali svoje tvrdnje da su prije uvođenja "HAY sustava" vrednovanja radnih mjesta, radnici na radnim mjestima vozač punitelj aviona I i vozač punitelj aviona II kod tuženika obavljali potpuno iste poslove, sve kraj činjenice postojanja opisa poslova radnih mjesta vozač punitelj aviona I i vozač punitelj aviona II, koji nisu identični, višekratno sklapanih ugovora o radu između stranaka upravo za radno mjesto vozač punitelj aviona II uz propisani koeficijent 2,00, u odnosu na koje ugovore tužitelji nisu zahtijevali zaštitu povrijeđenog prava ni prije niti nakon uvođenja "HAY sustava", izuzev zahtjeva za zaštitu prava od 25. rujna 2014. (tuženik primio 29. rujna 2014.), ali koji zahtjev nije bio podnesen unutar zakonom propisanog roka od 15 dana od dana sklapanja ugovara o radu koji je tome prethodio – 1. siječnja 2013. (članak 129. stavak 1. Zakona o radu – "Narodne novine " broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR/09, odnosno članak 133. stavak 1. Zakona o radu – "Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR/14), da bi neposredno nakon podnošenja tog zahtjeva tužitelji sa poslodavcem sklopili novi ugovor o radu 1. listopada 2014., pravdajući se da zahtjev za zaštitu prava nisu podnijeli zbog egzistencijalnih razloga. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da bi za prihvaćanje tvrdnji tužitelja kako se radilo o identičnim  poslovima i tužiteljima kod usklađivanja – implementiranja novog sustava vrednovanja radnog mjesta osnovna mjesečna plaća trebala izračunati na temelju osnovice koeficijenta radnog mjesta vozač punitelj aviona I koji je iznosio 2,20, umjesto prema ugovorenom koeficijentu 2,00, bili dostatni iskazi saslušanih svjedoka.

 

Isto tako, cijeneći da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja Kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor (članak 257. stavak 1. ZR/09), identično članku 194. stavak 1. ZR/14), a pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, sukladno odredbama ovoga Zakona, primjenjuje kolektivni ugovor (članak 255. stavak 2. ZR/09 tj. članak 192. stavak 2. ZR/14), ovaj sud prihvaća da su u konkretnom slučaju poslodavac i sindikati sklopili kolektivni ugovor koji ih obvezuje, a u kojem je točno navedeno kako će se po novoj metodi ("HAY sustav") vrednovati radna mjesta i na koji način će se vršiti izračun plaće za pojedina radna mjesta te da je poslodavac zatečene ugovore o radu (koji su bili na snazi do uvođenja "HAY sustava"), preveo u novi sustav vrednovanja radnih mjesta, zapravo preslikao postojeće stanje određeno po koeficijentima u iznos mjesečne osnovne bruto plaće. Na taj način tuženik nije postupio protivno Kolektivnom ugovoru koji obvezuje zaposlenike tuženika - tužitelje i poslodavca - tuženika, a kako je to i ugovoreno sklopljenim ugovorima o radu i sukladno članku 82. stavak 1. ZR/09, odnosno članku 90. stavak 1. ZR/14, koji ugovori o radu su u svemu perfektni i kao takvi obvezujući za obje ugovorne stranke, pa tako i u odnosu na sporazumom utvrđenu visinu plaće.

 

Štoviše, u točki 2. opisa Postupka vrednovanja radnih mjesta određeno je navedeno, ne ostavljajući ikakve dvojbe, da je plaća radnika u smislu tog Postupka osnovna mjesečna bruto plaća koja je utvrđena ugovorom o radu.

 

Stoga žalbeni navodi tužitelja kojima negiraju prethodno opisana utvrđenja suda prvog stupnja nisu osnovani.

 

Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Dopuna žalbe tužitelja od 27. listopada 2017. nije pravovremena, budući da je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njezino podnošenje – 8 dana iz odredbe članka 437. ZPP-a (punomoćniku tužitelja presuda je uručena 21. srpnja 2016.), iz kojih razloga je na temelju odredbe iz članka 366. stavak 1. ZPP-a odbačena kao nepravovremena.

 

Tužiteljima nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nisu uspjeli.

 

U Rijeci 6. lipnja 2018.