Broj: Gž R-112/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Bolnice P., P., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici T. T., odvjetnici u P., protiv tužene M. D. iz M., OIB: ..., zastupane po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. P. i I. L. u R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-203/15-17 od 28. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-203/15-17 od 28. prosinca 2017. u točki 1. izreke osim u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženoj da se vrati na rad, te u točki 2. izreke u cijelosti.

 

              Prihvaća se žalba tužene te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u točki 1. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj da se vrati na rad i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženoj da se vrati na rad kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaćaju se žalbe stranaka te se ukida citirana presuda suda prvog stupnja u odluci o naknadi parničnog troška u točki 3. izreke i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Ostavlja se o naknadi žalbenog troška odlučiti u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki 1. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da odluka tužene o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. srpnja 2014. nije dopuštena te je naloženo tuženoj da se vrati na rad. Točkom 2. izreke odbijen je tuženi zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženoj s tužiteljem zaključiti novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta liječnik specijalist psihijatrije u Odjelu za psihijatriju, a u suprotnom da će isti zamijeniti presuda sa sadržajem ugovora o radu pobliže navedenim u izreci.

 

              Točkom 3. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

              Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke.

 

              Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu u točki 2. izreke i točki 3. izreke u odluci o naknadi parničnog troška zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, te naloži tuženoj naknada cjelokupnog parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak.

 

              Tužena pobija presudu u točki 1. i dosuđujućem dijelu točke 3. izreke također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tuženog zahtjeva, te obvezivanjem tužitelja na naknadu cjelokupnog parničnog troška, uvećanog za žalbeni trošak.

 

              Tužitelj je odgovorio na žalbu tužene, istu smatra neosnovanom te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrdi uz naknadu troška odgovora na žalbu.

 

              Žalbe su djelomično osnovane.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja kao poslodavca za utvrđenje da je nedopuštena odluka tužene o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. srpnja 2014. vraćanje tužene na rad, nalaganje tuženoj da s tužiteljem zaključi novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta liječnik specijalist psihijatrije u Odjelu za psihijatriju koji će u suprotnom zamijeniti presuda u sadržaju pobliže navedenom u izreci presude.

 

              U provedenom postupku je u bitnom utvrđeno:

 

              - da je tužitelj s tuženom 1. travnja 2010. zaključio ugovor o pravima i obvezama za vrijeme trajanja specijalizacije te ugovor o radu na određeno vrijeme te potom 21. prosinca 2011. novi ugovor o međusobnim pravima i obvezama te 21. veljače 2012. ugovor o radu na neodređeno vrijeme; da je ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 1. travnja 2010. utvrđeno da tužena obavlja specijalistički staž iz psihijatrije, da će tužitelj snositi sve troškove obavljanja specijalističkog staža te da će specijalizant redovno i uspješno obaviti program specijalizacije, pristupiti polaganju specijalističkog ispita u roku od 6 mjeseci od obavljenog programa specijalizacije te po završetku specijalizacije ostati na radu kod tužitelja najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija; da je tužena odradila specijalistički program i 23. travnja 2014. položila specijalistički ispit te nastavila s radom kod tužitelja; da je tužitelj nakon toga tuženoj dostavio na potpis novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova liječnik specijalist psihijatrije u Odjelu za psihijatriju koji tužena nije potpisala,

 

              - da je tužena odlukom od 23. srpnja 2014. tužitelju kao poslodavcu izvanredno otkazala ugovor o radu,

 

              - da je tužitelj odluku o izvanrednom otkazu zaprimio istog dana, da se tužitelj pravovremeno 25. srpnja 2014. očitovao na odluku o izvanrednom otkazu, koje očitovanje je uručeno tuženoj 28. srpnja 2014., da se tužena dopisom od 29. srpnja 2014. koji je tužitelj zaprimio 31. srpnja 2014. očitovala na dopis (očitovanje) tužitelja, nakon čega je tužitelj pravovremeno 7. kolovoza 2014. podnio predmetnu tužbu sve u smislu odredbi čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13; dalje ZR),

 

              - da tužena u odluci o izvanrednom otkazu kao razloge zbog kojih tužitelju otkazuje ugovor o radu navodi kašnjenje tužitelja kao poslodavca s isplatom plaće za lipanj 2014. i činjenicu da tužitelj tuženoj nije dostavio interne akte na koje se poziva u ugovoru o radu koji je ponudio na potpis tuženoj.

 

              Ocjenom iskaza zz tužitelja, tužene kao stranke u postupku, iskaza saslušanih svjedoka kao i uvidom u dokumentaciju u spisu prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je do kašnjenja u isplati plaće za lipanj 2014. došlo zbog činjenice što je u tom razdoblju cijeli zdravstveni sustav po nalogu Ministarstva prešao iz sustava obračuna plaća STATUS na novi sustav COP – Centralnog obračuna plaća, da je novouvedeni sustav imao nedostataka, i da je isključivo zbog tog razloga plaća za lipanj 2014. isplaćena 21. ili 22. srpnja 2014. a da je u razdoblju prije tog, kao i nakon lipnja 2014. tužitelj plaću isplaćivao radnicima u pravilu do 10.-og u mjesecu. Uvidom u obračun plaće za lipanj 2014. utvrdio je da je plaća tuženoj isplaćena 22. srpnja 2014. kao i to da je tužitelj još 8. srpnja 2014. obavijestio sve svoje radnike putem sindikata i oglasne ploče o činjenici da će plaća za lipanj 2014. zbog uvođenja novog sustava obračuna plaće kasniti uz navođenje da će vrlo vjerojatno biti isplaćena u sljedećih 10 dana, do čega je u konačnici i došlo.

 

              S obzirom na to prvostupanjski sud je ocijenio da je do kašnjenja tužitelja u isplati plaće za lipanj 2014. došlo zbog opravdanih razloga za koje tužitelj kao poslodavac nije odgovoran, da je tužitelj sve svoje radnike pa tako i tuženu obavijestio o razlozima zbog kojih će plaća za lipanj 2014. biti isplaćena sa zakašnjenjem. Ocijenio je da se ne radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa tužitelja kao poslodavca koja bi opravdavala izvanredno otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR.

 

              U odnosu na drugo navedeni razlog za otkazivanje ugovora o radu, odnosno da je tužitelj kao poslodavac propustio dostaviti tuženoj njegove interne akte (Pravilnik o radu, Statut, Pravilnik o unutarnjem redu, Pravilnik o zaštiti na radu) prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio da i tužena u odluci o otkazu navodi da joj je dio tražene dokumentacije tužitelj dostavio te ocijenio da se ne radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa tužitelja koja bi opravdavala izvanredno otkazivanje ugovora o radu od strane tužene pa je zbog tih razloga zahtjev tužitelja za utvrđenje da odluka tužene o izvanrednom otkazu nije dopuštena i za nalaganje tuženoj da se vrati na rad prihvatio kao osnovan.

 

              Preostali dio zahtjeva kojim je tužitelj zatražio da se tuženoj naloži zaključiti s tužiteljem novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta liječnik specijalist psihijatrije u Odjelu za psihijatriju u sadržaju pobliže navedenom u izreci prvostupanjske presude, a koji će ugovor o radu zamijeniti presuda prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan uz obrazloženje da ugovor o radu predstavlja dvostrani ugovor radnika i poslodavca koji se zaključuje suglasnošću volja ugovornih strana, da odredbama ZR-a kao ni odredbama drugog Zakona nije predviđena mogućnost da sudska presuda zamijeni ugovor o radu određenog sadržaja ili njegov dodatak.

 

              S obzirom na to, a cijeneći da je tužitelj podnio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini troškova specijalizacije u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a, te da je prvo postavljeni tužbeni zahtjev prihvatio, o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu nije odlučivao.

 

              O naknadi troškova parničnog postupka odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa) i tužitelju dosudio parnični trošak u visini jednokratne nagrade u iznosu od 2.500,00 kn, a preostali dio zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovan.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga stranaka pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda.

 

              Nisu osnovani žalbeni navodi o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocijene svih izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, razlozi presude zbog kojih je sud djelomično prihvatio a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja su jasni a presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Činjenično stanje za pravilno odlučivanje o zahtjevima tužitelja je pravilno i potpuno utvrđeno. I prema shvaćanju ovog suda pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja za utvrđenje da odluka tužene o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije dopuštena prihvaćen kao osnovan, dok je, prema shvaćanju ovog suda zahtjev kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženoj da se vrati na rad pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan što će u nastavku biti obrazloženo.

 

              Neosnovani su žalbeni navodi tužene u kojima ističe da je tužba podnesena nepravovremeno u smislu odredbi čl. 129. st. 1. i 2. ZR. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj odluku o izvanrednom otkazu zaprimio 23. srpnja 2014., da se pravovremeno 25. srpnja 2014. očitovao na odluku, da je ovo očitovanje tužitelja uručeno tuženoj 28. srpnja 2014., da se tužena dopisom od 29. srpnja 2014. koji je tužitelj zaprimio 31. srpnja 2014. očitovala na dopis tužitelja nakon čega je tužitelj pravovremeno 7. kolovoza 2014. podnio predmetnu tužbu.

 

              Tužena u žalbi osporavajući pravilnost prvostupanjske presude u točki 1. izreke u odnosu na ocjenu da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda ustraje kod tvrdnji da se radi o teškoj povredi obveze iz radnog odnosa tužitelja kao poslodavca, zbog zakašnjenja u isplati plaće za lipanj 2014. te smatra da je opravdano tužitelju otkazala ugovor o radu izvanrednim otkazom.

 

              Opisani žalbeni navodi tužene nisu osnovani.

 

              Prema shvaćanju ovog suda u okolnostima konkretnog slučaja kada je pravilno utvrđeno da je tužitelj u lipnju 2014. sa dotadašnjeg sustava STATUS za obračun plaća prešao na novi centralni obračun plaća (COP) koji je imao nedostataka, i zbog čega je očekivano došlo do zakašnjenja u obračunu i isplati plaća, a o čemu je tužitelj već 8. srpnja 2014. obavijestio sve svoje radnike pa tako i tuženu, kada je tužitelj svim svojim radnicima isplatio plaću 21. ili 22. srpnja 2014. a tuženoj 22. srpnja 2014. ne radi se o osobito teškoj povredi obveze tužitelja kao poslodavca koja bi opravdavala izvanredno otkazivanje ugovora o radu. Također je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da okolnost što tužitelj nije dostavio tuženoj interne akte u vezi zaključenja novog ugovora o radu ne predstavlja osobito tešku povredu obveze tužitelja iz radnog odnosa, koja također sama za sebe ne predstavlja opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu od strane tužene u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da otkaz ugovora o radu nije dopušten.

 

              Žalbeni navodi tužene o suprotnom nisu osnovani, ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja kao ni pravilnost u primjeni materijalnog prava.

 

              Međutim, prema shvaćanju ovog suda osnovani su žalbeni navodi tužene kojima osporava pravilnost u primjeni materijalnog prava u odnosu na prihvaćanje zahtjeva tužitelja za vraćanje tužene na rad.

 

              Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao naložiti će vraćanje radnika na posao, dok st. 2. propisuje da radnik koji osporava dopuštenost otkaza može tražiti da sud privremeno do okončanja spora naloži njegovo vraćanje na posao.

 

              Citiranom odredbom ZR-a propisano je jedino pravo radnika da radnik u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu koji je poslodavac dao radniku, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, može tražiti od poslodavca da ga vrati na rad, slijedom čega proizlazi da takvo pravo poslodavca u slučaju kada njemu radnik otkazuje ugovor o radu kao što je to ovdje slučaj nema pravo tražiti da se naloži radniku vraćanje na rad. Poslodavac nema ni pravo zahtijevati utvrđenje da radni odnos nije prestao već jedino da odluka o otkazu ugovora o radu koji je radnik dao poslodavcu nije dopuštena.

 

              S obzirom na navedeno zahtjev tužitelja za nalaganje tuženoj da se vrati na rad pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je odbiti kao neosnovan.

Tužitelj u žalbi osporava prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva u točki 2. izreke kao i u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška, te u bitnom navodi da je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ovaj dio tužbenog zahtjeva trebao prihvatiti kao osnovan.

 

              Opisani žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani.

 

              Prema shvaćanju ovog suda u situaciji kada je sada pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja za nalaganje tuženoj da se vrati na rad, prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev tužitelja da se naloži tuženoj da s tužiteljem zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta liječnik specijalist psihijatrije u Odjelu za psihijatriju, odnosno da će u protivnom takav ugovor o radu zamijeniti presuda. Osim toga, razloge prvostupanjskog suda zbog kojih je odbio kao neosnovan ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao pravilne prihvaća i ovaj sud, pa je stoga žalba tužitelja u odnosu na navedeni dio prvostupanjske presude odbijena kao neosnovana.

 

              U situaciji, kada je zahtjev tužitelja za nalaganje tuženoj da se vrati na rad odbijen kao neosnovan ispunile su se pretpostavke propisane odredbom čl. 188. st. 2. ZPP za odlučivanje o eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja za naknadu štete u visini troškova specijalizacije.

 

              O tom tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud će odlučiti u nastavku postupka, a zbog toga, bilo je nužno povodom žalbi stranaka pobijanu presudu ukinuti u odluci o naknadi parničnog troška u točki 3. izreke, te će prvostupanjski sud novom odlukom odlučiti i o troškovima cijelog postupka, kao i o troškovima ovog žalbenog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

              Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 369. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 23. listopada 2018.