Broj: Gž R-73/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. M. K. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici K. D., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. T. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i partneri u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-186/16-17 od 29. rujna 2017., u sjednici vijeća 20. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-186/16-17 od 29. rujna 2017.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška te zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.              

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu od 14. prosinca 2015., te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na posao na radno mjesto prodajni predstavnik iz ugovora o radu od 1. svibnja 2014. odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužiteljice dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.217,00 kn sa zateznom kamatom.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice te tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak.

 

              Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda potvrdi uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. prosinca 2015., da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao i vraćanje tužiteljice na posao na radno mjesto prodajni savjetnik iz ugovora o radu od 1. svibnja 2014. odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužiteljice.

 

              U provedenom postupku u bitnom je utvrđeno:

 

              - da je tužiteljica osporenu odluku zaprimila 28. prosinca 2015., da je pravovremeno istog dana tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio 29. prosinca 2015. o kojem nije odlučio, te da je tužiteljica pravovremeno 25. siječnja 2016. podnijela predmetnu tužbu te ostvarila pretpostavke za pružanje sudske zaštite povrijeđenog prava u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14 i 127/17; dalje ZR),

 

              - da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na poslovima radnog mjesta prodajni predstavnik – Odsjek za prodaju u dućanima 2 (Jug) – Sektor prodaje u dućanima – Područje za privatne korisnike (CRO) na temelju ugovora o radu od 1. svibnja 2014. na neodređeno vrijeme,

 

              - da je osporenom odlukom tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga u smislu odredbe čl. 115. st. 1. alineja 1 ZR,

 

              - da se u obrazloženju osporene odluke kao razlozi prestanka potrebe za radom tužiteljice navodi povećanje efikasnosti organizacije rada unutar dućana koji se nalazi u Z., slijedom čega dolazi do prestanka potrebe za radom jednog izvršitelja na radnom mjestu prodajni predstavnik, da se u obrazloženju odluke navodi da je tuženik prilikom utvrđivanja za radom kojeg radnika je prestala potreba primijenio kriterije iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a, kriterije za socijalni odabir propisane odredbom čl. 79. Kolektivnog ugovora tuženika,

 

              - da je tuženik namjeravani otkaz dostavio radničkom vijeću radi provođenja savjetovanja, da se radničko vijeće usprotivilo otkazivanju te zatražilo od tuženika dostavu dodatnih podataka o usporednim radnicima, primjeni kriterija te se naposljetku usprotivilo otkazivanju ugovora o radu tužiteljici.

 

              Uz navedeno prvostupanjski sud je ocijenom izvedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica bila neprekidno u radnom odnosu kod tuženika od 1992., da je ostvarila više od 23 godine radnog staža, da je u vrijeme otkazivanja bila u dobi od 42 godine, da je majka dvoje punoljetne djece koja se nalaze na redovitom školovanju (na fakultetu u Z.), da tuženik u Z. ima dva prodajna centra, S. i R., da je tužiteljica od srpnja 2014. radila u C. S. u kojem joj je bila nadređena I. K., voditeljica tog prodajnog centra. Također je utvrđeno da je tuženik uobičajeno vršio rotiranje radnika iz prodajnog centra S. u drugi prodajni centar R. i obrnuto, da su u vrijeme prije otkazivanja u prodajnom centru S. pored tužiteljice na poslovima radnog mjesta prodajni predstavnik bile zaposlene G. S., E. T. K., V. P. (kao agencijski djelatnik), M. U., B. T., te I. S., s time da je I. S. na radno mjesto prodajnog predstavnika preseljena iz prodajnog centra R. i to neposredno prije otkazivanja tužiteljici, koja ju je obučavala za rad. Također je utvrđeno da je tužiteljica u odnosu na radnice zaposlene na poslovima istog radnog mjesta u prodajnom centru S. u odnosu na godine starosti bila "negdje u sredini", da je imala najviše godina radnog staža, da su radnice S., U. i T. bile nešto starije od tužiteljice, da radnik V. P. nema obveze uzdržavanja (nema djece) a radnica S. troje djece od kojih je dvoje punoljetno i oženjeni su dok je najmlađa kćerka punoljetna, završila je školovanje i nezaposlena je. U postupku je također utvrđeno da su u navedenom prodajnom centru postojale tri blagajne, koje su bile nedostatne za poslovanje s korisnicima zbog čega da je tuženik dva dana prije otkazivanja tužiteljici u tom prodajnom centru uveo i četvrtu blagajnu. U postupku je također utvrđeno da je tuženik kao dodatni kriterij prilikom utvrđivanja za radom kojeg radnika je prestala potreba primijenio i procjenu učinka za 2014., da tužiteljica tvrdi da je tuženik neopravdano njen učinak za tu godinu ocijenio nedostatnim, jer da je tijekom te godine zbog opravdanog razloga – posljedica prometne nezgode bila na neprekidnom bolovanju u trajanju od 42 dana. Također je utvrđeno da tuženik u postupku otkazivanja nije primijenio odredbu čl. 79. Kolektivnog ugovora tuženika objavljen u Glasniku HT d.d. od 4. srpnja 2014., prema kojoj je tuženik prilikom otkazivanja radniku za radom kojeg je prestala potreba dužan ponuditi obavljanje poslova na drugom radnom mjestu kojim tuženik raspolaže, a koje odgovara znanju i sposobnostima radnika. U vezi s tim prvostupanjski sud je cijeneći kao vjerodostojan stranački iskaz tužiteljice ocijenio da tuženik tužiteljici nije ponudio konkretno radno mjesto već jedino naveo da bi tužiteljica trebala raditi na drugom radnom mjestu u S., dok je istovremeno, u odnosu na navedenu spornu činjenicu cijeneći iskaz svjedokinje B. L. utvrdio da tuženik u pisanom obliku tužiteljici nije ponudio obavljanje poslova drugog radnog mjesta, odnosno konkretno radnog mjesta u C. centru u S. slijedom čega je zaključio da je tuženik prilikom otkazivanja povrijedio i odredbu čl. 79. KU.

 

              Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći sporno pitanje je li tuženik u postupku savjetovanja s radničkim vijećem o namjeravanom otkazu radničkom vijeću dostavio sve potrebne podatke, ocijenio je da tuženik radničkom vijeću na njegovo traženje sve potrebne podatke nije dostavio, slijedom čega je zaključio da je savjetovanje provedeno nepotpuno u protivnosti s odredbom čl. 150. st. 4. ZR. Cijeneći sadržaj obrazloženja odluke o otkazu zaključio je da je tuženik u obrazloženju odluke propustio na transparentan način navesti podatke o usporednim radnicima (njihova imena i prezimena), primjenu kriterija iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR kao i dodatnih kriterija, slijedom čega je zaključio da zbog takvih nedostataka u obrazloženju osporene odluke o otkazu nije moguće ispitati primjenu kriterija zbog čega je ocijenio da je otkaz nedopušten.

 

              Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio kao osnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa).

 

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda.

 

              Suprotno žalbenim navodima nije ostvarena bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer je iz opširnog obrazloženja prvostupanjske presude moguće zaključiti zbog kojih razloga je prvostupanjski sud ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, pa utoliko pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Nije ostvaren ni žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a isto tako ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je i prema shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno prihvaćen kao osnovan. Ovo iz slijedećih razloga.

 

              Prema odredbi čl. 115. st. 2. ZR pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

              Prema shvaćanju ovog suda poslodavac može u postupku otkazivanja primijeniti i dodatne kriterije, što je njegovo autonomno pravo, a prema stanju u spisu tuženik je u konkretnom slučaju, kao dodatni primijenio kriterij procjene učinka. Međutim primjenu kriterija propisanih odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a poslodavac u postupku otkazivanja ne može izbjeći, odnosno mora ih primijeniti, jer u protivnom, neprimjenjivanje kriterija iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR ima za posljedicu nedopuštenost otkaza.

 

              U provedenom postupku je pravilno utvrđeno da tuženik u Z. ima dva prodajna centra S. i R., te da je tužiteljica od srpnja 2014. bila raspoređena na poslove radnog mjesta prodajni predstavnik u prodajnom centru S., a do tada je radila na poslovima istog radnog mjesta u prodajnom centru R.. U postupku je također pravilno utvrđeno da je tuženik uobičajeno rotirao radnike na rad iz jednog u drugi centar.

 

              U takvim okolnostima, prema shvaćanju ovog suda tuženik je prilikom ocjene za radom kojeg radnika na poslovima radnog mjesta prodajni predstavnik na kojem je bila zaposlena tužiteljica, prestala potreba bio dužan kao usporedne radnike uzeti u obzir sve radnike zaposlene na poslovima tog radnog mjesta u oba prodajna centra, što tuženik u odnosu na radnike u prodajnom centru R. nije učinio, budući da iz dokaznog postupka jasno proizlazi da radnici zaposleni u prodajnom centru R. na poslovima radnog mjesta prodajni predstavnik, kao usporedni nisu uzeti u obzir.

 

              Iz stanja u spisu proizlazi da tuženik niti u osporenoj odluci, odgovoru na tužbu kao ni tijekom postupka do zaključenja prethodnog postupka nije određeno naveo tko su usporedni radnici. Tuženik je to učinio tek pred kraj dokaznog postupka u podnesku od 9. lipnja 2017. u kojem je naveo da su usporedni radnici A. A., E. T. K. i B. T.. Međutim, prema stanju u spisu radi se o radnicama koje su bile zaposlene u prodajnom centru S., pri čemu je tuženik i tada propustio navesti radnike koji su bili zaposleni na poslovima radnog mjesta prodajni predstavnik u prodajnom centru R..

 

Iz navedenog proizlazi da tuženik prilikom odabira za radom kojeg radnika na radnom mjestu prodajni savjetnik je prestala potreba nije uzeo u obzir sve zaposlene radnike na tom radnom mjestu u oba prodajna centra jer je tuženik jedino na taj način, da bi otkaz bio dopušten trebao izvršiti uspoređivanje tužiteljice s usporednim radnicima, te primjenom kriterija iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR i dodatnih kriterija, ocijeniti za radom kojeg radnika je prestala potreba.

 

Iz navedenog proizlazi da je postupak odabira za radom kojeg radnika je prestala potreba proveden nezakonito na štetu tužiteljice što ima za posljedicu nedopuštenost otkaza.

 

U takvim okolnostima tuženik je u obrazloženju odluke o otkazu trebao navesti usporedne radnike, primjenu kriterija, kako bi se primjena kriterija mogla ispitati što tuženik nije učinio.

 

Niti u ovom sudskom postupku, tuženik na kojem je bio teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR pravilnost primjene kriterija kako iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR tako i dodatnih kriterija nije dokazao, što iz prije navedenih razloga proizlazi iz stanja u spisu.

 

Zbog tih razloga je i prema shvaćanju ovog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je otkaz nedopušten, pa stoga ostali žalbeni navodi u kojima tuženik ukazuje da je otkaz zakonit i dopušten nisu osnovani.

 

Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. ZPP-a i Tbr. 7. t. 2. Tarife.

 

Slijedom obrazloženog žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

Ocijenjeno je da podnošenje odgovora tužiteljice na žalbu tuženika nije bilo potrebno za vođenje parnice pa je stoga zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan (čl. 155. ZPP-a).

 

U Rijeci 20. rujna 2018.