Broj: Gž R-481/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari  tužitelja B. V. iz L., zastupanog po punomoćnicima M. K., R. M.-B. i L. M., odvjetnicima u Z. odvjetničkom uredu M. K., R. M.-B. i L. M., P., protiv tuženika E. d.o.o., Z., zastupanog po punomoćniku G. O., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 4 Pr-776/17-25 od 7. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 6. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 4 Pr-776/17-25 od 7. ožujka 2018.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 1. kolovoza 2016., kojom odlukom je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju, nedopuštena, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelja u roku od 8 dana vrati na posao na radno mjesto administrativni poslovi – prodavač u poslovnicu P.“

 

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 2.500,00 kuna.

 

Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/23 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu u smislu odredbe članka 116. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17, dalje: ZR).

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu na radnom mjestu administrativni poslovi - prodavač,

 

- da je tuženik Odlukom o otkazu tužitelju otkazao Ugovor o radu,

 

- da je tužitelj Odluku o otkazu primio 2. kolovoza 2016.,

 

-da je tužitelj 17. kolovoza 2016. podnio Zahtjev za zaštitu prava,

 

- da je tuženik Odlukom od 22. kolovoza 2016. odbio Zahtjev za zaštitu prava tužitelja kao neosnovan,

 

- da je tužba pravovremena,

 

- da je u obrazloženju Odluke poslodavac-tuženik kao razlog otkaza naveo kako je dana 29. srpnja 2016. u sklopu obavljanja redovnih radnih zadataka tužitelju povjerio robu u vlasništvu tuženika, koju prodaje u sklopu svoje registrirane poslovne djelatnosti, a koja roba predstavlja 2900 komada baterija za slušna pomagala u vrijednosti od 26.100,00 kuna (u što je uključen i pripadajući iznos PDV-a), te ju je tužitelj posredstvom Hrvatske pošte trebao poslati u poslovnicu tuženika u Z., ali je istu prema vlastitom iskazu izgubio i time za taj iznos umanjio imovinu tuženika, a prvog idućeg radnog dana nije došao ni na svoje radno mjesto, niti je tuženika obavijestio o razlozima koji bi opravdali navedeni izostanak,

 

- da je tuženik 9. rujna 2016. podnio tužbu protiv tužitelja radi naknade štete u iznosu od 35.938,98 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,

 

- da je tuženik dana 6. rujna 2016. protiv tužitelja podnio i kaznenu prijavu zbog sumnje na kazneno djelo pronevjere,

 

- da je tužitelj desetak dana prije spornog događaja 29. srpnja 2016. imao probleme s trbuhom (gastritis), koji su sanirani, te njegova liječnica nije pronašla razloge zbog kojih ne bi bio u stanju obavljati svoje redovne radne zadatke,

 

- da tužitelj nije dokazao da bi dana 29. srpnja 2016. pri obavljanju radnih zadatka izgubio svijest, odnosno za gubitak imovine poslodavca ne postoji opravdani razlog,

 

- da je inače na okolnost gubitka paketa tužitelj u više navrata davao proturječne iskaze,

 

- da je dobiveni nalog za slanjem paketa s baterijama spadao u opis poslova tužiteljevog radnog mjesta,

 

- da je tužitelj neopravdano izostao s posla 1. kolovoza 2016. budući od tuženika nije dobio nikakvu pisanu odluku o prestanku radnog odnosa, dok nije pobijao nikakvu drugu usmenu odluku o otkazu,

 

- da je tužitelj bio jedini radnik tuženika u poslovnici u P., pa su zbog njegovog nedolaska klijenti tuženika u toj poslovnici dana 1. kolovoza 2016. ostali bez usluge,

 

- da navedeno predstavlja osobito tešku povredu njegove radne obveze, odnosno osobito važnu činjenicu zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

- da je naime, tuženik zbog predmetnog postupanja tužitelja, kojim mu je nanesena i materijalna šteta, izgubio povjerenje u njega, zbog čega odnos povjerenja između tužitelja i tuženika više ne postoji,

 

- da je stoga tuženik imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje Ugovora o radu tužitelja,

 

- da tužiteljeva obrana, da je iznesena, ne bi odvratila tuženika od donošenja odluke o otkazu budući da nema opravdanja za kršenje radne obveze.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja, koja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Naime, prema odredbi članka 116. stavak 1. i 2. ZR-a radnik i poslodavac imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Kod toga se ugovor o radu izvanredno može otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Uslijed navedenih okolnosti (ne postoji opravdani razlog zbog kojeg je došlo do gubitka imovine poslodavca i odsutnosti s posla, a koji izostanak je imao posljedice na poslovanje poslodavca, uz očitovani negativni odnos tužitelja prema radu), te upravo zbog radnog mjesta na kojem je bio zaposlen, i prema shvaćanju ovog suda, postupanje tužitelja predstavlja tešku povredu radne obveze koja ima za posljedicu gubitak povjerenja tuženika u rad tužitelja, te zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Navedenim, odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju ukazuje se pravilnom i zakonitom, pa je prvostupanjski sud ispravno odbio, kako zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, tako i zahtjev koji je tužitelj postavio prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.

 

S druge strane, zaključku suda prvog stupnja da nije došlo do povrede postupka otkazivanja u smislu odredbe članka 119. stavak 2. ZR-a tužitelj žalbenim navodima ni ne prigovora.

 

Prema odredbi članka 119. stavak 2. ZR-a poslodavac je dužan prije izvanrednog otkazivanja, omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Kod razmatranja ove odredbe treba voditi računa o činjenici da se radi samo o relativnoj obvezi poslodavca.

 

U konkretnom slučaju iz prirode povrede proizlazi da se iznošenjem obrane namjera poslodavca da izvanredno otkaže ugovor o radu ne bi promijenila, pa nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da to učini (omogući radniku iznošenje obrane).

 

Inače, tužitelj u žalbi niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po prvostupanjskom sudu i iznosi svoje stavove o ocjeni tih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja  s tim u vezi (budući prema njegovom shvaćanju sud nije pravilno ocijenio provedene dokaze).

 

Pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (članak 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (članak 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Tužitelj također u žalbi analizira i iskaze saslušanih svjedoka, pokušavajući u njima naći elemente koji bi osporavali odluku o otkazu ugovora o radu, procjenjujući time te iskaze onako kako njemu to odgovara.

 

Međutim, ocjenu provedenih dokaza ovlašten je donijeti jedino sud prema svom uvjerenju (članak 8. ZPP-a).

 

Nadalje, prvostupanjski je sud svoja uvjerenja obrazložio uvjerljivim i logičnim razlozima, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Odluka o trošku zasniva se na ispravnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer isti nije uspio sa svojom žalbom.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 6. rujna 2018.