Broj: Gž R-280/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:…, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja P. B. iz S., OIB:…, zastupanog po punomoćnici J. Đ., dipl.iur, protiv tuženika L. – m. d.o.o., OIB:…, radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1165/2016 od 6. travnja 2018., 11. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1165/2016 od 6. travnja 2018. potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime jednokratnih dodataka na plaću ukupan iznos od 9.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je isti zahtijevao isplatu jednokratnog dodatka na plaću u iznosu od 1.800,00 kuna za 2011.

 

Protiv te presude žale se obje stranke.

             

Tužitelj presudu pobija u točki II. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu ukine ili podredno preinači.

 

              Tuženik presudu pobija u točki I. izreke zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalbe stranaka nisu osnovane.

             

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tome pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu jednokratnih dodataka na plaću za razdoblje od 2011. do 2016. u iznosu od 1.800,00 kuna godišnje.

             

U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje da među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika, dok spornim utvrđuje osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja za 2011. i 2012.

 

              Istaknuti prigovor zastare utvrđuje djelomično osnovanim, i to za tražbinu za 2011., budući da je jednokratni dodatak na plaću za 2011., sukladno odredbi članka 49. stavka 2. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“ broj 12/08), dospio 30. lipnja 2011., odnosno prije stupanja na snagu Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje ZR/14) 7. kolovoza 2014., slijedom čega da se na pitanje zastare primjenjuje odredba članka 135. Zakona o radu („Narodne novine “ broj 149/09 – dalje: ZR/09) koja propisuje zastarni rok od tri godine, a koji rok je istekao prije podnošenja tužbe 28. prosinca 2016., dok u odnosu na potraživanje tužitelja za 2012. utvrđuje da je isti dospio 30. lipnja 2012., pa da je zastarni rok od tri godine iz odredbe članka 135. ZR/09 istekao nakon stupanja na snagu ZR/14, iz kojeg razloga da se primjenjuje duži zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 139. ZR/14, slijedom čega navedeno potraživanje za 2012., do podnošenja tužbe, nije zastarjelo.

 

              Nadalje, utvrđuje da su u spornom razdoblju na snazi bili Kolektivni ugovor za graditeljstvo („Narodne novine“ broj 12/08 – dalje: KU/08), Kolektivni ugovor za graditeljstvo („Narodne novine“ broj 142/13 – dalje: KU/13) koji u odredbi članka 49. stavka 1. propisuju da radnik ima pravo na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kuna, dok je stavkom 2. propisano da se isti isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu, te Kolektivni ugovor za graditeljstvo („Narodne novine“ broj 115/15 – dalje: KU/15) koji u članku 47. sadrži identičnu odredbu.

 

              Stoga, a budući da je nesporno da tuženik jednokratni dodatak na plaću za utuženo razdoblje tužitelju nije isplatio, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude, te nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom za svaki pojedinačni godišnji iznos od 31. prosinca tekuće godine kako je to tužitelj tužbom zatražio.

 

              Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženika kojima osporavaju utvrđenja suda u odnosu na istaknuti prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je za potraživanje tužitelja za 2011. nastupila zastara, za razliku od potraživanja za 2012. za koje zastara nije nastupila.

 

              Naime, odredbom članka 135. ZR/09 propisan je zastarni rok od tri godine, a odredbom članka 139. ZR/14 zastarni rok od pet godina, dok je odredbom članka 232. stavka 2. ZR/14 propisano da se odredbe ZR/14 o zastari potraživanja, neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije njegova stupanja na snagu (7. kolovoza 2014).

 

              Stoga, a budući da je relevantnim odredbama citiranih Kolektivnih ugovora propisano da se jednokatni dodatak na plaću isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu, a da tužitelj nije naveo kada je u 2011. koristio godišnji odmor, odnosno da bi isti koristio nakon 30. lipnja 2011., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je jednokratni dodatak na plaću za 2011. dospio 30. lipnja 2011., te da se na isti primjenjuje odredba članka 135. ZR/09, budući da je to potraživanje zastarjelo 30. lipnja 2014. odnosno prije 7. kolovoza 2014., a da je tužba podnesena 28. prosinca 2016.

 

              Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da potraživanje tužitelja za 2012. nije zastarjelo, budući da bi primjenom odredbe članka 135. ZR/09 isto zastarjelo 30. lipnja 2015., odnosno nakon 7. kolovoza 2014., slijedom čega se, primjenom odredbe članka 232. stavka 2 ZR/14, na isto primjenjuje zastarni rok od 5 godina iz odredbe članka 139. ZR/14, te do podnošenja tužbe 28. prosinca 2016., zastara potraživanja za 2012. nije nastupila.

 

              Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da se na potraživanje tužitelja od 2013. do 2016. primjenjuje Pravilnik o radu tuženika od 15. lipnja 2010. i 12. svibnja 2015., kojim nije bila određena visina jednokratnog dodatka na plaću, a ne citirani Kolektivni ugovori, budući da je odredbom članka 119. Pravilnika o radu, kao i odredbom članka 9. ZR/14 propisana primjena povoljnijeg prava, odnosno, u konkretnom slučaju primjena odredbi Kolektivnih ugovora, kojima je osim prava radnika na jednokratni dodatak na plaću, propisana i njegova visina.

 

Iz ovih je razloga na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Rijeka, 11. listopada 2018.